Sve donedavno senzori koji omogućuju očitavanje razine glukoze iz intersticijske tekućine, a ne iz krvi, bili su, prije svega, namijenjeni za osobe s dijabetesom tipa 1. Radi se o ljudima koji su oboljeli od dijabetesa mladi. Njima je osnovni problem slabljenje beta stanica gušterače koje luče inzulin. S obzirom na to da su osobe s dijabetesom tipa 1 ovisne o inzulinskim injekcijama zbog nedostatka vlastitog inzulina, one moraju redovito mjeriti glukozu u krvi kako bi pravilnim doziranjem inzulina u kombinaciji s prehranom održavale što normalniju razinu šećera u krvi te izbjegle opasne hipoglikemije (preniske šećere u krvi) ili hiperglikemije (opasno visoke razine šećera u krvi).
Suvremeni senzori koji omogućuju praćenje razine glukoze bez pikanja prstiju i stiskanja kapljica krvi već su godinama u razvijenim dijelovima svijeta stoga sastavni dio života osoba s dijabetesom tipa 1, ali se sve više razvija svijest o tome kako bi senzori koji očitavaju šećer iz međustanične tekućine mogli pomoći i puno široj populaciji osoba s dijabetesom tipa 2, koje čine 90 posto ukupne dijabetičke populacije. Osobe s dijabetesom tipa 2 u pravilu su nešto starije.
Taj tip dijabetesa najčešće karakterizira neosjetljivost stanica u tijelu na inzulin zbog čega šećer ostaje u krvi umjesto da prelazi iz krvi u stanice. No, isto tako i osobe s dijabetesom tipa 2 mogu imati oslabljene beta stanice gušterače, tj. manjak vlastitog inzulina, što u kombinaciji s inzulinskom rezistencijom čini dijabetes tipa 2 složenom te opasnom bolešću koja može uzrokovati više teških komplikacija te značajno srušiti kvalitetu života. S obzirom na to da i u Hrvatskoj, kao i u svijetu, svjedočimo epidemiji dijabetesa te kako sve veći broj sve mlađih ljudi obolijeva od dijabetesa tipa 2, koji se nekada smatrao staračkom bolešću, samo po sebi se nameće pitanje zbog čega se i osobe s dijabetesom tipa 2 ne bi koristile najnovijom medicinskom tehnologijom kako bi što bolje kontrolirale svoje glikemije, kao što to u zapadnim demokracijama čini veliki broj osoba s dijabetesom tipa 1.
S obzirom na to da sam dobio dijabetes tipa 2 prije šesnaest godina i ovisan sam o inzulinu, ovaj članak kratka je priča o tome što svaka osoba s dijabetesom tipa 2 može naučiti koristeći se senzorom za očitavanje razine glukoze iz intersticijske tekućine, umjesto da svaki dan po nekoliko puta pika vrškove prstiju kako bi istisnula kapljicu krvi, stavila je na trakicu te očitala razinu šećera u krvi nekim od klasičnih glukometara.
Važno je naglasiti kako se neki ljudi mogu osjećati nelagodno uz saznanje da nose senzor na pozadini nadlaktice koji svake minute očitava razinu glukoze iz intersticijske tekućine pomoću male iglice zabodene ispod kože. Međutim, osobno mi je ta iglica cijelo vrijeme bila potpuno bezbolna, čak i kod stavljanja. Najneugodniji je osjećaj, prema mom iskustvu, odljepljivanje istrošenog senzora veličine žetona s podlaktice, ali nije neugodniji od trljanja kože spužvom da bi se uklonila neka mrlja od boje. Uostalom, senzor se skida svaka dva tjedna, a prste za mjerenje na trakice treba bosti više puta na dan.
Fizički sam aktivan, puno radim oko obiteljske vikendice i redovito treniram. Senzor na podlaktici nije mi predstavljao nikakav problem ni kod, primjerice, flaksanja trave ni u dizanju utega, sprintovima ili plivanju. Uz to, bitno je što senzor koji sam nosio ne izgleda kao medicinska naprava koju mora imati bolestan čovjek, nego kao suvremeni high tech gadget koji se nosi radi praćenja informacije o svojem zdravlju. Ako imate neki od pametnih satova koji vam očitavaju otkucaje srca, pa čak i mjere tlak, senzor za glukozu jako se dobro uklapa u tu sliku, iako se radi o sofisticiranijoj tehnologiji. Uostalom, već su razvijeni posebni senzori koji nisu namijenjeni osobama s dijabetesom, nego prije svega sportašima, a u osnovi izgledaju isto kao oni namijenjeni dijabetičarima.
