Šećerna bolest jedan je od vodećih javnozdravstvenih problema u Republici Hrvatskoj, a uz to smo svjedoci kontinuiranog porasta broja oboljelih. Već dugi niz godina šećerna bolest nalazi se među deset vodećih uzroka smrti u RH, uz stalan trend porasta njezinog udjela u ukupnoj smrtnosti. Tako je u 2015. godini šećerna bolest bila na 7. mjestu ljestvice vodećih uzroka smrti s 3,06% udjela u ukupnoj smrtnosti, a već 2017. popela se na 4. mjesto i ima udio od 4,4% i 2.331 umrlih.
Kronične komplikacije bolesti glavni su uzrok smrtnosti i onesposobljenja oboljelih, a istovremeno dovode do velikih troškova za zdravstveni sustav. Najveći udio tih troškova čine troškovi liječenja komplikacija bolesti, a najnovije analize pokazuju da se dogodio njihov dodatni porast. Trend koji se nije mijenjao posljednjih godina doveo je do porasta troškova za 2 milijarde kuna u nepunih deset godina i u 2016. godini iznosio je 4,6 milijardi kuna, što čini 19,8% proračuna Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO). Troškovi liječenja komplikacija bolesti zastupljeni su u najvećem udjelu (88,1%), a troškovi koji se odnose na osnovno liječenje oboljelih na svim razinama zdravstvene zaštite čine 1,3% ukupnih troškova liječenja, uz dodatni dio sredstava za lijekove za liječenje šećerne bolesti (8,1%) i pomagala (2,5%). Glavni razlog porasta troškova liječenja šećerne bolesti je porast troškova komplikacija bolesti koji su u ovom razdoblju porasli za 1,8 milijardi kuna (83%). Do toga je došlo zbog velikog porasta broja oboljelih, kao i dalje prisutnog velikog udjela onih s kroničnim komplikacijama.
Nedostatan registar
Povrh svega imamo situaciju da je CroDiab registar od 2014. godine potpuno nedostatan za pouzdanu procjenu stanja. Nastojanja oko uvođenja panela za šećernu bolest kao mogućeg izvora podataka na primarnoj razini zdravstvene zaštite nisu saživjela, a pokazalo se i da sadašnje stanje informatizacije zdravstva ne omogućava povezivanje takvih lokalnih podataka s centralnim bazama.
Slijedom svega navedenog, svjesni smo da su negativni trendovi vezani uz šećernu bolest u Republici Hrvatskoj uzeli maha, a posljedice svega najviše trpe oboljeli. Istovremeno, svjesni smo nerazumijevanja i sporih reakcija onih koji mogu svojim odlukama strateški dugoročno promijeniti situaciju. Stoga je trenutak da se oboljeli sve aktivnije uključe u rješavanje ove problematike. Jedan od zamišljenih koraka je i provedena anketa koju je ispunilo 497 osoba s tipom 2 bolesti i 83 osobe s tipom 1 bolesti. Anketa ima 33 pitanja vezana uz šećernu bolest, a sastavljena je po uzoru na slične ankete u svijetu kojima se procjenjuje stanje skrbi o bolesti. Cilj ove ankete bio je da se njome upotpuni sadašnja slika stanja u Republici Hrvatskoj s perspektivom koju daju oboljeli, kako bi u daljnjim aktivnostima mogli jasno prezentirati i njihovu “stranu priče”. Osim toga, očekujemo da će ovaj pristup otvoriti ideje i mogućnosti za nove akcije u koje će se oboljeli aktivnije uključiti.
Anketa je bila potpuno anonimna, a popunjavali su je prvenstveno članovi dijabetičkih udruga u svim županijama, tako da njihov broj predstavlja reprezentativan uzorak jer je cilj ove akcije bio da se u potpunosti na prikladnom uzorku prikaže stanje skrbi šećerne bolesti u Republici Hrvatskoj. Uz to, bilo je važno da anketa vjerno predstavlja i tipove šećerne bolesti, stoga je prikupljeno oko 90% anketa od oboljelih koji imaju tip 2 šećerne bolesti, a ostatak čine oboljeli s tipom 1.
