Imate rak dojke! Prije sedam godina, kad mi je liječnik rekao tu strašnu vijest, bila sam uvjerena - ne može biti gore. Ruke su mi se znojile, u glavi mi je šumilo, suze su mi samo krenule... Uvijek mi se činilo da je dijagnoza raka najveći šok. U mozgu se odmah pali upozorenje kako je to smrtna presuda. Može li nas išta više uplašiti? Može li nas išta baciti u veću depresiju? Poslije sedam godina iskustva tvrdim - može! Život bez dojke za svaku ženu je puno gori nego strah od raka. Od raka ili umremo ili se izliječimo i krećemo dalje. No, praznina koja nastane kad se odstrani dojka čini i opasnu prazninu u našem životu. Mijenja nas. Postajemo druge osobe, ponekad vrlo teške za vlastitu obitelj”, bez imalo kolebanja kaže nam 57-godišnja Zadranka Ana, govoreći o iskustvu života bez dojke proteklih sedam godina i o tome kako je ovih dana na zagrebačkom Rebru napokon “ponovno postala žena” operacijom rekonstrukcije dojke, koja je trajala puna tri sata.
Borba ne prestaje
“Nemojte misliti da sam neka razmažena žena koja nije zahvalna za priliku što može nastaviti život koji pruža suvremena medicina. Dapače, nekoliko godina prije suočavanja s rakom dojke već sam se susrela sa smrću. Moji bubrezi su otkazali. Izlaz je bila transplantacija. Borac sam, navikla na kojekakve bolesti i liječenja. Prije transplantacije išla sam godinama na dijalizu, ali ništa se ne može usporediti sa šokom nakon operacije raka dojke, nakon koje sam prestala biti žena.
Prokletstvo ogledala
Znam da će se to nekom tko nije prošao moje iskustvo činiti pretjerivanjem. No, kad sam nakon desetak dana poslije operacije došla kući iz bolnice, pogled u ogledalo bio je takav šok da to više nikad u ovih sedam godina nisam ponovila. Otada više ne želim vidjeti svoj odraz u ogledalu. I nakon sedam godina smatram da je ostati bez dojke najstrašnije što žena može doživjeti. Ne može se to izracionalizirati, kako će mnogi, zdravi, pomisliti”, kaže nam Ana.
Dodaje kako je zbog spleta okolnosti dugo čekala na rekonstrukciju dojke.
“Bila sam uspješna poduzetnica. Tvrtka je funkcionirala, a onda moja operacija, pa kriza. Znate kakve su žene. Prvo sam morala riješiti egzistencijalne probleme, a tek onda misliti na sebe. No, to nikako ne znači da me svaki pogled na moje grudi nije podsjećao na gorku činjenicu - nemaš dojku, pogledaj se kakva si, djeca su ti odrasla, uskoro će i unuci, a kad baka izađe ispod tuša zaogrnuta ogrtačem, vidjet će da je njihova baka drukčija.
Počet će pitanja, a to ne bih mogla podnijeti bez psihičkih ispada”, objašnjava Ana. Odlučila je potražiti pomoć i početi ponovno živjeti - kao žena. Njezina odrasla djeca, uvidjevši da je njihova majka silno nesretna, dala su joj snažnu potporu i “operacija dojka” mogla je početi.
Nezgodni silikoni
Spominje Ana i druge nevolje, a ne samo one psihičke. “Silikoni koji se nose kao proteza u grudnjaku nešto su strašno. Imam veće dojke pa je i taj silikon bio velik i težak. Osobito je teško ljeti kad samo čekam priliku da skinem taj teret, jer se naramenice zarežu u rame. Reže i nekoliko sati nakon što skinem i silikon i grudnjak, i to ne samo rame već i mozak. Opet, kad se ne nosi, deformiraju se leđa. Muka je to velika i onaj tko to nije prošao uopće ne razumije što govorim. Nadam se da ću se sad, nakon operacije, vratiti i fizički i psihički tamo gdje sam stala prije sedam godina”, optimistična je Ana.
I Anina bolnička cimerica, 45-godišnja Zagrepčanka Ksenija, kojoj su liječnici također vratili dojku izgubljenu zbog raka prije nekoliko mjeseci, ima svoju potresnu priču.
“Žene koje nisu prošle pakao uklanjanja dojki ne mogu shvatiti o čemu pričamo”, kaže Ksenija.
“Bilo je strašno. Nakon prvog šoka i dijagnoze, pa potom operacije kojom su mi odstranili ne samo dojku već i limfne čvorove, trebalo se pogledati u ogledalo. Nisam imala hrabrosti i to se s vremenom uopće nije promijenilo. Najradije bih da ogledala uopće ne postoje. Muka mi je čak i kad se trebam skinuti ili odjenuti jer ruke će neizbježno zalutati u krivom smjeru”, sa očitim strahom u glasu objašnjava Ksenija.