Najveća razlika koju mi je donijelo korištenje senzora u odnosu na mjerenje šećera uz pomoć trakica i glukometara jest broj očitanja tijekom dana uz pomoć čitača, a na drugim tržištima - i uz pomoć mobitela.
Vjerujem da će svim osobama s dijabetesom, počnu li se koristiti senzorom na stražnjoj strani nadlaktice, dogoditi baš kao i meni da će barem neko vrijeme očitavati razinu glukoze i nekoliko stotina puta na dan. Kad sam se počeo koristiti senzorom, dan mi je počinjao tako što bih odmah očitao razinu glukoze. Pa bih se umio i oprao zube pa ponovno očitao. Spustio bih se u kuhinju i još jednom očitao dok bih pripremao doručak kako bih dobro odmjerio dozu inzulina. Potom bih očitao glukozu nakon doručka i tko zna koliko još puta tijekom dana.
Više mi nisu bile problematične situacije na ručkovima i večerama izvan kuće gdje sam se pokušavao negdje sakriti kako bih piknuo prst, istisnuo kapljicu krvi i mjerio šećer da bih si dao sigurnu razinu inzulina. Razlika u praktičnosti senzora za povećanje dnevnog broja očitanja u odnosu na klasične glukometre je neusporediva.
Iz te praktičnosti velikog broja očitanja u danu proizlazi pak šansa da što više naučite o tome kako bolje kontrolirati svoju glikemiju.
Primjerice, meni se dogodilo da sam tek uz pomoć senzora shvatio kako imam posebno izražen "fenomen jutra". Uobičajeno je kod osoba s dijabetesom tipa 2 da dolazi do dizanja razine šećera u krvi odmah nakon buđenja, i to prije nego što su bilo što pojeli. Do toga dolazi zato što se tijelo lučenjem hormona (kortizola) priprema za dnevne izazove, pa jetra puni krvotok šećerom.
Kod zdravih osoba taj šećer prelazi u stanice, a kod dijabetičara može vrlo značajno podići razinu glukoze u krvi znatno iznad normalnih razina. Prije nego što sam počeo nositi senzor, petnaest sam godina ujutro mjerio šećer pikajući prst pa mjerio šećer u krvi glukometrom, i često sam bio nezadovoljan jer sam mislio kako mi je još od večeri glukoza u krvi bila previsoka. Kako bih tome doskočio, povećavao sam količine inzulina prije večere. Tek kad sam počeo nositi senzor, primijetio bih odmah nakon otvaranja očiju da mi je glukoza u granicama normalne, a kad bih nakon umivanja i pranja zubi počeo s pripremom doručka, već je zbog "fenomena jutra" bila povišena. Šećer mi je poprilično narastao u samo nekoliko minuta, prije nego što bih išta pojeo.
Nakon te spoznaje znao sam sa sigurnošću, za razliku do nekada, da više ne moram povećavati navečer doze inzulina kako bih ujutro na klasičnom glukometru vidio poželjno očitanje. Izbjegao sam grešku večernjeg pretjerivanja s inzulinom što je za posljedicu imalo opasnu noćnu hipoglikemiju, a da toga uopće nisam bio svjestan.
Sa senzorom sam, dakle, naučio nešto što uz dobro razumijevanje svoje bolesti nisam mogao naučiti prethodnih petnaest godina.
Samo uz redovito očitavanje razine glukoze možete naučiti kako reagirate na određenu vrstu i količinu hrane. Izgleda da je puno toga individualno. Fasciniralo me istraživanje jednog izraelskog znanstvenika koji je pomoću senzora pratio kako pojedini ljudi reagiraju na određenu vrstu hrane. Šokiralo me kad sam vidio da nekima glukoza jako skače od riže, a drugima od sladoleda.
Iako ni sladoled ni riža često i u velikim količinama nisu preporučljivi šećerašima, poanta je u nečem drugom: naša reakcija na pojedine nutrijente može biti vrlo različita; ovisna o genomu i(ili) mikrobiomu. A vi bez senzora ne možete tako precizno vidjeti što vam više, a što manje odgovara kad je u pitanju održavanje razine glukoze u krvi na adekvatnoj razini. Nije, jednostavno, vjerojatno da ćete toliko često mjeriti šećer te steći dojam koliko vam se brzo i u kojem rasponu mijenja razina šećera u krvi ako se ne koristite senzorom.
Uz senzor će vam biti savršeno jasno da ste pojeli previše ili premalo. To nije neka filozofija. S vremenom ćete dobro naučiti uz koju kombinaciju namirnica tijekom dana te uz kakvu terapiju dugoročno imate najviše šanse za urednu glikemiju uz adekvatnu razinu životne i radne energije.
