Veliki tjedan, Velika sedmica
Veliki tjedan je razdoblje od Cvjetnice (v.) do Uskrsa (v.). Prihvativši kršćanstvo naši slavenski preci su dotadašnji petodnevni tjedan (u kojemu svjedoče hrvatski nazivi dana, pa je srijeda, srednji dan, na trećemu mjestu) produžili za dva dana, preuzevši židovski naziv dana Božjega, preko latinskoga, za subotu, a latinski naziv Dana Gospodinova, preveden kao “gospod’nica”, ubrzo preinačili u “nedjelju”, tj. dan kada se ne radi. Zadnja tri dana Velikog tjedna čine Vazmeno trodnevlje (v.), od Velikog petka do Uskrsa.
Uskrs i tjedan koji mu prethode imaju u kršćanstvu - a time i u civilizaciji obilježenoj sada više tom religijom negoli tom vjerom - izniman simbolički sadržaj koji zadire u sam pojam ljudske egzistencije, a ukorijenjen je dobrim dijelom u egzistencijalne krize čovjeka u razdobljima davno prije Krista.
U tom sklopu više je pretkršćanskih religija vezivalo uz taj mit i ponovno rađanje svog boga.
S kršćanskim pojmom uskrsa na scenu civilizacije stupa nov oblik transcendencije koju prethodne nade u obnovu života nisu imale. Od tog povijesnog trenutka – koji se priprema od Psalama ali punu snagu, kadru da se raširi u univerzalnu ideju, stječe s Pavlom (posljednjim svjedokom boravka uskrslog Isusa na zemlji, prema Djelima apostolskim) – sam pojam ljudske egzistencije u cjelokupnoj misaonoj ekumeni obilježen je jednom dilemom: ili smrt jest smrt, dakle prestanak života kako kaže sam taj pojam, ili je pak smrt za čovjeka, jedino biće u prirodi, samo moment prijelaza iz ovozemaljskoga, mučnog i vremenitog života, u transcendentni život vječni (treća solucija – vjerovanje u seljenje duše iz jednog života u drugi, tj. metempsihoza – ipak je varijanta vjerovanja u transcendenciju istog života).
Htjeli ili ne – jer u igri je ipak sam opstanak jedinke – tema je to kojoj nema objektivnog pristupa. Svaki autor je obilježen vlastitim stanovištem, gnostičkim (vjerskim ili nevjerskim) ili pak agnostičkim.
A to je istodobno tema koja je ugrađena, mutatis mutandis, u svaki genetski kod, jer je upravo genetski kod transcendentalni element ne transcendentne, nego vremenite egzistencije svakog bića. Naime, u sklopu kategorije opstanka, uz nagon za samoodržanje (zbog kojega smrt i jest primarno egzistencijalno pitanje), opstaje i nagon za održanjem vrste, u momentima jači od prethodnoga, nagon da održimo egzistenciju vlastitih svojstava ako već nismo kadri održati egzistenciju sebe. I to posve neovisno od toga da li egzistenciju sebe poimamo kao svijest (ako smo ljudi), ili je ne poimamo nego je imamo kao takvu (ako smo, primjerice, spužve ili morski konjici, ta milolika niža životinja u kojoj otac pjestuje potomke).
Nada
Nada je čuvstvo, kojemu je - u zdravih ljudi - dovoljan povod, nije joj nužan razlog (jer bi tada već bila očekivanje). Ona se veže uz početak, ne uz kraj kada se svode računi. Tvrdi se, doduše, da nada umire zadnja, ali svi znamo da to nije istina: zadnja umire želja, čežnja, sa zadnjim dahom, jer ona ostaje i kad nema više nikakve nade. Bez želje ne bi bilo očaja, čuvstva suprotnog nadi, traga njezina nestanka. Zato je nada glavno gorivo vjere, a ne znanja, koje se pogoni činjenicama. Boja nade je zelena (v.).
Radost
Radost, “boštvo” bez kojega smo samo “zvjerad na zemlji” (kako to poetski sažima Nazor), ključan je atribut Uskrsa u onih koji vjeruju, jer im taj blagdan, centralni u kršćanstvu, obećava besmrtnost ako se odreknu grijeha stupajući za Križem i noseći svoj dio njegova tereta.
Besmrtnost
Strah od smrti, kao bespovratne i nepobitne činjenice, urodio je nadom u besmrtnost, život vječni, bilo kroz ponovno rađanje (u koje su, čini se, vjerovali još neandertalci), bilo kroz život u onostranosti, na “drugom svijetu”, odnosno na “novoj Zemlji”, pod “novim Nebom”, koje predviđa Apokalipsa.
Kršćanstvo uči da su ljudi smrtnost “zaradili” prvim grijehom Adama i Eve, zbog kojega su ti praroditelji prognani iz Raja zemaljskoga, ali je Isus mučeničkom smrću na križu otkupio grijehe za one koji u Njega vjeruju i slijede njegov nauk, ispovijedajući svoje grijehe i odričući ih se iskreno i skrušenu kroz neprekidno obraćanje (metanoju), te svojim uskrsnućem zapečatio i njihovo tjelesno uskrsnuće na kraju vremena, pred Posljednjim sudom.
Uskrsnuće
Uskrsnuće je oživljenje umrle osobe, a u nekim religijama znači sjedinjenje neumrle duše s novim, vječnim tijelom, nakon smrti. U više religija javlja se motiv uskrsnuća, bilo kao refleks ljudske čežnje za besmrtnošću (v.), bilo kao simbol cikličnog preporoda prirode, odnosno ispreplićući oba ta rezona. Prema mnogim religiolozima, mit o uskrsnuću vezan je sa slavljenjem ponovne pojave vegetacije na zemlji, svake godine, o kojoj je ratarskim narodima ovisio život. Vezuje se, u tom pogledu, za proljetne svetkovine oko proljetne ravnodnevnice ili ekvinocija, pa tako pripada u isti ciklus u kojemu se slavi i zimski suncostaj ili solsticij (dan ponovnog jačanja Sunca) kada je otprilike lociran i Božić. U isti ciklus pripadaju i ljetne žetvene svetkovine (uz koje se u nas vezuju ivanjski krijesovi). Izravno su s kultovima preporoda i plodnosti vezani simboli koji su iz pretkršćanskih religija prešli u uskršnje običaje, poput pisanih jaja i uskršnjeg zeca (u nekih kunca).
