BORBA

Životna radost u rat protiv raka

 Šime Šokota / CROPIX
Na početku liječenja Višnja je odlučila da, osim liječničkih, neće slušati ničije savjete koliko god bili dobronamjerni. Nije željela da je masa informacija iz svih izvora zbuni, preplaši, izludi

Višnja Denjo ima samo pokoju boricu na licu, i to one koje nastanu od smijeha i lice ne čine starijim, već mlađim. Ona se često i srčano smije i zato izgleda mlađe od svojih 50 godina.

Tijekom listopada, koji se obilježava kao Mjesec borbe protiv raka dojke, slušala je mnoge priče žena koje su se suočile s istim neprijateljem kao i ona. Višnja zna koliko hrabrosti, odlučnosti i snage treba za tu borbu i koliko podmukla bolest mijenja život. I zna da o tome treba govoriti, podijeliti iskustva i na taj način možda pomoći drugima u istoj situaciji.

Svi na kontrolu!

Početkom lipnja prošle godine Višnja, voditeljica računovodstva u Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje obrazovanja pri Ministarstvu znanosti, tjerala je svoje kolege i kolegice na sistematski pregled. Bila je uporna, “dosađivala”, jer nije željela da bilo tko od njih propusti priliku za kontrolu zdravlja. Sama je na sistematski otišla uvjerena da je savršeno zdrava - ne puši, ne pije, hrani se zdravo, vježba... Osam mjeseci prije bila je na mamografiji i ultrazvučnom pregledu dojki i sve je bilo u savršenom redu.

Baš je zato nalaz ultrazvuka dojki izazvao golemi šok - pretraga je na njezinoj desnoj dojci prikazala dvije izrasline, a jedna od njih liječnicima je bila jako sumnjiva. S nadom da je ipak sve u redu, da se radi o bezazlenim krvržicama, cistama, Višnja je otišla na hitnu punkciju. Čekajući rezultate, ponavljala je “ma, nije mi ništa”, baveći se proračunom Centra, državnom maturom, projektima i silnim brojkama koje uvijek moraju savršeno štimati. Nažalost, punkcija ju je dovela do biopsije koja je potvrdila da su obje kvržice zloćudni tumori.

- I dalje sam govorila samoj sebi da je to sigurno neka pogreška. Odlučila sam otići po drugo mišljenje, ali i slijedeći doktor samo je potvrdio dijagnozu - prisjeća se Višnja.

Nakon toga sve je išlo vrlo brzo. Nije stigla previše plakati i pitati se “zašto baš ja” - operacija je zakazana na Institutu za tumore već četiri dana nakon nalaza.

- Jedino što sam rekla svojem liječniku, dr. Ivanu Milasu, bilo je da se ne želim probuditi bez dojke. Tako su tumori uklonjeni, a dojka rekonstruirana uz pomoć mišića iz leđa u jednom zahvatu. Vjerujte, kada vidi da ipak ima dojku nakon takve operacije, ženi oboljeloj od raka to zaista mnogo znači.

Nakon samo četiri dana bolnice, odlučila se vratiti na posao.

- Osjećala sam se dobro. Bila sam sigurna da će mi biti još bolje ako ne mislim na bolest, ako se družim se s ljudima i radim svoj posao - kaže.

Tjedan dana kasnije stigli su rezultati analize tkiva i limfnih čvorova uzetih tijekom operacije, koji su pokazali metastaze na tri od 13 izvađenih limfnih čvorova. Kemoterapija je bila neizbježna - liječnici su odredili šest ciklusa.

- Prihvatila sam i to kao nešto što moram učiniti, što moram proći kako bih bila sigurna da mi se više ništa ne može dogoditi. Znala sam da kemoterapija ima neugodne popratne pojave - prisjeća se Višnja.

A kemoterapiju opisuje kao tsunami - golemi val koji dođe i pokupi sve sa sobom - i ono loše, ali i ono dobro u tijelu, sve pobrka, prebriše, razbaca, uništi...

Tsunami na djelu

- Kada sam krenula na kemoterapiju, shvatila sam da se moj život potpuno promijenio. Znala sam još od dijagnoze da će stvari biti drukčije, no da će mi se dogoditi takva promjena, nisam mogla ni slutiti.

Nakon što je primila prvu kemoterapiju, ponadala se da će je dobro podnijeti. Tako je mislila do drugog jutra, kad su počeli mučnina i povraćanje.

- Nisam bila ni za što drugo nego za ostanak u krevetu i rekla sam samoj sebi - ne idem više na kemoterapiju! Ne želim biti u krevetu, hoću biti normalan čovjek - kaže Višnja.

