U cijelom mehanizmu oni su poprilično važan kotačić. Toliko važan da bez njih jednostavno nema kvalitetnog liječenja onkološkog bolesnika. Oni kroje planove zračenja, izrađuju komplicirane matematičko-fizičke modele, kontroliraju uređaje i predlažu nove tehnike. Jer u planovima koje rade treba biti kirurški točan. Potrebno je zračenjem ubiti tumor, a opet poštedjeti okolno zdravo tkivo. Ako pogriješe samo jedan jedini milimetar, pacijent primi toliko krivu dozu zračenja na zdravo tkivo umjesto na tumor da ostaju trajne posljedice na ukupno zdravlje i život.
Osim u području dijagnostičke i intervencijske radiologije, već su desetljećima prisutni u području radioterapije, nuklearne medicine i zaštite od zračenja. No, pacijenti za njih gotovo da i ne znaju. Znaju za onkologa, znaju za radiologa i medicinsku sestru, ali o njima pojma nemaju. Za njih ponekad ne zna ni bolničko osoblje odjela na kojem radi, što zapravo ni ne čudi.
Za to zanimanje u Hrvatskoj još se uvijek ne može dobiti specijalizacija, a još uvijek nije ni prepoznato kao profesija u zdravstvu. Oni su medicinski fizičari, nevidljivi ljudi u multidisciplinarnim timovima, bez kojih je radioterapijsko liječenje onkoloških bolesnika unaprijed osuđeno na propast.
Tehnologija s plemenitim ciljem
Unatoč značenju i važnosti koju imaju, ovi su ljudi često u debeloj sjeni, daleko od svjetla pozornice. Ponekad im to odgovara, no ponekad se uistinu osjećaju kao da su na margini sustava u kojem rade. To ih žalosti, pa i demotivira. A budućnost koja dolazi nije blistava.
Projekcije Svjetske zdravstvene organizacije govore o porastu od 25 milijuna novodijagnosticiranih slučajeva malignih oboljenja do 2030., a u hrvatskim okvirima to znači porast za 80 posto.
- Upravo zato uloga medicinske fizike postat će još važnija i predviđa se da će ona kao specijalnost stati rame uz rame ostalim specijalnostima u medicini, što je već danas slučaj u nekim zapadnim zemljama. Budućnost medicinske fizike bit će izazovna i zanimljiva, a pritom ne smijemo zaboraviti da sve što medicinski fizičari rade u razvoju i kliničkoj primjeni modernih tehnologija ima samo jedan cilj - dobrobit pacijenta - počinje priču Hrvoje Hršak, voditelj Sekcije za medicinsku fiziku pri Hrvatskom društvu za biomedicinsko inženjerstvo i medicinsku fiziku, zaposlen kao medicinski fizičar na KBC-u Zagreb na Rebru već punih 15 godina.
Hrvoje Hršak, voditelj Sekcije za medicinsku fiziku pri Hrvatskom društvu za biomedicinsko inženjerstvo i medicinsku fiziku: “Ključni smo za uvođenje novih tehnologija u zdravstvu”
U Hrvatskoj trenutačno radi oko 60 medicinskih fizičara; u području radioterapije, nuklearne medicine, zaštite od zračenja te dijagnostičke i intervencijske radiologije. A to je ispod razine razvijenih članica EU. Optimalno bi bilo imati 100 medicinskih fizičara, ali doći do toga bit će pravi pothvat uz sve probleme koje imaju. Hršak se nada, kaže, da će se to promijeniti do kraja godine kada bi se trebao donijeti novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti, koji će napokon medicinske fizičare prepoznati kao zdravstvene radnike.
- Donošenjem ovog zakona, nadamo se do kraja 2018. godine, stvorit će se uvjeti za definiranje medicinske fizike kao profesije i konačno uvođenje specijalizacije iz medicinske fizike. Zasad se profesionalni problemi medicinskih fizičara nastavljaju - tvrdi Hršak. Međutim, nisu to jedini problemi.
