Ana-Marija Liberati Pršo liječnica je s dugogodišnjim dijabetološkim iskustvom koja je nedavno postala prva hrvatska internistica s doktoratom Nutricionizma na Prehrambeno-biološkom fakultetu (provedenim u suradnji sa Institutom Ruđer Bošković). Mnogi liječnici i te kako su svjesni važnosti prehrane kako za održavanje zdravlja, tako i za njegovo poboljšanje, no samo rijetki su poželjeli postati i eksperti za prehranu. Medicina i nutricionizam snažan su savez protiv bolesti. Kontrola dijabetesa uz primjenu odgovarajućih nutricionističkih rješenja potpuno je druga priča u odnosu na bolesnike koji se oslanjaju isključivo na lijekove. Nema kronične bolesti na koju se ne može značajno utjecati promjenom prehrane. Ljudi s visokim tlakom, dijabetesom, srčano-krvožilnim, pa i autoimunim bolestima značajno mogu podići kvalitetu života uz dobar nutricionistički savjet.
Razgovor s doktoricom znanosti Liberati Pršo posebno je zanimljiv u eri 'novog nenormalnog'. Nakon izbijanja COVID-19 pandemije samo po sebi nameće se pitanje koliko je suvremeni način života uz često pogrešnu prehranu doveo do širenja kroničnih bolesti koje su se pokazale kao značajni faktor rizika u slučaju COVID-19 zaraze. Je li suvremena nutricionistika dio odgovora koji čovječanstvo može ponuditi na izazove coronavirusa?
Inače, Ana-Marija Liberati Pršo jedna je od prve dvije osobe koje su svoju doktorsku disertaciju obranile na Hrvatskom Sveučilištu online putem, samo dva dana nakon potresa u Zagrebu. Uz nju, to je učinila i Ivana Gunjača na Prirodoslovna-matematičkom fakultetu u Splitu.
Zanimljivo je da je u COVID-19 eri pitanje pravilne prehrane ostalo poprilično zanemareno iako je stvar opće kulture da upravo pravilna prehrana može osigurati adekvatnu imunitetnu reakciju organizma. Niti na međunarodnoj razini ne može se govoriti o nutricionizmu kao dijelu dugoročnog rješenja za 'novo nenormalno' odnosno za život s coronavirusom?
Pitanje pravilne prehrane, kao ključni korak u prevenciji, još uvijek je nedovoljno prisutno, nedovoljno naglašeno, s nedovoljno odgovora. Kako u „mirnim“ vremenima, tako pogotovo u ekstremnim, neočekivanim situacijama i uvjetima. Opće je poznato (i istovremeno poražavajuća činjenica) da se čak i u najrazvijenijim zamljama svijeta daleko premalo ulaže u prevenciju, u primjenu nutricionističkih spoznaja u svakodnevni život te u javnozdravstvene mjere koje bi mogle pomoći u suzbijanju nezaraznih pandemija (poput debljine i šećerne bolesti tip2). Posljednjih desetljeća svjedoci smo pandemijskih razmjera debljine, metaboličkog sindroma i šećerne bolesti tip2. Međutim usprkos ubrzanom razvoju farmakoloških i tehnoloških rješenja (od kojih su neka zahvaljujući svojim multiplim učincima i benefitima gotovo pa revolucionarna), i dalje svjedočimo visokoj stopi smrtnosti, preuranjenih komplikacija, suboptimalnoj kontroli bolesti i nezadovoljavajućoj kvaliteti života oboljelih. I pritom polako osvještavamo činjenicu da je zakazao onaj prvi, ključni korak - prevencija, s naglaskom na pravilnu prehranu. Već od prenatalnog doba pravilna prehrana, odnosno uravnotežen unos mikro- i makronutrijenata, ključna je kako za razvoj kompetentnog imunološkog sustava, tako i za razvoj ostalih organa i organskih sustava odnosno za omogućavanje njihovog dugoročno adekvatnog funkcioniranja.
Trenutno smo suočeni s pandemijom koronavirusa koji je na globajnoj razini do sada odnio stotine tisuća života, pa nas određena razina straha i panike tjera da posegnemo za rješenjima koja su nam dostupna. A to u ovom trenutku nisu niti cjepivo, niti lijek, već bazična prevencija – kako mehanička zaštita, tako i adekvatna prehrana koja organizmu osigurava dovoljnu količinu vitamina, minerala, antioksidansa i fitonutrijenata, naravno uz obavezno optimiziran omjer makronutrijenata. Pritom trebamo biti svjesni da samo sporadično provođenje pravilne prehrane ne može donijeti revolucionarne rezultate, niti nas sačuvati od noksi kojima smo okruženi. Pravilnu prehranu treba provoditi stalno, počevši već u najranijem djetinjstvu. Smanjiti energetski unos. Ograničiti konzumaciju rafiniranih i jednostavnih ugljikohidrata. Izbjegavati konzumaciju mesnih prerađevina, pržene i „brze“ hrane. Zamijeniti sokove i gazirana pića vodom i nezaslađenim biljnim čajevima. Staviti težište na nutrijente s dokazanim protuupalnim i imuno-stimulirajućim učinkom poput lisnatog zelenog povrća, bobičastog / šumskog voća, citrusa, plave ribe bogate omega-3 masnim kiselinama, ekstra djevičanskog maslinovog ulja, orašastih plodova, sjemenki, začinskih biljaka poput luka, češnjaka, đumbira i kurukume, gljiva, mahunarki i cjelovitih žitarica.