Uz to, doslovno preko noći postala je nevjerojatno osjetljiva na mirise. Nije više mogla podnijeti miris omiljenih parfema, hrane, a sama pomisao da iznese smeće do kante stvarala je kaos u njezinu želucu.

Život bez kozmetike

- Oduvijek sam voljela parfeme, kozmetiku, kremice... Sada više nisam ništa mogla staviti na lice jer bi mi odmah pozlilo. Morala sam tražiti pastu za zube od koje mi neće biti muka - kaže Višnja.

Uz to, vrlo joj je brzo počela otpadati kosa. Najprije pokoja vlas, a zatim sve više i više.

- Ne znam zašto se to čini nekako posebno strašnim učinkom terapije protiv raka. Svjestan si da se boriš za goli život protiv okrutne bolesti, a ipak je ta kosa nekako jako važna. Ustvari, rak uzima sve one krasote što ženama mnogo znače - tu su ožiljci od operacije, nuspojave citostatika, ten se promijeni, izgubiš obrve, sve dlake na tijelu... A ja sam se uporno željela osjećati kao ljudsko biće, staviti ruž na usta, urediti se...

Shvativši da ni najčvršći lak neće spriječiti kosu da ispada, zamolila je frizerku da je ošiša “na nulu”. Bacivši pogled u ogledalo, zaključila da joj to - dobro stoji.

Deset dana nakon prve kemoterapije i koji dan nakon 49. rođendana Višnja je odlučila otići na more. Bio je to savršen odmor na kojem je prikupila i mentalnu i tjelesnu snagu za sljedeći ciklus liječenja. Iako je nabavila periku i nekoliko marama, skinula bi ih kada god je to mogla. Nije se obazirala na sažaljive poglede stranaca, a prijatelji i kolege na poslu su joj od početka pružali silnu podršku - njima nije smetalo kada bi Višnja skinula svoju “frizuru”. Njima je jedino bilo važno pomoći joj da joj bude bolje, što prije.

Sve sljedeće kemoterapije bile su teške, a četvrta gotovo nepodnošljiva jer su mučnine počele dok još nije primila cijelu dozu lijekova. Bila je bez daška energije.

Ipak, svaki put, nakon dva-tri dana, vraćala se na posao. A zadala si je još jedan zadatak: slijedit će upute svojih liječnika - kirurga dr. Ivana Milasa, onkologa dr. Roberta Šeparovića te dr. Josipa Graha, radiologa.

- U početku sam odlučila da neću kopati po internetu, neću slušati ničije savjete ma koliko bili dobronamjerni. Nema travara, nema pripravaka koji sigurno pomažu, nema hrane koju obavezno moraš jesti ni one koju nikako ne smiješ jesti... Isto bih preporučila svima koji se nađu u ovakvoj situaciji, da si ne dopuste da ih ta masa informacija sa svih strana i iz svih izvora zbuni, preplaši, izludi.

Nakon posljednje, šeste terapije njezini su nalazi bili u granicama normale, no čekalo ju je još 25 zračenja. I opet, nakon što bi ujutro u Insitutu primila terapiju, otišla bi na posao. Jer rad ju je, na neki način, spašavao.

Liječenju je 4. veljače ove godine napokon došao kraj, a kada je na nalazu PET/CT-a koji je dobila sredinom lipnja pročitala “uredan”, odlučila je to proslaviti s prijateljima te je rekla samoj sebi: to je kraj jedne faze u mojem životu, sada idem dalje.

Vučja glad

Dakako, Višnja je još pod kontrolom liječnika, za koje, kao i za sve zaposlene u Institutu za tumore, ima samo riječi hvale. Jednom godišnje tijekom sljedeće četiri godine morat će ponoviti PET/CT, a svakih nekoliko mjeseci različite druge pretrage.

Iako je od teških, iscrpljujućih terapija prošlo nekoliko mjeseci, još pomalo vraća snagu. Nabavila je pokretnu traku i svako jutro na njoj prehoda kilometar, a te svoje hodačke ture pomalo produljuje. Želi se potpuno vratiti u formu, a i skinuti koji kilogram koji je dobila tijekom liječenja, kada je jedna od nuspojava bila i prava vučja glad. Sljedeće je godine čeka još jedna operacija, rekonstrukcija dojke, ali to je, kaže, mačji kašalj u odnosu na sve što je prošla. Naučila je što je u životu važno i kako doista ništa ne treba ostavljati za neki drugi dan. Naučila je tko su joj prijatelji i koliko vrijedi pomoći drugima, kako god možeš. Makar to bilo darovati maramu ili lijek koji ublažava povraćanje kod kemoterapije ženi koja leži u istoj sobi.

I, da, Višnjina kosa narasla nakon kemoterapije ljepša je i čvršća nego prije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. srpanj 2022 09:36