Po pitanju opremljenosti i suvremenosti opreme, u odnosu na EU, situacija je svakako najlošija u području radioterapije, gdje postoji nedostatak, zastarjelost i fragmentiranost radioterapijskih kapaciteta. Hrvatska je u europskim okvirima ispodprosječno opremljena linearnim akceleratorima.
Naime, europski je prosjek 5,3 uređaja na milijun stanovnika, a u Hrvatskoj je taj prosjek 3,5 uređaja na milijun stanovnika, što je za 34 posto manje. Zbog kroničnog manjka medicinskih fizičara, a i povećane opterećenosti radioterapijskih uređaja, hrvatski medicinski fizičari svakako su više opterećeni kliničkim obujmom poslova u odnosu na europske kolege.
Znak za uzbunu
Stoga osim novog zakona, Hršak vjeruje da će se stanje poboljšati i donošenjem Nacionalnog plana borbe protiv raka, s obzirom na to da je Hrvatska posljednja članica EU koja nema razvijen i prihvaćen takav plan.
- Projekcije Svjetske zdravstvene organizacije znak su za uzbunu i zahtijevaju sveobuhvatni plan borbe protiv malignih bolesti u Hrvatskoj, koji je sada ipak u postupku donošenja i nedavno je javno prezentiran. U njegovoj izradi sudjelovalo je stotinjak stručnjaka iz područja medicine, ali koliko mi je poznato, u izradu je bio uključen lokalno samo jedan medicinski fizičar. A to je poprilično apsurdno. Jer plan uključuje razvoj i primjenu novih metoda i tehnologija u radioterapijskom liječenju, a planiranje njihova uvođenja i primjenu u hrvatskom zdravstvu nije moguće napraviti bez sistematičnog uključivanja medicinskih fizičara na nacionalnoj razini - govori Hršak koji već 15 godina radi kao medicinski fizičar. No, tko su zapravo ti ljudi i zašto se uopće bave tim poslom?
Kada pitam voditelja Odjela medicinske fizike u KBC-u Osijek Mladena Kasabašića kakav je osjećaj karijeru provoditi u sjeni, on odmah odgovara sa smiješkom. Dojam je da mu takav status i najbolje odgovara, kao da ga baš i ne privlače svjetla pozornice.
- Raditi svoj posao najbolje što znaš, a istovremeno ići ukorak s napredovanjem struke trebalo bi biti ono što čini razliku. Istina je da većina ljudi, pa čak i oni u bolnicama, ne zna tko smo i što radimo. To se mijenja sporo, ali se mijenja, a pozitivno je da nas se počelo uključivati i u vrlo važna pitanja kao što je nabava nove opreme - objašnjava mi Kasabašić.
Mladen Kasabašić, voditelj Odjela Medicinske fizike u KBC Osijek: “Nadam se da ćemo uskoro imati isti status kao kolege iz Europe”
Otkriva mi da je osječki KBC niz godina imao samo jedan linearni akcelerator na kojem se ponekad ozračivalo i više od 100 bolesnika dnevno, kao i krvni pripravci za potrebe Zavoda za transfuziologiju. Ta preopterećenost uređaja rezultirala je čestim kvarovima.
- U posljednjih 15 godina obišao sam više klinika za onkologiju i radioterapiju u EU i nigdje nisam vidio tolik broj bolesnika po aparatu za zračenje. Iako se najviše bavim radioterapijom onkoloških bolesnika, medicinska fizika uključuje, uz radioterapiju i radiologiju, i nuklearnu medicinu. I u tim je djelatnostima stanje prilično loše, što se uostalom vidi i po listama čekanja. Iako smo u KBC-u Osijek počeli nedavno s radioterapijom i na novom linearnom akceleratoru, potrebno je što prije obnoviti i proširiti radioterapijsku opremu u KBC-u Osijek - smatra Kasabašić koji se nada da će medicinski fizičari u Hrvatskoj uskoro imati isti status kakav imaju i njihovi kolege u EU.
