Pozdrav svima. Ja sam Zrinka. Imam dva psa, od kojih jedan manijakalno laje - počinjem svoju ispovijest i brišem oznojene dlanove o hlače. - Bok, Zrinka - pozdravlja me grupa ljudi oko mene.
- Došla je k meni s ulice, skotna. Rodila je mrtve bebe, kastrirala sam je i naučila da normalno ide uza stepenice, vozi se liftom, igra se igračkama, jede iz zdjelice... Ispočetka nije lajala, ali je u jednom trenutku počela i nije prestala. Otkako ju je ugrizao pas, sve je gore. Laje kao luđak na sve: druge pse, ljude, bicikliste... Jednom je, kunem se, lajala na stup javne rasvjete. Međutim, doma je savršena. Jako je volim i želim da postane socijalno funkcionalan pas, završavam svoju ispovijed i sjedam na stolicu. Grupom se razliježe mrmor podrške.
Tako nekako u mojoj glavi izgleda ispovijest u imaginarnom Društvu vlasnika lajavih pasa, čiji bih bila član. Pričala bih o tome kako se moja Mašenjka (5,5 godina) iz straha zalijeće na sve živo i laje. Kako je svaka šetnja s njom stresna i meni i njoj: ona misli da je svijet vraški opasno mjesto, a ja se bojim kako će se ponašati i hoće li je neki pas priklati jer mu se ne sviđa njezino lajanje. Da odmah dodam: svakog dana se istrčava dva sata. Nije stvar u tome da je pas s viškom energije, nego u njezinu strahu od svega.
I zato sam odlučila da je toga dosta i da moram nešto poduzeti. Imam još jednog psa, Titu, koja ima šest godina i drugačije se ponaša. Zaključila sam da ne znam raditi s odraslim, traumatiziranim psima; da joj nisam znala objasniti kako se ponašati i da zato imam doma mladog huligana. Ne, stvarno, da idu u školu, Tita bi bila simpatična štreberica iz prve klupe koju vole i profesori i učenici. Uvijek bi imala savršenu haljinicu, recitirala bi na školskim priredbama i uvijek rado dijelila svoju čokoladu s prijateljima iz razreda. Mašenjka bi pak bila bijesna pankerica iz zadnje klupe (moram odmah istaknuti da obožavam pankere i ovo je rečeno s mnogo simpatije), koja puši u razredu za vrijeme malog odmora, markira sa satova, bezobrazno odgovara profesorima i roditelji djecu mole da se ne druže s njom.
Meni je ona takva u redu, ali znam da je zbog nje same moramo pretvoriti u štrebericu iz prve klupe pa smo krenule na terapiju - odnosno individualne treninge kod pseće bihevioristice Irene Petak (njezinu web stranicu pogledajte OVDJE), koja dulje od 20 godina radi sa psima. Između svega impresivnog u njezinoj biografiji, valja istaknuti i da je na Sveučilištu u Edinburghu magistrirala primijenjenu etologiju i dobrobit životinja, s temom o komunikaciji pasa. Autorica je brojnih znanstvenih i stručnih radova te se dugi niz godina bavi i popularizacijom znanosti. Zaključila sam da je tijekom karijere sigurno radila sa psima kao što je moj i da će nam znati pomoći.
Prvi sat je bio neobičan: sjedile smo na kauču, Mašenjka je spavala pokraj nje kao zaklana, Tita nas je lagano kunjajući promatrala s drugog kauča, a meni je Irena otkrivala stvari o mojem psu koje nisam ni znala. Iz onog što sam joj ispričala o njezinu ponašanju, zaključila je kako je Mašenjka vjerojatno odrasla među djecom, no očigledno u izolaciji od drugih pasa, zbog čega nije naučila komunicirati s njima. Znate kako izgleda njezin poziv na igru? Tako da psu do besvijesti laje u facu.
- Vi morate uspostaviti odnos s njom, raditi s njom doma i vani. Očito je iscrpljena fizički, ali ne i intelektualno. Uzmite kong, korak po korak joj 'objasnite' kako se igrati s njim, kaže Irena te mi pokazuje video na YouTubeu u kojem vidim kako postupno naučiti psa na igračku koja ga mentalno stimulira.
Bit će to posao i pol, kažem iskreno i ispričam joj poučnu priču (koju pričam svakome tko želi slušati) o tome kako sam kupila didaktičku drvenu igračku za pse. Čitala sam uputstva dvije minute, da bih shvatila što i kako. Tita je to skužila u sekundi, šapom šutnula drvene čunjiće s ploče i pojela keksiće, a Mašenjka... A ona je, srce moje, pojela čunjeve. I tako je završio njezin intelektualni rad.