Navedenim mjerama, ukoliko se provode kontinuirano, u organizmu sustavno podižemo teško oborive obrambene bedeme. Tako osim izgradnje odlične obrambene podloge, smanjujemo i kardiovaskularni rizik te šansu za razvoj kroničnih metaboličkih bolesti i pretilosti. A kad već govorimo o koronavirusu, upravo se pretilost se – na globalnoj razini - pokazala značajnim faktorom za povećanu smrtnost.
U kojoj mjeri su suvremeni nutricionizam i medicina još uvijek udaljene znanosti?
Još uvijek u prevelikoj. U razvijenim zemljama tijekom posljednjeg desetljeća prati se trend uključivanja nutricionista u interdisciplinarne medicinske timove, fuzioniranje nutricionističko-medicinskih istraživanja te primjena nutricionizma u svakodnevnoj kliničkoj praksi. Međutim, u Hrvatskoj se ta ideja tek budi i put do potpune realizacije je još dug. Svega je nekoliko zdravstvenih ustanova (u pravilu isključivo klinički bolnički centri te KB Dubrava i Klinika za dječje bolesti Klaićeva kao pioniri kliničkog nutricionizma) sa stalno zaposlenim nutricionistima koji su uključeni u svakodnevnu kliničku praksu i koji nastoje pretočiti najnovije znanstvene spoznaje u preporuke koje daju bolesnicima. Postoji i Odjel za kliničku prehranu Klinike za unutarnje bolesti KBC Zagreb koji je visoko specijaliziran za enteralnu i parenteralnu potporu i liječenje te objedinjuje tim liječnika, nutricionista, farmaceuta koji djeluju na području nutricionizma vezanog uglavnom za gastroenterologiju i debljinu. Međutim, na državnoj razini to je puno premalo. Točnije, nema široko dostupne skrbi koja bi objedinjavala liječnički i nutricionistički pristup. Nerijetka je pojava da se kronične bolesti verificiraju tek u poodmaklom stadiju, kada su već nastala ireverzibilna, multiorganska oštećenja te da potom bolesnik ulazi u ciklus dijagnostičkih postupaka od kojih se svaki sagleda i analizira zasebno, a bolesnik upućuje nizu pojedinačnih specijalista/subspecijalista od kojih svaki daje svoje mišljenje, propisuje svoju terapiju te zahtijeva kontrolu unutar svoje specijalnosti.
Pritom se – kako čekanjem na (sub)specijalističke preglede, tako i dijagnostičke postupke – gube i vrijeme (krucijalno za ovladavanje bolešću) i novac (izostancima s posla u radno aktivnih bolesnika, gomilanjem dijagnostičko-terapijskih postupaka, polipragmazijom uslijed nedostatka interdisciplinarnog dijaloga, zbrinjavanjem komplikacija nastalih uslijed nepravovremenog uvođenja optimalnog liječenja). Stoga mislim da postoji potreba za promptnim osnivanjem Centara koji bi holistički pristupili kompleksnom bolesniku, pruživši mu kako sveobuhvatnu dijagnostičku potporu, tako i ekspertni multidisciplinarni (medicinsko-nutricionistički, poželjno i uz psihološku potporu) pristup na jednom mjestu, u minimalnom vremenskom intervalu. Također, smatram da je poželjno ostvariti čvršću alijansu Medicinskog i Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta kako bi studenti već u najranijim fazama školovanja spoznali neupitnu povezanost nutricionizma i medicine, odnosno nužnost pravilne prehrane, primjene funkcionalne hrane te ciljane suplementacije u optimizaciji fizioloških funkcija neophodnih kako za održavanje zdravlja, tako i za liječenje oboljelih. Treba napomenuti kako je Prehrambeno-biotehnološki fakultet u Zagrebu uveo Nutricionizam kao smjer već 1984. godine, 2005.godine kao preddiplomski i diplomski studij (prvi u regiji) te 2008.godine kao doktorski studij. I sada još samo ostaje pravovremeno ujediniti snage.
Čini se možda više znamo o pojedinim lijekovima i njihovom utjecaju na čovjeka, nego o dugoročnim posljedicama prehrambenih navika?
Apsolutno. U pronalazak lijekova i dugoročno praćenje njihovih učinaka odnosno uspješnosti njihove primjene, desetljećima se ulažu ogroman trud, multidisciplinarno znanje i golem novac. Očekivani rezultat takvog sustavnog znanstvenog i ekonomskog ulaganja su kako sve raznovrsniji i sve „pametniji“ lijekovi, tako i rastuć broj znanstvenih istraživanja koja ispituju njihovu sigurnost, učinkovitost i benefite. S druge strane, nutricionizam je relativno mlada znanost, koja – premda napreduje zapanjujućom brzinom dolazeći do novih, zanimljivih i primjenjivih spoznaja – za sada ne raspolaže dovoljnom količinom kontroliranih ispitivanja koja bi iznjedrila konzistentne rezultate i poslužila za formiranje smjernica.
