NOVI NAČIN LIJEČENJA

Probajte terapiju filmom: Sopranosima protiv napada panike, a za PTSP ‘Djevojka i smrt’ Romana Polanskog

Psihijatrica Andreja Borovečki Šimurin i povjesničar filma Daniel Rafaelić pioniri su nove psihoterapije u Hrvatskoj

ZAGREB - Film je više od umjetnosti, u 20. stoljeću on je postao drugi dio mozga, ustvrdio je još davno američki pisac Don DeLillo, aludirajući na specifičnu poziciju i referentno mjesto filma u svakodnevici. Kako to vole ponavljati na dodjeli Oscara, s filmskim junacima se volimo uspoređivati, poistovjećivati, zbog njih strahujemo, ljutimo se, plačemo i smijemo. Nije neka mudrost ustvrditi da tu umjetnost najčešće koristimo i u različite eskapističke svrhe.

Počeci u 90-im

No, može li film biti korišten u ozbiljne terapeutske svrhe, da uz Sopranose i Ally McBeal liječimo napadaje panike, a uz pomoć Larsa VonTriera i Hitchcocka neke druge probleme i smetnje?

Da, uvjereni su psihijatri i psiholozi diljem svijeta koji su još 1990-ih počeli sustavnije uvoditi film u radu s pacijentima i to mahom u grupnim terapijama, služeći se filmovima prilagođenim specifičnim problemima i poremećajima.

Tom se tehnikom, uglavnom samoincijativno, služe i u Hrvatskoj. A krajem rujna, u organizaciji Centra za edukaciju i savjetovanje Partus, započinje i prva serija specijaliziranih treninga terapije filmom. Predavači će biti psihijatrica dr. Andreja Borovečki Šimurin te povjesničar filma i fakultetski predavač Daniel Rafaelić.

Šestomjesečni tečaj

Tijekom šest mjeseci njihova uloga bit će ta da, u prvom redu stručnoj javnosti, prenesu znanje iz teorije i prakse, filmološko i psihološko, te pokriju različite aspekte upoznavanja s filmom kao medijem i djelovanjem filma na ljudsku psihu.

Nepošten medij

- Često ponavljam svojim studentima da je film nepošten medij, komunikacija je tu na prvi pogled jednostrana: gledamo, uglavnom šutimo i upijamo informacije. No, paralelno se u našem mozgu odvijaju neki procesi koji su već odavno postali predmetom ozbiljnih istraživanja. U konačnici, svi smo se mi bezbroj puta uvjerili kako postoje filmovi na koje neobjašnjivo reagiramo, koji izazivaju snažne emocije o kojima imamo potrebu razgovorati. Tu negdje počinje terapija filmom. Naravno, nitko ne tvrdi da film može zamijeniti terapiju i razgovor. Ne možete, primjerice, silovanoj ženi preporučiti djelo o silovanju i očekivati kako će ona pogledati film i preko noći zaboraviti sve što se dogodilo, ali pažljivo odabrani film može pomoći prilikom otvaranja te samim time ubrzati terapiju. Na svu sreću, korpus svjetske kinematografije danas je toliki da nije problem pronaći filmove koje se bave problemima koji mogu pomoći većoj skupini ljudi - smatra Daniel Rafaelić.

U to se uvjerila i psihijatrica Borovečki Šimurin, obiteljski i bračni psihoterapeut, koja već deset godina u Kliničkoj bolnici Dubrava primjenjuje film u grupnoj terapiji, na što ju je na početku psihijatrijskog staža potaknuo stariji kolega. U služenje filmom kao medijem za poticanje izražavanja emocije kod osoba s psihičkim smetnjama, dodaje, potaknulo ju je vlastito iskustvo prilikom gledanja filma.

U svojoj praksi, nastavlja, uglavnom je odabirala filmove koji su prikazivali određene životne situacije s kojima se pojedinac može identificirati, a čiji doživljaj evocira ranije psihičke smetnje.

Desetogodišnje rad

- To su bili pacijenti sa smetnjama iz kruga poremećaja raspoloženja, najčešće simptomima depresije, iz kruga posttraumatskog stresog poremećaja ili poremećaja osobnosti. Nisam se bazirala na samim dijagnozama pacijenata već na njihovim anamnestičkim podacima do početka prvih simptoma smetnji i tadašnjim životnim situacijama u kojima su se nalazili: funkcioniranje u obitelji, radnoj okolini i socijalnim relacijama. Desetogodišnje iskustvo teško je generalizirati, ali sam kontinuitet filmoterapije u radu pokazatelj je da pacijenti bez obzira na trenutnu reakciju koju potakne određeni film, primjenu filma u svojoj terapiji prihvaćaju kao pozitivno iskustvo.

Terapija filmom vrlo je slična terapiji knjigama, koja se u psihijatriji koristi još od 1930-ih, a zamaha je uzelo kad se pomagalo vojnicima PTSP-ovcima nakon Drugog svjetskog rata. U suvremeno doba, film se, izgleda, pokazuje boljim medijem od knjige.