Preko astronomije do medicine
Njegov radni dan, kao i mnogih njegovih kolega koji se bave tim poslom, izgleda otprilike ovako. Prije 7 ujutro već je u KBC-u Osijek, zatim provjerava geometrijske i dozimetrijske karakteristike linearnih akceleratora i CT uređaja za simulaciju zračenja.
Nakon toga slijedi pregled i izrada planova za radioterapiju, potom sastanci s ostalim medicinskim fizičarima vezani uz uvođenje novih radioterapijskih tehnika, a svakodnevno najmanje dva sata provede uz administrativne poslove. Osmosatno radno vrijeme za njega gotovo i ne postoji, jer redovito na poslu ostaje i znatno duže, a često radi i vikendom, posebno kada treba instalirati novu opremu ili uvesti nove tehnike. Uz te poslove, sudjeluje i u nizu međunarodnih projekata te na predavanjima na Medicinskom fakultetu u Osijeku. No, zašto baš medicinska fizika?
Krivac je velika ljubav prema - astronomiji.
- Kako mi je astronomija još od djetinjstva velika ljubav, diplomirao sam područja astrofizike, a medicinsku fiziku poznavao sam vrlo površno. Poslijediplomski iz medicinske fizike upisao sam nekoliko mjeseci nakon diplomiranja na nagovor prijatelja s PMF-a. Drago mi je što sam poslušao savjet i postao medicinski fizičar. Iako mi je drago i dalje provoditi vrijeme s ljudima koji primjećuju svjetla na noćnom nebu - govori mi uz osmijeh.
Međutim, pravog slobodnog vremena gotovo i nema. Kada ga uhvati, provodi ga s kćerima u prirodi, na slavonskim brdima, pješčanim prudovima Drave, a ponekad i na Velebitu. Bitno je samo malo se maknuti, kaže mi Kasabašić.
A to - maknuti se od svega - kada je u pitanju Slaven Jurković, specijalist medicinske fizike i pročelnik Zavoda za medicinsku fiziku i zaštitu od zračenja KBC-a Rijeka, znači pobjeći u svijet dobre knjige, starog dobrog rocka ili nekog koncerta. Kada se Jurkovića pita, Pink Floydu nema ravnih.
- Imam sve njihove albume, bio sam na jednom njihovu koncertu prije raspada, a sada čekam da u Rijeku dođu Brit Floyd, tribute bend. Volim alternativni rock u kombinaciji s punkom. Dakle, onaj stari Let 3, Hladno pivo dok su još bili demo bend ili stare Pipse. Od novih, uživam u M.O.R.T.-u, kao i riječkoj ekipi Jonathanu i My Buddy Mooseu. Tako se opuštam - smije se Jurković.
Slaven Jurković, specijalist medicinske fizike i pročelnik Zavoda za medicinsku fiziku i zaštitu od zračenja KBC-a Rijeka: “Dobivamo najbolje iz oba svijeta, onog javnog i onog skrivenog”
Noću, vikendom, blagdanom
I on je zalutao u medicinsku fiziku, područje za koje nije znao ni da postoji sve dok ga danas pokojni učitelji Neda Stipčić Šolić i Matija Bistrović nisu uveli u taj svijet. Život u sjeni mu odgovara, baš kao i kolegi Kasabašiću. Kaže da je fizičarima prirodno okruženje laboratorij, odnosno mjesto na kojem u miru mogu raditi posao koji vole.
