Da dosađivanje nije bezazleno i neškodljivo pokazalo je dugogodišnje britansko istraživanje za potrebe kojeg su znanstvenici 30 godina pratili više od 7.500 Londončana u dobi od 35 do 55 godina.
Krajem '80-ih su ispitanike prvi put intervjuirali, a među brojnim pitanjima bila su i ona o tome koliko se i kada dosađuju, jesu li se i koliko dosađivali na radnom mjestu tijekom proteklih nekoliko mjeseci i slično. Kad su 2009. znanstvenici te iste ljude potražili da vide tko je od njih živ, a tko nije, ostali su iznenađeni povezanošću između učestalosti dosađivanja i smrti.
Naime, oni ispitanici koji su svojedobno odgovarali da se često i jako dosađuju imali su čak dva i pol puta veće šanse da umru od srčanih bolesti u odnosu na osobe koje se nisu dosađivale.
Da bi vam bilo jasnije koliko su rezultati ovog istraživanja zapanjujući pokušajte ih usporediti s nekoliko podataka preuzetih od American Heart Association: pušači imaju 4 puta veće šanse od nepušača da razviju srčanu bolest, a osobe s opasnim koktelom debljine, povišenog krvnog tlaka i povišenog šećera u krvi imaju dva puta veći rizik za srčani udar i tri puta veće izglede za raniju smrt od ostatka populacije.
To znači da je smrt od dosade rame uz rame s rizičnim faktorima na koje nas mediji, liječnici i farmaceutske kuće iz dana u dan upozoravaju. Stalno nam ponavljaju da su pušenje, debljina, šećer i krvni tlak izuzetno opasni za život, a nitko ne spominje dosadu.
Nikoga ne brine što se dosađujemo na poslu niti nas ne upozoravaju da nam to može ugroziti i skratiti život. No, šalu na stranu, dosada možda nije direktan krivac za preuranjenu smrt, ali zaista može ubrzati put do nje. Naime, osobe kojima je dosadno obično nisu motivirane da se pridržavaju zdravog načina života. Takve će osobe biti sklonije instant obrocima podgrijanim u mikrovalnoj ili kupljenim u fast food kiosku na putu do kuće, neće se toliko truditi baviti nekom sportskom aktivnošću niti će previše ulagati u vezu i odnos partnerom.
Oni koji se dosađuju skloniji su provoditi vrijeme ležeći na kauču, gledajući televiziju i pušeći. Osim toga, oni su manje zainteresirani da ulažu u učenje, bavljenje nekim hobijima i bilo kakvu drugo ulaganje u osobni napredak i obrazovanje.
Slijedom toga prirodna degeneracija mozga do koje dolazi s godinama kod takvih osoba nastupa brže – jednostavno nema nikakvih mentalnih izazova koji bi jačali postojeće i izgrađivali nove veze između neurona u mozgu, a posljedica toga je i veći rizik za razvoj degenerativnih bolesti mozga.
Ukratko, dosađivanje možda više ne biste trebali doživljavati kao bezazleno i ugodno stanje svijesti i uma već kao prečicu za odlazak na posljednje počivalište, a rezultati ovog istraživanja trebali vas potaknuti da probudite davno uspavane inetrese i znatiželju.