Prema dobivenim podacima, anketirane osobe sa šećernom bolešću tipa 2 uglavnom su starije od 50 godina (91%), s tim da je najviše zastupljena skupina u dobi od 60 do 69 godina (39%). Osobe s tipom 1 bolesti su skoro ravnomjerno bile zastupljene u svim dobnim skupinama. Žene su bile zastupljenije kod oba tipa bolesti (oko 60%), a srednja škola je najviši stupanj edukacije (oko 50%) u oba spola.
Analizirani podaci o uhranjenosti pokazuju da su osobe s tipom 2 bolesti uglavnom preuhranjene ili pretile, a prosječan indeks tjelesne mase iznosi 29,3 kg/m2. Uz ovaj podatak, zanimljivo je da su ispitanici u anketama naveli kako su većinom tjelesno aktivni (oko 70%) te da su u više od 50% slučajeva detaljno educirani o važnosti zdrave prehrane i fizičke aktivnosti. Edukacija se događa redovito u 76% slučajeva, a provode je skoro podjednako liječnici na svim razinama zdravstvene zaštite. Najčešće je tema edukacije prehrana i fizička aktivnost (55%), a zatim su podjednako zastupljene informacije o lijekovima, samokontroli i komplikacijama.
U osoba s tipom 2 bolest je u preko 70% slučajeva prisutna više od 6 godina, a skrb o bolesti podjednako je raspoređena između liječnika na razini primarne zdravstvene zaštite i onih na sekundarnoj ili tercijarnoj razini. Vrijednost glikemije (HbA1c) najčešće se provjerava jedanput godišnje, a postignutu vrijednost iznad 7,5% ima 34% ispitanika. Onih koje možemo nazvati neregulirani ima 11% u skupini osoba s tipom 2 bolesti. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su anketirane osobe uglavnom članovi dijabetičkih udruga koji su nešto aktivniji i očekujemo “revniji” u brizi o svome zdravlju, ne možemo u potpunosti biti zadovoljni dobivenim rezultatima.
Lijekovi koje uzimaju osobe s tipom 2 bolesti najvećim dijelom su oralni pripravci (tablete), zatim njihove kombinacije s inzulinom i sam inzulin.
Samokontrolu, uz pomoć glukometra, oboljeli provode većinom povremeno (55%), a 5% ih uopće ne provodi samokontrolu.
Prevencija komplikacija uspješno se provodi dobrom regulacijom bolesti i redovitim pregledima tijekom kojih se procjenjuje rizik i pravovremeno uočava razvoj eventualnih komplikacija. Anketom smo dobili zanimljiv podatak da je laboratorijsko određivanje albumina u urinu, važna pretraga za procjenu razvoja bubrežnih komplikacija, najrjeđe provođen preventivni postupak. Podatak je posebno važan zbog činjenice da je za liječenje bubrežnih komplikacija potrebno izdvojiti najviše novaca po jednom oboljelom. Uz to, krajnji oblik bolesti (zatajenje funkcije bubrega) značajno narušava kvalitetu života oboljelih i predstavlja ogroman teret za cijelu obitelj. Ispitanici su također naveli da u preko 50% slučajeva ne znaju ništa o bubrežnim komplikacijama ili su o njima čuli nakon što je značajno prošlo vrijeme od početka bolesti.
Pregled očiju obavio je značajan broj oboljelih osoba (oko 60%), a dio njih je imao potrebu i za terapijskom intervencijom laserskom fotokoagulacijom (12%). Istovremeno njih oko 30% nema nikakvu informaciju o ovoj komplikaciji, a 25% ih je za rizike i mogući razvoj komplikacija čulo tek naknadno.
Pregled stopala, također, nije učestala mjera prevencije i nije ju obavilo 63% oboljelih. U onih koji su obavili pregled podjednako često je to učinio liječnik na razini primarne zdravstvene zaštite, kao i specijalist na sekundarnoj ili tercijarnoj razini. Pravovremenu informaciju o rizicima nije dobilo preko 50% oboljelih.
Povišen krvni tlak uz šećernu bolesti prijavilo je 64% anketiranih, od toga ih je nešto više prijavilo da redovito uzimaju lijekove za tlak. Analizirajući poznavanje rizika razvoja kardiovaskularnih komplikacija ispitanici su potvrdili da u 56% slučajeva ili nemaju nikakvu informaciju ili ona nije bila pravovremena. Od svih komplikacija, najčešće dijagnosticirane i liječene su kardiovaskularne komplikacije.