U staroegipatskoj religiji je božica Izida oživjela svoga brata blizanca i muža boga plodnosti i vegetacije Ozirisa pošto ga je ubio i raskomadao brat Seth, bog kaosa. Egipćani su vjerovali u Zemlju mrtvih gdje su ostajali vječno živi i služeni oni kojima bi, pred Ozirisom, izvagali srce i našli ga neopterećeno teškim grijesima, a one čije bi srce bilo teže od Ma’atina pera požderalo bi čudovište Ammut.
U mazdaizmu duše pravednika, dospjele u raj, oživjet će tjelesno u Novom Svijetu, kada stigne Spasitelj. Iz mrtvih su uskrisivali i babilonski Tammuz, fenički Adonis, frigijski Atis, perzijski Mithra, a i manje poznati Sandan, bog plodnosti u Tarsu, rodnom mjestu sv. Pavla Apostola, koji je kršćanstvu dao osnovni organizacijski, a vjerojatno i teološki oblik.
Iz podzemlja i svijeta mrtvih na zemlju se u Nordijaca u proljeće vraćala i Ostara ili Eostre, boginja zore (čije ime čuva u sebi germanske nazive i za zvijezde – star, stern – i za istok – east, est, ost, odakle rudi zora, u starih Grka boginja Eos), kojoj je bio posvećen travanj (u njih Eostur-Monath), pa se po njoj Uskrs u engleskome i dalje zove Easter, čuvajući u tom imenu uspomenu na nekadašnju svetkovinu proljeća. To je uočio još Beda (engleski povjesničar s početka 8. stoljeća), podsjetivši već tada na sličnosti između Eostre i grčke Persefone/Demetre, odnosno rimske Proserpine/Cerere. Istu funkciju imala je i Ereš-Kigal, babilonska kraljica Smrti, ali nije bila daleka ni dvolika božica mati u Slavena, Živana/Morana.
Umirali su i uskrisivali i bogovi drugih religija: u German Odin odnosno Wotan, Baldr (koji se ne vraća svakog proljeća, nego čeka na drugom svijetu kraj ovoga svijeta), te u Slavena (kasnije potisnuti) sunčani bog (mit o Hrelji itd.).
U grčkoj religiji Dioniz je oživio majku Semelu koju je ubila ljubomorna Hera, Zeus je oživio Pelopa, Eskulap Hipolita, Heraklo je Alcestu izvukao živu iz Hada, zakratko su oživjeli Euridika, odnosno Protesilaj, itd. Iako okruženi religijama u kojima je pojam uskrsnuća bio nazočan, Židovi nisu vjerovali ni u kakvo uskrsnuće, a specijalno ne u uskrsnuće tijela. “Nema ni djela, ni umovanja, ni spoznaje, ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš”, piše u Propovjednika (9, 10) koji kaže i ovo: “Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost. I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju” (3, 19-20). Tek nekih dvjestotinjak godina prije Krista javlja se i u Židovâ ideja uskrsnuća, koju pak osporavaju saduceji (uz farizeje tada vodeća sljedba u židovstvu).
Zapravo se ne može govoriti o cjelovitoj ideji uskrsnuća u židovstvu, jer kada se ona do kraja konstituirala, istodobno se zapravo i odvojila od židovstva, jer je na njoj utemeljena nova vjera, kršćanstvo. Isus je po evanđeljima oživio Lazara.
Mesija
Ideja o uskrsnuću povezuje se tada s paralelnom i nešto starijom mesijanskom idejom (o spasitelju i otkupitelju), a one se zajedno nadovezuju na neke bitno starije naznake koje možemo pratiti još od psalama - ali ne još kao cjelovita vjerovanja. Pojam “Mesija” sv. Jerolim Dalmatinac nije zapravo prevodio kada je Bibliju prevodio na latinski (taj prijevod, zvan Vulgata, temeljan je spis cjelokupne kulture srednjeg vijeka). On je samo kao “Messia” zapisao hebrejski pojam “Mašiah”, odnosno aramejski “Mešiha”, što znači (Božji) Pomazanik. To je na grčki prevedeno kao “Hristós”, a to je u latinski ušlo kao “Christus”, a u hrvatski kao “Krist” (može biti i spojeno s Isusovim imenom u: Isukrst).
Evanđelja nisu zamišljena kao historijski dokument, nego kao vjerska didaktika - pišu noviji kršćanski egzegeti. Osim toga, prva tri sinoptička evanđelja najveći dio pozornosti stavljaju na činjenice koje možda i nisu danas najbitnije za kršćanstvo, ali su u ono doba imale poslužiti kao potvrda da su se upravo u Isusu ispunile mnoge biblijske najave i proročanstva, počev od dana kada je raspet pa do činjenice da mu udovi nisu bili polomljeni, kako nisu smjeli biti ni pashalnom janjetu, žrtvi kojom se obnavljalo Abrahamovo žrtvovanje Isaka (pa ni kurbanu za muslimanski bajram, kojim se simbolizira ta ista abramitska žrtva), čime se ponajprije tom semitskom civilizacijskom krugu imalo dokazati da On jest Žrtva i jest Mesija. Židovi baš u noći Pesaha čekaju Mesiju, Pomazanika, otkupitelja i izbavitelja. I to je razlog zašto je Isus imao biti raspet uoči tog dana: da se ispuni to proročanstvo i dodatno dokaže da je - u žrtvi i u smrti – upravo on taj Mesija.