Senzor pruža i osjećaj sigurnosti. Veliki broj osoba s dijabetesom koje uzimaju lijekove ili inzulin može se naći u opasnom stanju hipoglikemije. S obzirom na to da očitavanje glukoze pokazuje i trend kretanja glikemije, vrlo je dobro znati da vam je razina glukoze blizu donje granice (npr. 4,2 mmol/l), a strelica vam u tom trenutku pokazuje da će nastaviti s brzim padom. Nekima će ta informacija, ako je dobiju na vrijeme, spasiti život. Vjerujem da se to odnosi na mnoge starije osobe s dijabetesom s razvijenim dijabetičkim komplikacijama i općenito oslabljenim organizmom koji pretežito sve teže predosjećaju hipoglikemije te ponekad nisu u stanju dobro reagirati (kao mlađe osobe s dijabetesom) zbog zdravstvenih i kognitivnih ograničenja.
Senzorom bi se što više trebale koristiti i mlađe osobe s dijabetesom tipa 2, pogotovo one kojima je dijabetes tipa 2 tek dijagnosticiran. Budete li mjerili šećer uz pomoć trakica i glukometra, trebat će vam puno dulje da prepoznate obrasce vaše glikemije te neusporedivo dulje kako biste povezali ono što ste radili, jeli i pili tijekom dana s tim obrascima. Uz klasični način mjerenja, lako ćete se pogubiti u rezultatima. A što ranije počnete dobro kontrolirati glikemiju, to će vaš život biti kvalitetniji te možete uz dijabetes očekivati i duboku starost.
Sa senzorom povezivanje uzroka s posljedicama ide, usudio bih se reći, strelovito. Brzo ćete shvatiti kako duga opuštajuća šetnja ili bilo koja lagana aerobna aktivnost, vrlo vjerojatno, značajno smanjuju razinu šećera. Neke će možda iznenaditi da vrlo naporni rad ili žestoki trening ne troše odmah šećer iz krvi, nego ga mogu značajno podići jer se u osnovi radi o stresu za organizam. Mene je jako iznenadilo koliko mi žestoki trening može dignuti glikemiju, ali ipak ne odustajem ni od intenzivnih anaerobnih napora jer sam uz pomoć senzora naučio kako pozitivne učinke takvih treninga na glikemiji vidim u sljedećih 24 do 36 sati. Isto tako, naučio sam da mi pretjerivanje s kavom također značajno diže šećer, baš kao i ozbiljniji stres. Nemojte se previše iznenaditi ako nakon nekoliko mjeseci korištenja senzora primijetite da vam druženje s određenim ljudima, u pravilu, diže ili spušta šećer. Osobno sam prestao govoriti da mi neki ljudi dižu tlak.
Uz senzor više ne morate ispunjavati dosadne tablice ili bilo što zapisivati kako bi vaš liječnik dobio informacije koje je tražio. Svoje dnevne, tjedne i mjesečne glikemije možete razmijeniti sa svojim liječnikom i elektroničkim putem.
A vrlo je bitno da ćete uz mjerenje glukoze pomoću senzora biti puno sigurniji u to koliki je vaš HbA1c, koji je najjednostavnije predstaviti kao indikator vašeg šećera u krivi tijekom posljednja tri mjeseca. Osobama s dijabetesom vrlo često se dogodi neugodno iznenađenje da im HbA1c ispadne puno viši nego što su mislili dok su povremeno mjerili razinu šećera u krvi glukometrima. Moje je iskustvo sa senzorima da su vrlo mali izgledi da odstupanje HbA1c u laboratorijskom nalazu bude veliko u odnosu na procjenu koju izbacuju algoritmi softvera u senzoru. Imao sam iskustvo potpunog poklapanja tih vrijednosti – moj softver izbacio mi je procjenu od 5,3 mmol/l, a što je laboratorijski nalaz samo potvrdio. To ne znači da se na dnevnoj razini očitanja senzorom mogu i moraju apsolutno poklapat s očitanjima glukometara.
Trebate voditi računa kako mjerenje glukoze iz intersticijske tekućine ipak nije isto što i mjerenje glukoze iz krvi. U stvarnosti podatak o razini glukoze iz intersticijske tekućine kasni iza podatka koji je u tom trenutku izmjeren u krvi. Zamislite to kao kad zadnji vagon u kompoziciji prolazi kroz istu točku kao prvi vagon tek nakon nekog vremena. Kad ste nešto pojeli, podatak izmjeren iz intersticijske tekućine sat vremena nakon jela trebao bi biti niži nego u krvi u kojoj je vrijednost već narasla.