Prema analiziranim podacima, svaka druga osoba sa šećernom bolešću tipa 2 ima razvijenu kardiovaskularnu komplikaciju koja zahtijeva liječenje. Svaka šesta osoba ima komplikacije na živčanim završecima (dijabetička polineuropatija), svaka sedma na očima, svaka deseta na bubrezima, a svaka osamnaesta s dijabetičkim stopalom.
Ne znaju ništa...
Istovremeno, svaka peta osoba ne zna ništa o kardiovaskularnim komplikacijama, svaka četvrta ne zna ništa o komplikacijama na očima; također svaka četvrta ne zna ništa o komplikacijama na bubrezima; svaka treća ne zna ništa o polineuropatiji i svaka treća osoba ne zna ništa o dijabetičkom stopalu.
U osoba s tipom 1 bolesti prosječan indeks tjelesne mase iznosi 26 kg/m2. Oni su 86% slučajeva fizički aktivni, uglavnom ne puše niti konzumiraju alkohol. U 78% slučajeva njihova bolest je prisutna dulje od 6 godina, a skrb o njihovoj bolesti provode liječnici na sekundarnoj ili tercijarnoj razini zdravstvene zaštite u 92% slučajeva. Njih oko 70% se kontrolira više od 2 puta godišnje, a samokontrolu uz pomoć glukometra redovito provodi 88% oboljelih. Napredni aparat za kontinuirano mjerenje razine glukoze koristi 24% anketiranih.
Primjerene vrijednosti glikemije (HbA1c) ima 77% anketiranih. Redovite preventivne preglede obavlja značajno veći broj oboljelih u odnosu na osobe s tipom 2 šećerne bolesti. Povišeni krvni tlak, kao i razvijene kardiovaskularne komplikacije, ima značajno manji broj oboljelih, a njihovo poznavanje rizika komplikacija je relativno visoko te ih preko 60% navodi da su detaljno informirani.
Prema anketi, komplikacije na živčanim završecima (dijabetička polineropatija) su najzastupljenije u oboljelih s tipom 1 šećerne bolesti (34%), zatim slijede komplikacije na očima (28%). Kardiovaskularne komplikacije često su prisutne (27%) i u osoba s tipom 1 bolesti, međutim njihova stopa je puno niža u odnosu na oboljele s tipom 2 bolesti. Bubrežne komplikacije (11%) i dijabetičko stopalo (5%) posljednje su po učestalosti.
Provedena anketa dala je puno podataka o stanju skrbi u oboljelih sa šećernom bolešću i omogućit će nam da u budućnosti izradimo dodatne podanalize dobivenih podataka. Preliminarni rezultati ukazuju i na moguće regionalne nejednakosti u skrbi te na razlike ovisno o tome provode li skrb liječnici na razini primarne zdravstvene zaštite (obiteljski liječnici) ili oni na sekundarnoj i tercijarnoj skrbi (bolnice, specijalizirane ustanove). Na prvi pogled očito je da te razlike nisu samo uvjetovane razinom skrbi nego i regijom. Iako bi za pouzdanost tih tvrdnji trebalo ispitati veću skupinu oboljelih, posebice u pojedinim manjim županijama.
S druge strane treba imati na umu da su ispitanici u ovoj anketi prvenstveno članovi dijabetičkih udruga i jasno su naveli u anketi kako je izvor njihovog znanja o bolesti upravo sudjelovanje u radu udruge kroz razne edukacije i predavanja. To znači da su dobiveni podaci o poznavanju rizika i razvoja komplikacija možda precijenjeni i ne predstavljaju u potpunosti “prosječnu” osobu sa šećernom bolešću u RH. Ujedno je moguće i da je dobiveni rezultat uspješnosti regulacije glikemije, kao najvažnijeg čimbenika za prevenciju komplikacija, nešto bolji nego što je “stvarni” prosjek u RH. Opterećenje komplikacijama je prepoznato kao problem u svim razvijenim zdravstvenim sustavima, a i predmet je razmišljanja stručnjaka i specijalista diljem svijeta. Stoga ne čudi da su novim preporukama stručnih društava komplikacije i kvaliteta života oboljelih zauzeli središnje mjestu u liječenju šećerne bolesti. Prepoznavanje rizika razvoja komplikacija, uspješna prevencija i pravovremeno liječenje su ključ uspjeha kako bi akcije i strategije liječenja zaista smanjile negativne učinke bolesti na društvo.