Toj činjenici žrtve i pomazanja dodana je – s osobitim naglaskom tek u Ivanovu evanđelju i u Pavlovim spisima – ideja o uskrsnuću, čija se recepcija (i o tome podrobno pišu Léon-Dufour, Cothenet, Wiener, Schlier, Doré i brojni drugi autori) razvijala i mijenjala kroz stoljeća.
Cvjetnica
“...Veliko mnoštvo naroda koje bijaše došlo na blagdan, kad ču da dolazi Isus u Jeruzalem, uze grane od palmâ te mu iziđe u susret kličući: ‘Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, kralj Izraelov!’” To je bilo, po Ivanu, u nedjelju prije Pesaha (praznika beskvasnih hljebova, koji je te godine padao u subotu). Zašto je za simboliku Kristova Novog saveza s Bogom (tradicionalno: Novog zavjeta) bilo važno da on bude dočekan s palmama, kao slavodobitnik, kao Mesija? Jerbo je evanđelistima bilo važno naglasiti, gdje god su mogli, kako Isus ne donosi novu vjeru, nego ostvaruje ono što je najavljeno u Tori i drugim knjigama Saveza (za kršćane: Starog zavjeta) između Abrahama/Ibrahima i Boga.
Po tim palmama (v.) kojima su Jeruzalemci pozdravljali Isusov ulazak dobila je, neposredno i posredno, naziv nedjelja prije Uskrsa, koju naši katolici zovu Cvjetnicom. U mnogih drugih naroda naziv joj je Palmena nedjelja (dominica palmorum na latinskome). U evropskim krajevima gdje nije bilo palmi (pa ni u Splitu – sadašnje palme na Rivi zasađene su između dvaju svjetskih ratova, umjesto murvi, koje na sjeveru zovu dudovima) rabilo se drugo zelenilo, navlastito cvijeće, pa odatle i naziv Cvjetnica. Šetka veli da se bilježi od XV. stoljeća, te spominje još i ove nazive: Cvijeti, Cvjetonosije, odnosno Uličnica, Uljična nedjelja, Uljičnica, po grani masline ili ulike, odnosno uljike, po kojoj i naš naziv uje ili ulje – od latinske riječi oleum prema latinskome oliva odnosno, u dalmatskome, olea, masna, zato je zovemo maslinom - a na Cvjetnicu se blagoslivaju masline (v.).
Palma
Zašto palme i pozdrav palmama? U Rimljana ona je od davnina znak pobjede, ona je Enejina zlatna grana, po kojoj je i Frazer svojim znamenitim “studijama o magiji i religiji” dao naslov The Golden Bough, a rabila se i u eleusinskim misterijama. Veli Plutarh: “Palma, koja sa sebe nikada ne otresa listove, vazda je urešena istim zelenilom. Tu moć tog stabla ljudi smatraju podobnom i prikladnom da oliči pobjedu.”
Iz praiskona se palma – u krajevima gdje je rasla – vidjela kao drvo života. Shvaćana je kao muški, falički simbol i time znak plodnosti, ali je palma obremenjena grozdovima datula bila shvaćana i kao simbol ženske plodnosti (Stas je tvoj kao palma, grudi su tvoje grozdovi, piše u Pjesmi nad pjesmama). Budući da palma i stara nosi dobar plod, simbolizira i dugovječnost te berićetnu starost, dodaje Cooper. Krist je pobjednik za kršćane, on je svojim križem, dakle mučeništvom, smrću i uskrsnućem, pobijedio smrt. Tko nosi Kristov križ (poglavito mučenik) i sam je pobjednik nad smrću, zato je pobjednička palma glavni simbol mučeništva u kršćanskoj ikonografiji. “Krist se često prikazuje s palmom u ruci kao slavodobitnik nad grijehom i smrću”, piše Marijan Grgić.
Maslina
Zašto maslina? Prvo, zato što je u nas ima. Matvejević u Mediteranskom brevijaru tvrdi da Sredozemlje dopire dokle uspijeva maslina. Čovjek je još prije 8000 godina dobivao ulje iz plodova divlje masline, iz koje je zatim selekcijom razvio kultiviranu. Služila mu je ili služi za jelo, a njezino ulje za začin, higijenu, te za svjetlost. Drugo, grančica masline je biblijski znak mira: u starozavjetnoj priči o Općem potopu Noa je shvatio da se Bog prestao ljutiti kad se golubica vratila na Arku donijevši u kljunu grančicu masline, znak da je kopno opet izronilo. Maslina je, bilježe Chevalier i Gheerbrant, stablo velikoga simboličnog bogatstva. Simbolizira mir, plodnost, očišćenje, snagu, pobjedu i nagradu. U više religija ona je sveto ili barem veoma štovano stablo.
Cvijet
Sveti Ivan od Križa smatra da je cvijet - po kojemu se zove i Cvjetnica – slika duševnih vrlina, a kita cvijeća duhovnog savršenstva. Izvan katoličke teologije, u svakodnevnoj simbolici, cvijet je naprosto znak proljeća, buđenja prirode, obećanje budućeg ploda. Stoga je cvijeće tipičan čestitarski poklon. Osim toga, svojim bojama i šarenilom cvijet je znak radosti i ljepote, urešuje prostor u koji je unesen.
Uskrsni ljiljan je pak simbol čistoće, iskrenosti, čednosti, pa onda simbolizira i nov život darovan kroz Kristovo uskrsnuće. U kršćanskoj ikonografiji pri slikanju Navještenja arkanđeo Gabrijel obično nosi stručak ljiljana u ruci dok buduću Bogorodicu pozdravlja riječima: “Zdravo, Marijo, milosti puna…”.
Vazmeno trodnevlje
Vazmeno trodnevlje obuhvaća Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs. Ono ipak počinje u Veliki četvrtak (v.) uvečer, misom večere Gospodnje. Naime, po židovskom kalendaru dan počinje u sumrak.
