Hrvatska novinarka Mary Novosel rođena je i neko je vrijeme živjela u Australiji. Nedavno se vratila u Zagreb jer se, kaže, njezinu suprugu, odraslom u Hrvatskoj, nije sviđala “ta, malo pretjerana australska ležernost”. Najpoznatija tamošnja uzrečica je “No worries”. “To je više od puke uzrečice, to je nacionalno uvjerenje. Imam skoro 40 godina, puno sam više vremena provela u Hrvatskoj negoli u Australiji i stalno slušam priče ‘teška su vremena’…
Treba zgrabiti šanse
Vremena su bila teška i 80-ih, kad se stajalo u redu za deterdžent i kavu, i ratnih 90-ih, posljednje je desetljeće divljao liberalni kapitalizam, sada i nominalno imamo dijagnosticiranu gospodarsku krizu. E, kad rastete u Australiji, slušate da je život lijep, da ga treba iskoristiti, da treba zgrabiti sve šanse”, uspoređuje Novosel.
Uzimajući u obzir da Australija ima dobru socijalnu politiku, da ne poznaje rat, da ima desetak mjeseci sunca i toplog vremena, nije li Hrvate već u startu potpuno promašeno uspoređivati s naglašeno optimističnim Australcima? “Da, postoje objektivne razlike, ali one su pridonijele i formiranju mentaliteta.
Primjerice, moj je dojam da se u Australiji Bosanci puno lakše snalaze nego Hrvati i Slovenci. To sam tamo mnogo puta vidjela. Australci su ležerni i opušteni, a bosanski mentalitet isto ima tu crtu optimizma, sposobnost da se pretjerano ne brine. Hrvati su, čak i kad nisu egzistencijalno ugroženi, nekako zakočeni, uštogljeni i turobni. Albancima, i istraživanje pokazuje, sigurno nije ekonomski bolje, a opet su puno sretniji ljudi negoli što smo to mi”, uvjerena je Novosel.
Hrvate, upozoravaju psihijatri i psihoterapeuti, sve češće i sve jače muči egzistencijalna anksioznost; zabrinjava porast onih koje loše životne okolnosti vuku u depresiju. “Depresija postaje prevalentno emocionalno stanje u smislu duha u hrvatskom društvu. Očito je, barem za Hrvatsku, da će se obistiniti prognoze psihijatrijskih epidemiologa, koji govore da će do 2025. depresija biti najčešća bolest”, dijagnosticira primarijus dr. Želimir Skočilić, psihijatar u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče.
Egzistencijalna anksioznost
Tvrdi kako se iz njegove prakse rada s pacijentima razabire da su depresivna stanja u posljednjih deset godina porasla 60 do 70 posto. “To su, najčešće, reaktivno-depresivna stanja potencirana nekakvim izvanjskim djelovanjem na čovjeka, počevši od onoga da se posvadio sa ženom i djecom do gubitka posla, stavljanja kuće pod hipoteku… Takvi su pacijenti prije deset godina u našoj praksi bili rijetki, takvi ljudi gotovo da i nisu dolazili k psihijatru. Danas ih ima puno u raznim dobnim skupinama, najviše možda onih od 40 do 55 godina života.” Genezu te depresije relativno je lako prepoznati i tek površnim osvrtanjem na posljednjih 20-ak godina. Evo kako se, prema riječima dr. Skočilića, iz svih dobnih struktura s godinama povećavao broj psihijatrijskih pacijenata: “Pogledajte sadašnju situaciju mladih. Maksima koju smo mi stariji slušali - ‘uči da ti bude bolje u životu’ - sad u nas postaje apsurdna. Svjedodžba i diploma više ne jamče posao. Što je još gore, mnogi se školuju a da nemaju jasnog cilja. Velik je kontingent ljudi od 40 do 55 godina koji su dobili otkaze, nemaju gotovo nikakvu konkurentnu sposobnost na ovom slobodnom tržištu radne snage. Samo je zabluda da je najbolje onima koji rade. U nas je gomila mladih ljudi u stalnom strahu od otkaza.
Specifičan PTSP
Pogledajmo što se dogodilo od razdoblja Domovinskog rata naovamo. Imali smo silno naglašeno, enormno stanje euforije. Stanje koje je pridonijelo onome što bismo mi u psihologiji nazvali stvaranjem jednog moćnog ‘selfa’. Porasli su nam samosvijest i samopouzdanje, imali smo velika očekivanja. Onda su se euforija i ta precijenjenost sebe počele srozavati, raspale su se kao kula od karata.”
Bivši sistem nije valjao, od ovog smo imali očekivanja koja se nisu ostvarila. Slobodno tržište u nas često izgleda kao poligon za novo dužničko ropstvo. Kriminal i krađa kontinuirano se otkrivaju od osamostaljenja do danas, posljednjih nekoliko mjeseci kulminacija je razotkrivanja lopova, ali ne i njihova sankcioniranja. “Koja je poruka? Domovina je supstitut majke. Dakle, ako kradem od države, kradem i majku, ja varam svoju majku… Ima li što gore što se moglo dogoditi? Prosječan čovjek postaje depresivan, izgubio je svaku nadu i vjerovanja, što više može očekivati, vrijednosti s kojima je odrastao pokazale su se promašenima.
Naš PTSP ima posebnu ‘kvalitetu’. S tim u vezi je i veliki postotak suicida branitelja. Oni koji su ušli u rat s najpoštenijim namjerama i osjećajima stvarnog domoljublja duboko su razočarani ovakvim razvojem u društvu. Imamo na odjelu djevojku čiji je otac poginuo 1992., ona je tada imala devet godina, sada ima 27 i još nema tople vode u kući. Bolesna joj je i majka i njih sve troje djece unesrećeni su”, govori dr. Skočilić.
Kriza ima svoju pozitivnu stranu
Iako financijski, u usporedbi s većinom drugih, uglavnom balkanskih nacija, stojimo dobro, čak 57 posto Hrvata nezadovoljno je životom. Za usporedbu, samo 28 posto Albanaca nezadovoljno je kako živi. Je li riječ samo o stvarnim problemima ili nas pere i nekakva genetska, hrvatska melankolija? Psihoterapeutkinja Nataša Barolin Belić podsjeća da treba razlikovati pesimizam i kliničku depresiju. “Ako govorim iz prakse, ne mogu reći da smo jako depresivni, jer nemam puno takvih klijenata. No, melankolije i tuge je puno, vremena nisu laka, ljudi puno vremena provode na poslu, jako malo im i vremena i novca ostane da se bave nečim što vole…” Po onoj svako zlo za neko dobro, i kriza ima pozitivnu stranu. “Kad je kriza i kad se moramo boriti za opstanak, onda ono najbolje i najvitalnije izlazi na površinu. Kad je sve mirno, nema nikakvih vanjskih poticaja na rast. Konzumerizam nije nešto što nas može ispuniti, nego odnosi s ljudima oko nas. “Ako pripadate u kategoriju koja ima za režije i hranu, ali vam je sve teže i osjećate nedostatak smisla - okrenite se sebi i onima koje volite. Pokušajte osjetiti radost koju ste imali kao djeca, a koja se ne gradi na materijalnim stvarima”, savjetuje Barolin-Belić.