- U medicini to znači raditi i u vrijeme kada uređaji nisu u svojoj primarnoj funkciji, dakle za rad s pacijentima. Dakle, noću, vikendom, blagdanom. Zato vrlo često ljudi iz naše okoline ne razumiju kako to mi radimo i onda kad nitko drugi ne radi. Mislim da su medicinski fizičari u prilici imati najbolje iz obaju “svjetova”, onog javnog i onog skrivenog. Jer svaki dan imamo priliku vidjeti bolje stanje pacijenta, za što smo i mi odgovorni; u tom skrivenom svijetu, pak, vidimo mogućnosti korištenja vrlo sofisticirane opreme i naprednih sustava za istraživanja, ponovno za dobro pacijenata, odnosno šire zajednice - otkriva mi Jurković i dodaje da je dojma da su za “sjenu” u kojoj rade krivi i oni sami kao struka jer su bili “premalo aktivni u zajednici i ponekad prilično zatvoreni prema okolini”.
- Sekcija za medicinsku fiziku nastoji to promijeniti i posljednjih se godina zbog toga vide vrlo pozitivni pomaci - kaže.
U 25 godina bavljenja medicinskom fizikom, Jurković je vidio sve. Smije se kada priča da je u početku njegove karijere, medicinska fizika u Hrvatskoj zaostala u vremenu 70-ih godina prošlog stoljeća, ali da su u sljedećih 15 godina ipak uhvatili razvijeni svijet za rep.
- Započeo sam kao fizičar na radioterapiji koja je u KBC-u Rijeka u nepunih 15 godina prošla put koji je Zapadna Europa savladala u nekih 50-60 godina. Bilo je sjajno u tome sudjelovati. Danas kao pročelnik Zavoda imam priliku pridonijeti razvoju i širenju medicinske fizike na druga polja primjene u medicini. A budućnost koja dolazi pripada nama. Jer razvoj tehnologije ide u prilog stručnjacima iz STEM područja, a takvima se mi volimo smatrati - govori 51-godišnji Jurković.
Iako nije medicinski fizičar, gotovo identičnu priču s nama dijeli i Velimir Karadža, magistar radiološke tehnologije, zaposlen na Klinici za onkologiju KBC-a Zagreb. Njegov je posao sljedeći.
Velimir Karadža, magistar radiološke tehnologije zaposlen na Klinici za onkologiju KBC-a Zagreba: “Kada vidiš kako tehnologija pomaže oboljelima, ne možeš otići”
U direktnom je kontaktu s onkološkim bolesnikom prilikom neposrednog pružanja terapije zračenjem. On je taj koji mora precizno i sigurno provesti radioterapiju za više od 25 pacijenata u radnom vremenu, a osim toga, sudjeluje i u procesu planiranja radioterapije, izvodi snimanje i pripremu bolesnika.
- Radi se u smjenama, do kasnih popodnevnih i večernjih sati, a već dulje postoji potreba za noćnim radom, kao i radom vikendima i praznicima zbog hitnih onkoloških indikacija - objašnjava Karadža. Govori mi da zanimanje radiološkog tehnologa u terapiji nije baš bilo ni poznato ni popularno kad je on studirao. No, pukom slučajnošću dobio je posao na Klinici za onkologiju, a, kako sam priznaje, nije se dugo namjeravao tamo zadržati.
- No, kada vidite da tehnologija uistinu može pomoći čovjeku u liječenju raka i da moderni uređaji s neslućeno većim mogućnostima tek dolaze, jednostavno vas cijela priča privuče. I ostao sam - govori uz osmijeh. Otkriva mi da je prije desetak godina u Hrvatskoj napravio gotovo kvantni skok u usporedbi s tehnologijom koju su dotad koristili, ali da je danas ta suvremena tehnologija već postala zastarjela.
- A to je najveće ograničenje, odnosno nedostatak. Važnost određenih tehnologija u pružanju kvalitetne zdravstvene zaštite čini mi se kao nešto što se vrlo teško može objasniti kolegama iz drugih profesija, pa i osobama koje upravljaju bolnicama. Ako želimo još snažnije krenuti naprijed, takve stvari moramo mijenjati - zaključuje Karadža.