ZAGREB - Pokušaj da se ukratko prikaže biografija Silvije Luks, osuđen je na propast - to je kao da se u nekoliko riječi sažme roman Jacqueline Susan. Silvijina novinarska karijera zaista nalikuje ljubićima što opisuju prve “celebe” iz losanđeleske “doline lutkica”.
“Poznati i slavni” postali su tada važniji nego “ugledni i moćni”. Kad se među njima krećeš i samoga te obasjava nestvarno svjetlo. Pred kamerama zakoračiš prema zvijezdama, uđeš u njihov magični krug, one te zabljesnu svojim smiješkom, ti njih reflektorom.
Šarmiraju te dok ih nastojiš osvojiti svojom pažnjom dok njihove reakcije - nitko nije sasvim otporan na lasku - kamera izbliza fiksira…
Državnika u sivom odijelu pritom možeš tretirati kao bilo koju holivudsku trebu u kratkoj suknji od lamea. Uspostavlja se intimnost. Glavno je da padneš u trans. Orgazam se može i odglumiti…
Vertikalna pokretljivost
Novinski elaborat o karijeri nove predsjednice Nadzornog odbora slavne Hrvatske radiotelevizije na tu visoku dužnost može stoga pretendirati jedino na naslov “Novi prilozi za biografiju Silvije Luks”.
A bogatu građu mora se prezentirati fragmentarno, u kratkim montažnim rezovima ili, kako se nekoć u novinama govorilo - “telegrafski”. Dakle, idemo na Trešnjevku, zagrebačku otužnu radničku periferiju… Sporedna ulica, šezdesete, doba mini-mode, dobre noge, samopouzdana, dolazi na Televiziju.
Stop. Uzimaju je u filmsku emisiju, s mikrofonom u ruci postavlja pitanja režiserima i glumcima, na nju se oštre prdonje koji loču vinjak u televizijskoj birtiji u Dežmanovom prolazu a upravljaju cijelom kućom, osim političkim programom. Stop. Ona odmah shvaća da je politika mjesto gdje je prava akcija, pa nalazi prikladnog očalinka pred kojim je karijera političkog novinara, nekog Obrada Kosovca.
Oboje su ambiciozni, grizu non-stop. On je vertikalno pokretljiv, ona je vertikalno pokretljiva, ali to se ne dopunjuje usprkos pokroviteljstvu koje uživaju kod svemoćnog Mirka Vojkovića, starokomunističkog direktora i glavnog žreca “Mysterium Televisiensis”. Naprotiv, stalno se sukobljavaju.
Vilinski prah
Nije se primio, ali je dobila sina, Vibora, kojeg obožava, posesivna i egotistična kao što to samo mogu biti ovakve žene izrazite osobnosti - kad uđe u prostoriju, temperatura se promijeni, njen emocionalni naboj naelektrizira atmosferu, pa se dižu dlake na džemperu od mohera… Silvija se gura, ljudi se izmiču ili je ignoriraju, a ona lebdi između kulture i politike, i traži vilinski prah koji će joj omogućiti da se vine u nebesa.
Treći brak - pravo repozicioniranje. Vanja Kalođera postariji je momak s vrlo utjecajnim vezama. Ulijeće u JRT-shemu, ta njegov prijatelj Ante Marković baš je postao predsjednik savezne vlade.
Marković, slijep kod očiju, daje nalog da se osnuje nova jugoslavenska televizija, Yutel, koja će emitirati preko vojnog rezervnog sustava veza, predviđenog za slučaj rata, iz ratnog studija u Sarajevu.
Ozbiljan posao, ozbiljna državna kasa. Ante je okupio probranu ekipu - osim Vanjine Silvije i njenog nerazdvojnog pratioca i najtješnjeg suradnika, visokog, zgodnog beogradsko-pariškog profesora bizantologije Ivana Đurića, angažirali su i vodećeg šarmera u zemlji, Gorana Milića, te Nebojšu Batu Tomaševića, povjerljiva čovjeka iz kosovskih struktura koji je već vodio razne kulturne projekte od posebnog interesa.
On i Silvija, u pratnji Markovićeva ministra informiranja odlaze u Generalštab JNA gdje ih sačekuje petnaest visokih oficira. Raportiraju: “Helikopteri su spremni, prilaz objektima omogućen, predajnici, tehnika i tim oficira spreman. Vojnoprojektantski biro će Yutelov studio izgraditi odmah. Na nas možete potpuno da računate.”
Pokazalo se da stvari baš ne stoje tako. Načelnik Generalštaba, Adžić, tu nešto mulja - sad traži od savezne vlade novac za korištenje mobilne televizijske opreme JNA, “osamnaest miliona dinara”. Zapravo se boji Miloševića, pa ne želi da ispadne kako je to on zakuhao.
Ministar obrane Kadijević također se ne izjašnjava, iako ga pritiska bivši šef, admiral Mamula, teški boljševički unitarist. Slobin direktor beogradske televizije Mitević kaže im pak otvoreno: “Nećemo dozvoliti rad Yutela”.
Tonči Vrdoljak, direktor separatističke Hrvatske televizije, upozorava: “Razmišljam kako da vam ugrabim Milića. Čime ste ga to uvjerili da prihvati toliki rizik?” Pa obećanjima, s nešto love te s prijedlogom da bude glavni, u centru pažnje na jednoj novoj, posvuda gledanoj televiziji.
Tihi obrt u Dubaiju
Taj Milić koji jedini raspolaže s dozom praktične kafanske pameti, što ju je stekao na kafanskim univerzitetima po Beogradu, nalazi genijalno rješenje problema s vojskom: “Pa obećajte im plaćanje, već će se to u budućnosti nekako riješiti!” Armija ionako samo traži izliku, jer želi da Ante malo ojača, a boje se Miloševića.
Ipak, sa saveznom vladom oni još lijepo surađuju - dala im je naređenje da legalno napadnu i zauzmu Sloveniju, samo što to nisu bili kadri napraviti…
Na Yutelu, Silvija je programska direktorica, ali neće tu dugo ostati jer Marković imenuje Kalođeru za ambasadora u Emiratima, pa i ona mora u Dubai, iako je srce vuče u Sarajevo. Đurić žalostan iz Beograda odlazi u Pariz. No, kod kuće su ionako same neugodnosti - počeo je rat, pao je Vukovar, slijedi Bosna…