I moram priznati da upravo zato izuzetno važnim smatram čvrsto savezništvo liječnika i nutricionista, kako bi se što kvalitetnije implementirala nutricionistička otkrića i postulati u klinička ispitivanja (ali i svakodnevnu kliničku praksu), kontrolirano provodile različite dijete te primjenjivala nutrigenomika u ciljanim skupinama bolesnika.
Ne piše se puno niti o dodacima prehrani koji bi mogli pomoći ljudima da poprave svoje opće zdravstveno stanje pa tako i šanse slučaju da se inficiraju coronavirusom. Pomalo i stidljivo spominjali su se D3 vitamin ili C vitamin. Nije li u danima strogih epidemioloških mjera trebalo sugerirati uzimanje D3 vitamina već samo zbog toga što se ljudima jako skratio dnevni boravak na suncu?
Kao što smo već ranije zaključili, za postizanje i održavanje zdravlja (u ovom slučaju specificirano imunološkog sustava) ključan je moment prevencije. Točnije, kontinuirano provođenje pravilne prehrane koja podrazumijeva svakodnevni unos adekvatne količine makro- i mikronutrijenata neophodno je za optimalnu funkciju organizma i borbu protiv raznovrsnih noksi. Ukoliko uslijed nedovoljnog unosa nekog nutrijenta dođe do deficita, dolazi do postepenog slabljenja određenih funkcija organizma te do pojačane sklonosti oboljenjima. Vezano za koronavirus, posljednjih dana se puno piše o vitaminu D kao nutrijentu važnom u prevenciji, budući da su nedavno objavljena istraživanja koja povezuju deficit (manjak) vitamina D s povećanom smrtnosti od koronavirusa, odnosno s razvojem težih oblika bolesti. Uočeno je kako zemlje sa prosječno nižom razinom vitamina D u populaciji imaju češće komplikacije infekcije koronavirusom i veću stopu smrtnosti, nego zemlje u kojima populacija ima više razine vitamina D. Može li pak naknadna suplementacija tog vitamina doprinijeti smanjenom riziku od obolijevanja i razvoja težih oblika bolesti te smanjenoj stopi smrtnosti od koronavirusa, saznat ćemo tek iz istraživanja koja slijede. U međuvremenu je svakako preporučljivo uvesti suplementaciju svim osobama s verificiranim deficitom vitamina D te pritom voditi računa da je boravak u kući, odnosno smanjeno izlaganje kože suncu (kao u danima strogih epidemioloških mjera) svakako jedan od značajnih faktora rizika za nastanak spomenutog deficita.
Može li definiranje novih zdravih dijeta i upoznavanje šire populacije o njihovim pravilima dugoročno značajno promijeniti opću epidemiološku sliku pa tako i smanjiti ranjivost u dijelu populacije koju nazivamo rizičnim skupinama COVID-19 bolesti?
Definiranje i provođenje kako već etabliranih, tako i novih dijeta, izuzetno je važan korak u optimizaciji zdravlja populacije. Činjenica jest da smo trenutno najviše senzibilizirani na koronavirus te da pomno pratimo sve novosti i smjernice vezane za bolest koju uzrokuje, međutim u slagalici nacionalne epidemiološke slike COVID-19 je tek maleni, rubni komadić. Nemjerljivo više života na dnevnoj bazi odnose kronične bolesti i njihove komplikacije, koje su se mogle značajno reducirati i staviti pod kontrolu pravovremenom primjenom preventivnih mjera, s naglaskom na pravilnu prehranu, ciljanu suplementaciju (ukoliko je potrebna) te redovitu tjelovježbu.
Kako zamišljate idealne dnevni menu za prosječnu obitelj koja želi popraviti imunitet odnosno opće zdravstveno stanje?
Svaka osoba ima vlastite preferencije, sklonosti, potencijalne nutritivne nepodnošljivosti, energetske zahtijeve te nerijetko bolešću definiranu potrebu za pojedinim nutrijentima. Također, prehrana je nerijetko određena geografskim područjem, kulturološkim i/ili religijskim postulatima i socioekonomskim statusom pojedinca. Stoga je teško (a često i nepoželjno i nezahvalno) davati općenite preporuke, već je uputno individualizirati jelovnik prilagodivši ga svim potrebama i ograničenjima osobe za koju se kreira. No, ako bih morala izdvojiti dvadesetak namirnica koje smatram odličnim izborom za optimizaciju imuniteta i održavanje zdravlja, to bi svakako bili orasi, lješnjaci, kupus, kelj, brokula, raštika, paprika, rajčica, šparoge, mrkva, luk, češnjak, đumbir, citrusi, bobičasto voće, mahune, sezam, lan, zob, maslinovo ulje i sitna plava riba.