- Temeljna ideja je identična, poslužiti se svakodnevno dostupnim medijem, bilo pisanim tekstom ili filmom, kao “triggerom” u izazivanju i ekspresiji osobnog emocionalnog doživljaja. Razlika je u odabiru osobe koja se uključuje u terapiju. Film kao vizualni medij omogućava lakšu identifikaciju osobe s glavnim likom i situacijom u kojoj se junak filma nalazi, a koju je i sama osoba tijekom svog života doživjela. Ujedno je lakše održati koncentraciju pri praćenju radnje filma nego knjige, pogotovo osobama koje imaju psihičke smetnje koje utječu i na kognitivno funkcioniranje. Važna je i navika te sklonost osobe određenom mediju; film je svakodnevno prisutan u našim životima putem TV medija, te time dostupniji u stjecanju navike gledanja filmova. Pisani tekst, naročito u književnom obliku, ipak pojedinac mora samoinicijativno odabrati ili po preporuci nekoga potražiti predloženi tekst - objašnjava psihijatrica Borovečki Šimurin.

Na temelju biblioterapije, u počecima iznimno korisne tehnike, izrasla je i papirnata industrija sreće ili self-helpa, niz instant rješenja za brzinsko ozdravljenje “tijela i duha”. Kako spriječiti da se te ne dogodi i s filmom i kako povjesničar filma gleda na to da se film svodi na jednu, primijenjenu funkciju? Koja je njegova uloga u tom procesu?

Nema čarobnog štapića

- Fast food ozdravljenje je oksimoron - to ne postoji. Zbog toga je moja uloga kao povjesničara filma bila da se oboružam svim svojm znanjem i profesionalnim iskustvom te, zajedno s iznimno stručnom kolegicom psihijatricom, budemo korektiv okvira u koji se film uvodi. Naime, film kao ogranak industrije zabave vrlo lako može skliznuti u superficijelnost i zamaskirati se kako nuditelj instant recepata koji provjereno djeluju. Zato je važno naglasiti da se tek integracijom filma u širi terapijski proces zaista može sustavno i uspješno pomagati ljudima - komentirao je Rafaelić.

Klasici u ordinaciji: Pogledajte koji će vam filmovi pomoći da se osjećate bolje

DISOCIJATIVNI POREMEĆAJ - Spellbound/Opsjednut (1945.)

BIPOLARNI POREMEĆAJ - Blue Sky/Plavo nebo (1994.)

PTSP - Death and the Maiden/Djevojka i smrt (1994.)

STRES - Iza stakla (2009.)

NAPADAJ PANIKE - The Sopranos/Sopranosi (1999. - 2007.)

DEPRESIJA - The Beaver/Da:bar (2011.) / Melancholia (2011.)

Naslovi za brzu pomoć

1. Chimes at Midnight/Falstaff (1964.)

Rijetko prikazivano remek-djelo Orsona Wellesa nastalo kao kompilacija svih Shakespeareovih drama u kojima se pojavljuje lik Jacka Falstaffa. U svom svevremenskom tumačenju ovog, samom Wellesu omiljenog lika, dobili smo uputu kako prebroditi život kao takav, sa svim svojim usponima i razočarenjima. Ako je suditi prema samom filmu, ideal je sjesti uz kamin s najdražom osobom i uzdahnuti: “The things that we have seen!”, te pričati, pričati...

2. Stripy (1978.)

Ako postoji film koji vas može u hipu baciti u dobro stanje, onda je to svakako jedinstvenih trinaest kratkih animiranih epizoda Bruna Bozzeta. Zarazan smijeh naslovnog lika, kojeg se ne možete riješiti ostatak života, pretpostavka je za dobro raspoloženje. Instant-recept. Pokušajte s bližnjima.

3. Malena (2000.)

Svi grijesi mladosti, sve pogreške napravljane u nenormalno vrijeme rata, opraštaju se na kraju možda najkatarzičnijeg filma Giuseppea Tornatorea, s nenadmašnom glazbom Ennia Morricconea. Konačno, glavna glumica, Monica Bellucci, odavno je prepoznata kao nedvojbeni lijek s filmskog platna.

4. Love, actually/Zapravo ljubav (2004.)

Postoje brojni filmovi o Božiću, ali postoji i “Zapravo ljubav”, film koji stvara božićni ugođaj čim ga počnete gledati. Posebna vrijednost leži u tome što onima koji ne poznaju ili ne vole Božić, gotovo taktilno uspijeva otjelotvoriti onaj pravi. Logično učinak film je najbolje testirati usred ljeta, da vidite kako moćno funkcionira.

5. Pjevajte nešto ljubavno (2004.)

Jedinstveni hrvatski film o demo bendu koji je prisiljen svirati svadbeni repertoar. Iznimno dobro pogođeni tipski novohrvatski likovi koji kroz gomilu nevjerojatno životnih komičnih situacija, kao i mračnu katarzu na kraju, uspijeva gledatelja vratiti u sve maturalne večeri i svadbe koje je prošao u životu - i preživio.

6. O Bože, zašto ja! (2011.)

Svježi dokumentarni film Nade Prkačin pred kojim je dug festivalski život, tematizira žrtve silovanja u nedavnom ratu. Poetski pristup samom filmu, osigurao je gledatelju veliku emocionalnu uključenost, ali i svojevrsnu katarzu. Pretpostavka je da je rad na ovakvom filmu i za traumatizirane dio izlječenja. Rijedak primjer u hrvatskoj kinematografiji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. svibanj 2022 22:45