Međutim, kong je drugačiji. Prvi ga dan punim keksićima koji lako ispadaju i gledam kako ga moj bijeli pas sretno gura šapom, pa njuškom i potom baca naokolo, izvlačeći kekse. Postupno u kong stavljam druge oblike keksića, one do kojih je teže doći i gledam je kako se zabavlja. Reagira na moje oduševljenje pa je još sretnija. Pokušavam s ostatkom one igračke koja je imala čunjeve - preživjela je druga strana, ona s pločicama koje se pomiču. No, ona i dalje ne razumije kako doći do keksa, ja sam razočarana, ona sva jadna. Zaustavljam igru i vraćam se na kong. Svi sretni.
Premda sam s vremenom prestala nositi mito sa sobom u šetnju, sad izlazim s vrećicama u svim džepovima. itologija radi cijelo vrijeme. Naredba 'sjedi', koju dobro zna, ponavlja se posvuda: na livadi, pločniku, u trgovini... Treba joj dati naredbu u neemocionalnoj situaciji, tako je Irena rekla, pa to i radimo. Ona nema ništa protiv toga da dobije keksić pa surađuje. Irena me upućuje i na to da je nema smisla fizički kažnjavati - od bacanja na pod sam davno odustala, jer to kod mojih terijera ne pali, ali imam naviku prstom joj spustiti njušku prema podu i vikati na nju. Irena kaže kako je psima sasvim dovoljna kazna kad vide da smo se naljutili.
- Ne mislim da je kažnjavanje potrebno, štoviše, kod emocionalno nestabilnih pasa može naštetiti. Dovoljno je da pas pročita ljutnju koju izražavate govorom tijela - to će mu biti kazna koja nije fizička. Dokazano je da psi, baš kao i ljudi, bolje reagiraju na nagradu, pohvalu, sreću koju vide na nama... U ovoj ćete fazi morati malo glumiti i svaki put kad ona nešto dobro napravi, namjestite oduševljeni izraz lica i pohvalite je kao da je upravo napravila najbolju stvar na svijetu, savjetuje mi Irena.
Bacam se na posao i primjenjujem njezin savjet. Oduševljeno je hvalim svaki put kad prođe pokraj biciklista i ne laje, kad sa zanimanjem i u tišini pogleda romobil, kad krene prema nekom psu, ali na pola puta odustane i vrati se k meni ili pak samo oprezno ponjuši. Takvo što je, doduše, rijetko: većina pasa kod nje izaziva paničan strah. Oni koji ne izazivaju strah, uzbude je. Kategorija onih koji joj se jako, jako sviđaju i prilazi im u tišini kako bi istražila njihove mirise nema mnogo članova, ali ipak postoji, i to daje nadu.
- Nemojte ništa forsirati. Ako želi prići drugom psu, odlično. Ako neće, ne mora. No, jedini način da ona nauči komunicirati sa svojom vrstom je da ih susreće. To ne znači da ćete odmah otići na mjesto gdje ima mnogo pasa jer se ona treba postupno naviknuti, ali odaberite mjesta za šetnju gdje ih je malo, ali ih ipak ima, objašnjava Irena.
Potom se bacamo na još jednu važnu stvar, koja je vezana uz zdravlje psa, premda ne nužno i za ovaj problem. Bihevioristica mi je, naime, savjetovala da umjesto ogrlica curama nabavim oprsnice. Imala sam neke stare, koje sam jednom kupila u naletu dobre volje, ali ih nikad nisu nosile, no ona mi savjetuje da kupim drugačije - one iz kojih se ne mogu izvući.
- Nema nikakvog razloga da pas ima ogrlicu. Može je, naravno, nositi kao ukras ili zato što na njoj ima pločicu s imenom, no nije dobro da ga se na tome vodi i da vuče. Kod određenog broja pasa njezino nošenje može u starosti izazvati epilepsiju jer neprestanim potezanjem sebi pritišću vratnu žilu. Osim toga, nije to dobro ni za njihovu vratnu kralježnicu. Uvijek svima preporučujem oprsnicu - pas će, ako je povučete, jednako shvatiti poruku, a vi ga nećete potencijalno ozljeđivati - nastavlja Irena. Zato nabavljamo oprsnice.
Starija ih ne dočekuje s puno ljubavi jer je čangrizava, pa ih nose samo kad su vezane. Kad su na livadi, skidamo ih i nose samo ogrlice, koje uvijek imaju na sebi jer imaju pločice s imenom koje ne mogu prebaciti na oprsnicu. Tako je problem riješen. Barem s oprsnicama. S lajanjem, naravno, nije. Irena procjenjuje da će nam trebati, vrlo vjerojatno, oko godina dana rada kako bi se riješio problem. No nemamo izbora: ako želim da ona bude društveno funkcionalan pas, još ću dugo svaku večer puniti kong poslasticama, glumiti oduševljenje svaki put kad nešto napravi i graditi naš odnos malo po malo. A onda ću se, vjerujem, zauvijek oprostiti od svojih prijatelja iz Društva vlasnika lajavih pasa. Bez mnogo žaljenja.
Goodbye, loosers.