Veliki četvrtak
Ujutro se na misi posvete ulja obično blagoslovi ulje za svetu potvrdu (krizmu, firmu), bolesničko pomazanje, odnosno katekumene.
Uvečer se održava misa večere Gospodinove, u spomen na Posljednju večeru (v.), koju su Isus i apostoli blagovali u sklopu obreda za Pesah (v.).
Pesah ili Pasha
U doba oko proljetne ravnodnevnice ili ekvinocija (kada Sunce ulazi u zviježđe Ovna) imale su svoje svetkovine više-manje sve civilizacije temeljene na poljodjelstvu: mezopotamske, sredozemne (uključujući feničku, sirsku, židovsku, antičku grčku i rimsku), keltske, germanske, slavenske… U većini njih upravo je to doba bilo i početak ciklusa, dakle period od kojega se računao tok godine.
U židovstvu, unutar kojega je nastalo kršćanstvo, godina je također svojedobno počinjala oko proljetne ravnodnevnice, početkom mjeseca nisana (to spominje i Tora). Tek mnogo kasnije (jamačno ne prije Drugog hrama) se kao početak godine računa i početak tišrija (sedmog mjeseca), poznat sada i kao Roš ha-Šana (taj praznik, vezan uz pojam Strašnog suda, dobio je današnje značenje tek poslije razaranja Drugog hrama, dakle poslije Krista, jer je taj događaj pomaknuo i težište židovske vjere s trijumfa izbavljenja iz Egipta na strah od suda za grijehe, a smatralo se da je Roš ha-šana nadnevak kako stvaranja svijeta, tako i budućega Sudnjeg dana, pa stoga na taj praznik i današnji židovi simbolički bacaju svoje grijehe u vodu). Josip Flavije, židovski povjesničar iz tog doba (po nekima je baš on bio Josip iz Arimateje, jer se u židovstvu on zvao Josef bar Mtthias), tvrdi da vjerska nova godina pada u nisanu, a građanska u tišriju. U nisanu pada i Pesah (u nas i: Pasha), koji se naziva i Hag ha-aviv (proljetni praznik). Nazivaju ga i Hag ha-macot (Dan beskvasna kruha), jer se takav kruh (maca, maces ili mates) jede za taj praznik (prije nekoliko stotina godina se i u zapadnih kršćana uvriježilo da se beskvasni kruh rabi za hostiju, pod kojom prilikom se Krista štuje i blaguje u euharistiji). Takav se kruh pekao prije negoli se otkrilo da uz pomoć kvasa tijesto može uskvasati (uskisnuti, jer kvas i kis je jedno te isto, odakle i kvasina i kiselina). Pesah je blagdan izbavljenja Židovâ iz egipatskoga (ili: misirskog) sužanjstva (po jednoj od predaja bježali su ne mogavši sačekati da tijesto uskisne, nego su za put ispekli hljebove beskvasna kruha). Slavi se počev od 15. nisana, sedam ili osam dana. Uz Šavuot i Sukot to je jedan od triju praznika na koje su Hebreji u doba postojanja Hrama išli u Jeruzalem (Yerushalaim) i prinosili žrtve. Jedna od uobičajenih žrtava bilo je i janje, koje je moralo biti bez mane i kojemu se pri klanju nisu smjele lomiti kosti (posrijedi je tipična žrtva stočarskih civilizacija, sačuvana i u srodnom islamu u obliku žrtvovanja ovna, kurbana, koji je dao ime Kurban-Bajramu). Jedna od obrednih obveza vezanih uz Pesah je Seder (na hebrejskome znači: red), a Seder Pesah je praznična obredna večera na kojoj se molitve, čitanje Haggade i svi običaji odvijaju po strogom redoslijedu. Jedan je od običaja da se za Sedera piju četiri čaše vina. Posebna se čaša ostavljala za proroka Iliju (Eliaha), a u toku večere otvarala bi se vrata i svi bi ustali da svečano, pozdravom “baruh haba”, zažele dobrodošlicu proroku za koga se vjerovalo da nije umro nego je vatrenim kočijama uzašao živ u Nebo, te da će se vratiti kao vjesnik Mešihe (Pomazanika, Mesije, grčki: Hristosa). Dobar dio toga naći ćemo i u novozavjetnim spomenima.
Posljednja večera
Posljednja večera Isusa i njegovih učenika bila je pashalna večera, jeo se maces, pilo se vino – ali je Isus i tom kruhu i tom vinu dao novo značenje. “Zatim uze kruh, zahvali i razlomi ga pa im ga dade govoreći: ‘Ovo je tijelo moje, koje se za vas daje. Ovo činite na moju uspomenu!’ Isto taklo poslije večere uze kalež te reče: ‘Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva.’”, prenosi Luka (slično i Matej i Marko).
Veliki petak
Samo pet dana poslije trijumfalnoga Isusova ulaska u Jeruzalem, ne pet vjekova nego pet dana, u petak, puk je, upitan tko treba da bude oslobođen radi Pesaha, Bar Abbas (za nas: Baraba) ili Ješua (za nas: Isus), odlučio je da se od smrti na križu spasi Baraba.
Parabola o prevrtljivosti gomile? U Italiji je 1995., nedugo prije nedjelje Palme, izašla knjiga o zločinima demokracije, gdje je kazna poprilično demokratski nametnuta Isusu unesena kao jedan od prvih primjera. No da je na križ dospio Bar Abbas – gdje bi bila pouka? To, dakako, ne umanjuje parabolu, koja ima, za današnje doba, nešto drukčiji akcent: nije vjerojatno da su isti mahali palmama i vikali: “Na križ s Njime!”. Vjerojatnije je da su oni koji su u nedjelju mahali palmama bili u petak zamukli od straha (počev od prvog pape, Šimuna Kefe ili Petra). Strah je navikao ljude, ne od danas, da umuknu dok drugi urlaju, ili da - ako baš ne mogu mučati - govore u parabolama i elipsama, da “pišu između redaka”, da o svom dobu i uzrocima svojih strahova kazuju kroz analizu dalekih vremena i/ili dalekih krajeva, uključivši fantastične i nepostojeće (sv. Thomas More napisao je Utopiju, Orwell i drugi bardi znanstvene fantastike svoje su strahove raznijeli paralelnim svjetovima ili nedostižnim zvijezdama). Isus je raspet, na tom je križu (v.) izdahnuo u mukama prije sumraka, tako da su ga mogli pravodobno pokopati i ne narušiti mrtvim tijelom praznik, budući da se u židovstvu, kao i u islamu, primjenjuje lunarni kalendar, a po njemu nov nadnevak počinje dolaskom noći (“Tako bude večer, pa jutro - dan prvi”, piše u Postanku).
