U stvari me jako zanima koliko čitatelja mlađih od 30 godina zna za Arnoldstein.
Ili Dreilaendereck. Snježni kutak na tromeđi Slovenije, Italije i Austrije. Bilo je zagrebačkih obitelji koje su tradicionalno hodočastile upravo u Arnoldstein, jer je bio bolji od bitno veće Kranjske gore, jer nikad nije bilo gužve, jer su staze dulje, šire, bolje uređene. I danas ima naših, svjesni su prednosti koje ovo neveliko skijalište ima. Rado dolaze u Arnoldstein.
Kao i Gerlitzen, centar kojeg smo ocijenili u prošlom nastavku Skijaške patrole, Arnoldstein spada pod Region Villach. Ali mu nije tako blizu kao Gerlitzen.
Samozatajan
Naslonjen na granice koje su nekad bile ozbiljne, a sada su samo formalne, one s Italijom i Slovenijom, Arnoldstein je nekako skriven. Teško ćete ga spaziti vozeći se ovim krajem, još teže pretpostaviti što on sve nudi.
Samo 17 kilometara staza. OK, nije raskoš. Ali ako uzmemo u obzir činjenicu da Sljeme ima 4 kilometra, onda nije teško izračunati da je ovo 400 posto više. Tereni startaju na 600 metara nadmorske visine, vrh je na 1600.
Ni to nije ludilo od brojki, ali regija je dosta bogata snijegom, a kombinacija prirodnog i umjetnog snijega Arnoldsteinu garantira mirnu, dugu sezonu. Osam je žičara, računamo li i dvije “bejbi” vučnice. Glavni je trosjed, ispod njega se nalazi i uvjerljivo najozbiljnija staza - uglavnom crna.
Duga je četiri kilometra, a da se na njoj može “duša ispustiti”, dokazuje i sjajnih 900 metara visinske razlike! Radi takve se staze isplati doći na ovo skijalište. I radi restorana Dreilaendereck, koji spada u najbolje tradicionalne austrijske alpske restorane. Službeno. Sve što nudi, kuha se, peče, stvara od sastojaka uzgojenih upravo tu, u Arnoldsteinu. Zanimljivo.
Ima i sanjkanja
U Arnoldstein se ide radi skijanja. Može i radi sanjkanja. Ne ide se na party, ovdje nema diskoteka, nema šopinga, nema niti luksuznih hotela. Tko ne žudi za tim dodacima, neće požaliti zbog odabira. U malenom Arnoldsteinu, skijanje se piše s velikim S.
Sandi Cenov: Arnoldstein sam otkrio na motoru!
Nećemo muljati pa reći da smo na Sandija Cenova naletjeli slučajno. Ne, bio je to “dogovoreni spontani susret” sa školskim kolegom, nešto poznatijim kao pjevačem, skijašem, motociklistom. I upravo je tako započela ljubav Arnoldsteina i Sandija. Motoristički. Ljubav koja traje.
- Motorom sam se vozikao ovim krajevima poprilično. I prolazio kraj table Arnoldstein, ne obazirući se pretjerano. Shvatio sam da se radi o selu podno planine, da bi bilo zgodno jednom stati i odmoriti, popiti pivo ili pojesti nešto. I tako sam napravio. Pa saznao da je to u stvari skijalište, puno više skijalište nego bilo što drugo. OK, zanimljive su priče i o tromeđi, štos je što možeš nogom stati na talijanski, pa na slovenski teritorij, a u stvari si u Austriji. Ali ja sam ipak skijaš! - podsjeća pjevač s kojim sam imao prilike testirati neke europske skijaške staze. Eto prilike da on to odradi baš za Jutarnji list.
- Ma sjajan je Arnoldstein. Za neko vikend skijanje, može i samo jedan dan, sve može. Odlične staze, nikad gužvu ovdje nisam vidio. To je velika prednost u odnosu na susjedna veća skijališta. A ova djelomično crna staza, koliko je ono duga, pet kilometara?! Divota! Dolazit ću ovdje kad god mi je usput, volim ovakva skrivena mjesta za užitak. Znam da si stalno na skijama, ali daj da mi vidimo tko će biti brži do dolje, nisam ni ja skijaš od jučer.