Proizvođač mog senzora je tome doskočio sofisticiranim algoritmima pomoću kojih što je više moguće približava izmjerenu vrijednost glukoze u intersticijskoj tekućini trenutačnoj vrijednosti kakva bi bila kod mjerenja šećera u krvi. Iako se senzori kojima sam se koristio ne kalibriraju mjerenjima glukoze glukometrom iz krvi, povremeno sam kontrolirao senzore, tj. mjerenja iz intersticijske tekućine te sam bio poprilično zadovoljan podudarnošću. Možete biti sigurni da vaš senzor dobro očitava dnevne trendove kretanja glukoze. Nešto viša odstupanja primijetio sam samo kod jednog senzora, i to nakon što sam ga stavio kad mi je u to doba dana glukoza bila neobično visoka. Ta odudaranja opet nisu bila viša od proizvođačevih informacija o mogućim odstupanjima.
Danas duboko vjerujem kako svatko sa svježe dijagnosticiranim dijabetesom može, uz savjete liječnika i informacije koje dobiva od senzora, ubrzano učiti o tome kako dobro kontrolirati glikemiju kako bi u začetku bolesti što bolje zaustavio razvoj dijabetičkih komplikacija. Nova je tehnologija jedinstvena prilika za mnoge da što dulje sačuvaju svoje zdravlje. Ako dobro kontrolirate glikemiju, male su šanse da će vam se relativno brzo razviti dijabetičke komplikacije. Uz to, danas je liječnicima neusporedivo lakše odrediti pravu terapiju te je prilagoditi pacijentima, ako raspolažu obiljem podataka koje nude senzori. Isto tako, greške u prvotnoj procjeni bit će lakše uočene. Ne treba biti neodmjeren, no danas znanstvena istraživanja ukazuju na to da je moguć čak i preokret dijabetesa (povratak na nedijabetičke zdravstvene indikacije) kod osoba s dijabetesom s poviješću bolesti kraćom od pet godina.
Kao osoba s dijabetesom naučio sam, nadalje, da je puno toga u navikama odnosno ljudskoj psihologiji. Ako često očitavate senzor, već ono što vidite na ekranu značajno će utjecati na vašu psihu i korekciju navika. Ako vidite dobre brojeve, povući će vas igra uspjeha te ćete željeti biti još uspješniji. Jednom kad na dnevnoj razini vratite glikemiju većim dijelom u normalne razine, htjet ćete da postignete idealne razine; razine glikemije kakve imaju zdravi ljudi. I obrnuto; kad na čestim mjerenjima vidite loše brojeve, poruka liječnika da se morate prilagoditi bit će puno uvjerljivija nego uz neredovito mjerenje.
Osobama s dijabetesom, čak i kad dobivaju trakice za mjerenje šećera na recept, vrlo često se dogodi da nakon nekoliko mjeseci postanu uvjereni kako već otprilike znaju koliki im je šećer, pa počnu mjeriti glukozu samo povremeno. To se događalo i meni. Posebno je to opasno za one koji su, osim o lijekovima, ovisni o inzulinu, a imaju i neku od ozbiljnijih dijabetičkih komplikacija. Oni se, vjerujem, nikako ne bi trebali kockati s daljnjim pogoršanjem stanja.
Uz senzore postajete mudriji i oprezniji. Primjerice, kad se počnete koristiti senzorom, otad ćete doista razumjeti koliko alkoholna pića mogu spustiti glikemiju te shvatiti zašto je opasno biti na lijekovima ili inzulinu, popiti puno, a pojesti premalo. Iz znanstvenih istraživanja možete naučiti da se jetra prvo mora zabaviti toksinima te, dok rješava tijelo alkohola, ne proizvodi šećer koji izbacuje u krvotok. No, tek kad vidite na senzoru koliko, ako ne jedete, šećer pada nakon čaše crvenog vina, shvatit ćete i koliko daleko možete otići prema hipoglikemiji ako nastavite piti, a ne jesti. Isto tako, naučit ćete da ne znači kako je jednostavno dovoljno jesti jako malo ugljikohidrata kako bi se izbjegle visoke glikemije, pa se prejedati mesom. Naučit ćete, kao što sam ja, kako dupla porcija ćevapa bez lepinje znači osjetno višu glukozu za 8-12 sati.
Ako na sastanku ili u nekom društvu počnete drhturiti, uz senzor nemate razloga za paniku kao nekad. Znat ćete da drhturenje nije zbog preniskog šećera, nego zbog drugog espresa, možda previše zelenog čaja i ne baš ugodnog sastanka. Jedan lagani prijelaz čitača preko nadlaktice otkrit će jeste li u sigurnoj zoni i trebate li možda nešto slatko.