Muka
Pojam uskrsnuća, kršćanskoga, kakav dakle pozna naša civilizacija, neodvojiv je od pojma muke. Kako opće (muke života i smrti od koje je Uskrs izbavljenje), koja u svakoga postaje pojedinačna (do Camusove teze da je samoubojstvo jedini zbiljski filozofski problem), tako i posebne, dakle Muke, Pasije, nadasve mučne smrti Isusa na križu (v.) koji time plaća cijenu uskrsa (v.): svoga (u mjeri u kojoj je i sam čovjek, a koncili su trebali da bi većini kršćana utuvili to uvjerenje o dvostrukoj naravi Kristovoj, simbolizirano u dvama skvrčenim prstima pravoslavaca dok se križaju) i sviju ostalih ljudi.
Dijalektika Muke i Uskrsa (kao simbola svake muke i svakog uskrsa) duboko je obilježila cijelu kršćansku civilizaciju, s time što je već u samom početku kršćanstva došla do izražaja tipična sklonost svakog sistema dogmatskom monizmu na uštrb dijalektike, pa je tako čak i sam datum Uskrsa, odnosno način njegova izračunavanja bio podvrgnut jednoj od dviju težnji: maloazijskih crkava da akcentiraju Muku (slaveći stoga Uskrs striktno u nedjelju poslije 14. nisana po židovskom kalendaru, pa zato nazvani i “četrnaestnicima”) ili većine drugih da akcentiraju uskrsnuće (slaveći stoga Uskrs prve nedjelje po punom mjesecu u proljeću, što je prihvatio Nicejski koncil 325.
Križ
“Isusova smrt na križu je najvjerodostojnija činjenica njegova postojanja (v.: Tacit, Anali, XV, 44,3): galilejski prorok smaknut je na način koji je smatran najokrutnijim i najponižavajućijim”, piše u “Rječniku religija” kojemu je glavni urednik nadbiskup i sadašnji kardinal Paul Poupard. Zaista, Isus iz Nazareta usmrćen je jezovitom smrću. On je, kao i svaki nesretnik osuđen na križ bio je pribijen čavlima na dvije unakrst spojene grede, kroz šačne zglobove (a ne kroz pesti, kako se dugo smatralo i kako se likovno prikazuje – te gdje su se pojavljivale stigmate, npr. u sv. Frane Assiškoga, ili u sv. fra Pija iz Pietralcine) raširenih ruku i kroz stopala, te ostavljen da visi o te četiri bolne točke. Uslijed položaja u kojemu je bio disanje mu je bilo otežano, tako da se postupno davio. Da bi mogao udahnuti – refleksno – morao bi se izdići na križu, dakle oduprijeti o čavle na kojima je visio, što je širilo te rane i bilo strahovito bolno. I to mrcvarenje bi se nastavilo sve dok nesretnik ne bi izgubio snagu i konačno se polako udušio. Kao znak milosti, mučitelji bi eventualno poslije nekog vremena polomili kažnjeniku ruke i noge tako da se na njih ne može osloniti eda bi se brže ugušio. Isus je, prema svjedočenjima u evanđeljima, umro već prije (postoje medicinska tumačenja koja povezuju njegov krvavi znoj s jednim tipom šoka, u kojemu prskanje krvnih žila omogućuje da krv pređe u limfu i u znoj te tako izbije na površinu tijela – a svi ti detalji čine vjerodostojnima podatke iz evanđelja, iako je smrt na križu bila nažalost prilično česta, pa se mogla opservirati i na drugim nesretnicima).
Kad je, dakle, rimski vojnik (po predaji sv. Longin) htio polomiti Isusove udove, da mu skrati muke, bocnuo ga je kopljem i ustanovio da krv više ne teče – da je, znači, osuđenik već mrtav. Nije se, naime, htjelo da mrtvi nepokopani dočekaju sumrak kada (u skladu s regulama svojstvenima lunarnim kalendarima) počinje novi dan, dakle subota Pesaha, židovskog praznika. Odatle, po Wieneru, valja vjerovati Ivanu Evanđelistu, da je Isus smaknut uoči Pesaha, u petak 14. nisana, a ne ostaloj trojici koji tvrde da je smaknut 15. nisana na sam Pesah – što nije vjerojatno.
Uzrok Isusove smrti, prema tvrdnjama jednoga talijanskog liječnika nije bio sporo gušenje na križu, već unutarnje krvarenje zbog pada. Kako je 1998. izvijestio talijanski dnevni list Corriere della Sera, a prenio austrijski Kathpress, kirurg Nicolò Cinquemani do tog rezultata došao je na temelju proučavanja Torinskog platna. Taj liječnik polazi od pretpostavke da je svjetski poznato platno s otiskom patnika doista preslika Isusova mrtvog tijela. Na temelju tragova povreda i krvi na desnoj strani gornjeg dijela tijela prema njegovoj analizi, vidljivo je da je osoba umotana u platno kratko prije samog razapinjanja teško ozlijeđena. Cinquemani pretpostavlja da je Isus na križnom putu “nesretno pao”, tako da se u njegove grudi zabio jedan od unaprijed pribijenih čavala u križ. Tako je nastao hematothorax (unutarnje krvarenje u predjelu grudnog koša), koje je pri razapinjanju na križ brzo prouzročilo smrt, tako da Isus nije poput ostalih razapetih umirao na križu polako se gušeći. Ta bi pretpostavka objasnila i glasan krik Raspetog neposredno pred smrt, o kojem izvješćuje Markovo Evanđelje. Takav bi krik, da je riječ o sporoj smrti gušenjem, bio jedva moguć ili gotovo nemoguć. Ako bi ova teorija kirurga Cinquemanija bila potvrđena, otklonile bi se i neke ranije sumnje o povijesnoj ispravnosti prvih biblijskih izvješća o raspeću.
Uskrs, Vazam, Veligdan
Uskrs, dan kada je, prema evanđeljima, Isus uskrsnuo i duhom i tijelom, da bi 40 dana kasnije tijelom uzašao na nebo, simbol je upravo tog elementa vjere, kamena kušnje cijelog kršćanstva.
U tom vjerovanju, ključnome za cijelu kršćansku vjeru, objedinjeni su i pojam kršćanskog Boga (koji se, utjelovljen u čovjeku, iz ljubavi prema čovječanstvu, žrtvovao i time otkupio grijehe svijeta, omogućivši tako vjernicima život vječni nakon smrti) i prastara ljudska težnja za besmrtnošću, koja se iskazivala kroz mitove o uskrsnuću u brojnih bliskoistočnih ratarskih naroda iz kakvih je, napokon, proizašao i Pesah, određivan prema nicanju ječma.
Prva kršćanska zajednica koja se okupila u Jeruzalemu oko Isusovih učenika (i o čijem početku govore Djela apostolska) još nije svetkovala Uskrs kao poseban blagdan, a još manje je svetkovala neki od današnjih kršćanskih blagdana (Božić i Bogojavljenje javljaju se barem stotinjak godina kasnije). Ti su prvi kršćani nastavili svetkovati židovske svetkovine – ali su u njih unijeli nov sadržaj, zapravo kršćanski. Već je zajednička gozba, agapé, iz koje će se razviti euharistija, opetovala zapravo posljednju pashalnu večeru, gdje su dioba kruha i vina dobili značenje kršćanske pričesti. Isusova žrtva na križu prispodabljala se i s pashalnim janjetom (jaganjac Božji koji otkupljuje grijehe svijeta), te je nađena paralela s time što je Isus izdahnuo na križu prije negoli su mu Rimljani htjeli polomiti ruke i noge (da se skrate muke). A kada je kršćanstvo, Pavlovim marom, počelo izlaziti iz židovskih zajednica (u Jeruzalemu, Korintu, Rimu i drugdje, pa tako i u našoj Saloni – Otok je bio dio židovskog predgrađa pred Istočnim vratima, te je moguće da je i prasvetište Gospe od Otoka otprilike na mjestu nekadašnje sinagoge, a jamačno nije daleko od nekadašnjih židovskih grobova) i zahvaćati pučanstvo drugih tradicija – tada je umjesto Pesaha s novim sadržajem nastao postupno nov blagdana, Uskrs, koji u romanskih naroda još ima židovski naziv (Pasqua, Pascua, Pâque…), u Engleza posuđen iz germanske religije (Easter), a tek u onih koji su se kasnije pridružili kršćanstvu, poput Slavena (Hrvati su nahrupili u već kršćansku Dalmaciju), ustalio se naziv vezan uz samu suštinu blagdana: Uskrs.
Evocirajući 1991. Uskrs kao trijumf života nad smrću, sv. Ivan Pavao II. osudio je, kao današnje znake smrti, tlačenje osobe i njezinih prava, a osobito rat, porobljivanje i siromaštvo, pozvavši čovječanstvo da zbaci te znake smrti i da uskrsne u Kristu i s Kristom. On je tada naglasio da je u svijetu sloboda jedna i nedjeljiva za sve, te da je svaka uvreda ljudskoj osobi – uvreda Božjem liku u čovjeku i time uvreda Bogu. Svaki rat je novi trn u Kristovoj trnovoj kruni, rekao je isti papa 1997. Uskrsnuće kao pobjeda nad smrću, uskrsnuće kao pobjeda nad Zlim (tj. nad personificiranim zlom, Sotonom), uskrsnuće kao Spasenje - to su tri ključna pojma koja su se našla 1992. u kratkom slovu pape Ivana Pavla II. hodočasnicima iz ratom pogođene Hrvatske. U tim trima pojmovima sadržana je i simbolika kršćanskog (ne samo katoličkog) Uskrsa.
Danas znamo da je Isus iz Nazareta razapet na križu, umro i pokopan u petak 14. nisana u godini koju sada računamo kao 30. Kristove (i naše) ere. Dakle, po našem računanju vremena to je bio 7. travnja 30. Pasha je pala u subotu 8. travnja. Dakle, nedjelja u kojoj su žene obznanile da je Isus uskrsnuo bila je 9. travnja, i to bi bio Uskrs – da od najranijega kršćanskog vremena, dok su Kristovi sljedbenici još subotom išli u Hram, nisu nedjeljom slavili zajedničku gozbu u spomen na Posljednju večeru baš u nedjelju, koja je tako nazvana danom Gospodinovim (Kiriaké, Dominica). Obično kažemo da je Uskrs u prvu nedjelju poslije punog mjeseca ili na proljetnu ravnodnevnicu li poslije nje. Tako Beda Časni 725 rezimira odluku Nicejskog koncila 325, kojom je odbačeno stanovište takozvanih “četrnaestnika”: maloazijskih crkava da Uskrs treba slaviti striktno u nedjelju poslije 14. nisana po židovskom kalendaru. Problem je što pun mjesec nije astronomski, nego 14. dan kalendarskoga lunarnog mjeseca. A ni ravnodnevnica nije astronomska (koja bude d 19. do 21. ožujka), nego crkvena, konvencijom određena u 21. ožujka – ali taj nadnevak, po julijanskom kalendaru, u prošlom i ovom stoljeću biva 3. travnja po gregorijanskome (koji je služben i u državama gdje crkve obdržavaju julijanski, npr. u Rusiji i Srbiji). Kako onda razlika nije dva tjedna,nego jedan ili katkad nijedan? Zato što su lunarne tablice julijanskoga kalendara katkad četiri, a katkad pet dana za tablicama gregorijanskog kalendara. Komplicirano? Zapravo je još kompliciranije, ali ovdje nećemo ulaziti u to.
Papa Frane je predložio da kršćanske crkve odrede zajednički dan slavljenja Uskrsa. Njegova je sugestija da to bude druga nedjelja u travnju. Još nema odgovora drugih kršćanskih crkava – ni pravoslavnih, ni istočnih, ni protestantskih. Iako je Uskrs središnji kršćanski blagdan, u njegovo slavljenje upleli su se razni običaji, dijelom pretkršćanski, oko kojih se posljednjih desetljeća ispleo unosan biznis. Među njima su darivanje šarenim jajima, pisanicama (v.) za koja se djeci kaže da ih je donio zec (v.), te obiteljski doručak nakon uskrsne mise s pričešću, hranom koja je blagoslovljena u crkvi, a u kojoj se, pored šarenih jaja, često nalazi praška kuhana šunka (v.) s hrenom. U nekim našim krajevima običaj je i da glavno jelo na uskrsnom ručku bude janjetina, dakle janje (v.).
Šunka
Šunka je simbol blagostanja. Ponegdje je to i cijela svinja: u Kineza i Vijetnamaca, a u Egipćana, unatoč zabrana u pogledu svinjskog mesa (koje je Mojsije prenio Židovima a oni Arapima, razumljivih u tamošnjoj klimi) božica neba Nut, vječna majka, simbolizirana je krmačom koja doji mlade gice. Drugdje je svinja simbol proždrljivosti, nezasitnosti, putenih grijeha (jer zna uživati kao krmača) – ali šunka je oslobođena tih primisli, ona je čist, nepatvoren užitak u obilju. Šunka je i drugdje tradicionalna uskršnja hrana, jer se u prošlosti dio mesa dobivenoga kolinjem u jesen sušio odnosno solio, a sušenje bi otprilike bilo gotovo do Uskrsa te bi se zbog toga posluživala na tradicionalnim uskrsnim trpezama.
Jaje
Još od prethistorije jaje je simbol obnove života. Slaveni prispjeli u Dalmaciju pokapani su u fetalnom položaju s jajem na prsima da bi uskrsli, a jaje na prsima dodano je i u nekih već pokrštenih, pokopanih nauznak s prekriženim rukama (prauskrsna poruka “za svaki slučaj”). Kao simbol kozmičkog i ljudskog preporađanja jaje je naime korišteno još od prahistorije, te je imalo religijsku ulogu i među Keltima, Rimljanima, Egipćanima, Perzijancima, Kinezima… Ukopano pod temeljem imalo je štititi od zla; trudna Rimljanka ga je nosila na tijelu da bi prorekla spol nerođena djeteta; francuska nevjesta mora stati na jaje prije nego prekorači prag novog doma eda bi rađala; itd. Sinkretizmom je usvojeno i u suvremene religije.
S kršćanstvom je jaje od simbola kozmičkog preporađanja preraslo u simbol – ne vjerski poput križa, nego pučki – uskrsnuća čovjeka po Kristu i u Kristu, znak groba iz kojega je mrtvi Isus izašao ponovo živ, uskrsnuo.
Pisanica
Čini se da je i običaj pisanja (naime: šaranja) jaja u Slavena također stariji od kršćanstva, ali je i on naknadno dobio kršćanske legende kao objašnjenje. U Poljskoj, na primjer, kažu da je Isusova mati rimskim vojnicima pod križem dala jaja da bi bili manje okrutni spram njezina sina. Plakala je pritom, pa su njezine suze ostavile na ljuskama točke sjajnih boja. Druga legenda kaže da je druga Marija, iz Magdale (sv. Mande) ponijela na Isusov grob košaricu jaja, ali kad je stigla tamo i doznala da je Isus uskrsnuo, i dotad bijele ljuske na jajima poprimile su od radosti dugine boje.Običaj bojanja jaja bio je raširen, pa je u kućnom računovodstvu engleskog kralja Edwarda I. zabilježeno da je 1290. platio 18 pensa da bi se 150 jaja obojalo i posulo zlatnim listićima za uskršnje uzdarje. Kasnije je zlata bilo toliko da se posve izgubilo kokošje jaje: ruski car Aleksander III. platio je daleko više 1883. da bi mu znameniti zlatar Peter Carl Fabergé izradio uskršnje jaje kao poklon za caricu Mariju. Jaje od platine i emajla se otvaralo, u njemu je bilo zlatno jaje, a u njemu zlatno pile s malom carskom krunom od dragulja. Bila je to i aluzija na njihovo carsko pile, koje će kasnije, kao abdicirali Nikolaj II., biti strijeljano zajedno sa svim ostacima carske obitelj koja do tada redovito zabavljala Fabergéovim uskršnjim jajima: carica se oduševila, a i Nikolaj, pa su ih naručivali za svaki Uskrs, sve do revolucije. Barem od 16. stoljeća se zna i za drukčiju metamorfozu jaja, jer su se već tada na francuskom dvoru za Uskrs proizvodila i jaja od čokolade. Ono što je bilo dostupno samo okrunjenim glavama, današnja je potrošačka demokracija omogućila svakome tko plaća. Jaja, mala i velika, umotana ovako ili onako, preplavila su zapadni svijet još od početka ožujka. Nema dućana – od samoposluživanja do urbane krčme (koja se zove bar) bez odjeljka s jajima, umotanima u raznobojne staniole i proviđenima vrpcom u nekoj jarkoj boji, vezanom u mašnu. Naravno, 99 posto sviju tih jaja je od čokolade. Mit, kada se komercijalizira, nužno mora postati lažna predodžba o svome prvobitnom sadržaju, dakle – po definiciji – kič, a kič mora biti sladunjav. Logično je, dakle, da uskršnji kič bude od čokolade, da laž o jajetu bude slatka i nepokvariva, za razliku od pravog, nedovoljno velikog, nedovoljno reprezentativnog, nedovoljno slatkog i nedovoljno trajnog jajeta. Dakako, nije štos samo u čokoladi. Mnogo je važniji mamac “iznenađenje” koje se krije u jajetu. Mogu to biti raznorazne igračke, od onih najmanjih (zbog kojih je čuveno “Kinder-jaje” postalo artikl koji se krčmi cijelu godinu, bez obzira na Uskrs).
Zec
Zec koji donosi jaja doskakutao je u naše izloge iz anglosaksonskog svijeta. Izvorno je to zaista bio zec, onaj poljski, a ne kunac, kakvoga danas najviše vidimo po izlozima. Zec je, naime, u više religija bio viđen kao još jedan simbol plodnosti (zahvaljujući i brojnu potomstvu, a i očiglednoj radosti kad ga stvara). Bio je stoga poštovan i u Egiptu (kao inkarnacija raskomadanog i uskrslog Ozirisa), i drugdje na Levantu (u Anadoliji šijitski muslimani smatraju da zeca ne treba jesti jer je on inkarnacija Alije, imama koji će uskrsnuti kao Mahdi), pa i na mnogo daljem istoku (u Kineza, u taoizmu, zec, simbol Mjeseca koji umire da bi se ponovo rodio, biva prikazivan kako priređuje napitak besmrtnosti), ali i na drugom kraju Starog Svijeta, u Germana, gdje je bio posvećen Eostri, božici proljeća. Tadašnje zečeve to teško da je radovalo, jer su ih žrtvovali na Eostrinu žrtveniku. Priča je tekla da je hitri zec nekad bio još hitrija ptica, ali da ju je Eostra pretvorila u četveronošca – no i dalje kadroga da nosi šarena jaja, iz kojih se preporađa sva priroda. Onoga časa kad je Sjeverna Amerika, sa svojim bremenom anglosaksonskih tradicija, preuzela vodeću ulogu u svjetskoj trgovini i potrošačkoj mitologiji, uz šarena jaja uskočio je i starogermanski zec - ali sada više zaštitnik plodnosti uskršnje trgovine i profita.
Pinca ili sirnica
Sirnica (kako je zovu Hrvati u Dalmaciji) ili pinca simbol je blagostanja, kao i bilo koji ini obogaćeni kruh (“panforte”, tj. “jaki kruh” u Sieni umiješen je s medom, grožđicama itd.; grožđice rese i uskršnju “colombu”), pa se njihovo korištenje za Uskrs povezuje s pretkršćanskim magijskim obredima koji su u to doba buđenja prirode imala osigurati plodno ljeto i imućnu jesen.
Janje
Janje simbolizira Isusa Krista, “jaganjca Božjeg” koji svojom mukom otkupljuje grijehe svijeta. Ovce se janje u proljeće, pa je janje i simbol proljeća, a i čistoće i nevinosti – dok se vjernički puk predočava kao pastva koju njezini pastiri, biskupi i prezbiteri, vode na zelene livade nade (u život vječni).
Zeleno
Zelena je boja buđenja prirode i dolaska proljeća. U kršćanskoj ikonografiji ona je boja pravde i tako dopunjava bijelo nevinosti. Nadbiskupi i biskupi nose (odnosno: sada imaju u grbu) zelen galero kao pastiri čija je obaveza odvesti stado na dobre pašnjake, pa je zeleno i boja ispravnoga kršćanskog nauka (kako kaže sv. Anselmo). Podjednako udaljeno i od crvenoga (htonskoga, krvi, bogatstva) i od plavoga (nebeskoga, hladnoga), zeleno je ljudska boja. U heraldici zeleno je “sinopis”, boja uljuđenosti, ljubavi, radosti i obilja, objašnjava Littré. U vezi s Uskrsom je važno što je zeleno i boja nade, pa je i liturgijsko ruho kroz godinu zeleno kao oznaka nade u Kraljevstvo Božje.
Uskrsno doba
Slavlje uskrsnuća traje još 50 dana nakon Uskrsa, od Uskrsnog (ili Anđelova) ponedjeljka do Duhova. To se razdoblje naziva Uskrsnim vremenom. U tom razdoblje ne moli se molitva Anđelova pozdravljenja (Angelus Domini), nego antifona Kraljice nebeska (Regina Caeli, laetare, alleluia). Ključni poklik tog razdoblja jest “Aleluja” (hebrejski Hallelu e Yah, dakle: “Slavimo Jah[ve]a”). Sve to doba gori uskrsna svijeća. Na misama se prije ulomaka Evanđelja čitaju ulomci Djelâ apostolskih umjesto. Liturgijska boja je bijela, osim na Duhove (tada je crvena).
Uskrsna osmina
Prvih osam dana Uskrsnog doba čine Uskrsnu osminu, u kojoj se svaki dan svetkuje.
Uzašašće (Spasovo)
U četrdeseti dan po Uskrsu (brojeći i Uskrs), dakle u četvrtak šestog tjedna po Uskrsu, slavi se Uzašašće Isusovo tijelom na Nebo.
Duhovi
Duhovi se slave pedeseti dan po Uskrsu (odatle i naziv Pedesetnica, po grčkome: Pentekoste). Njima se obilježava silazak Duha Svetoga na apostole i rođenje Crkve, kojoj tako znamo i precizan rođendan: 28. svibnja 30, što znači da će za 14 godina obilježiti dvotisućljeće. Duhovi su treći po značenju kršćanski blagdan.