StoryEditor
TVORNICA ZNANJA

ŽIVOTNE PRIČE UČITELJICA KOJE NA TV-U GLEDA OKO 250.000 DJECE 'Već tjedan dana živimo na HRT-u, a jedine vijesti o virusu doznajemo od taksista'

 
Sanja Polak i Đurđa Trupinić, učiteljice
 Neja Markičević / Hanza Media

Đurđa Trupinić (51) i Sanja Polak (51), učiteljice 1. i 2. razreda “Škole na Trećem”, trenutačno su među rijetkima koji o koronavirusu ne znaju gotovo ništa. One ne stignu jer, naime, posljednji tjedan žive za predavanja u improviziranoj učionici u studiju HRT-a, odakle se snima nastava koju od kuće prate svi hrvatski učenici od 1. do 4. razreda osnovne škole.

- Kad se ujutro vozim na predavanja Uberom, pitam taksista koliko je oboljelih. To je sve od informacija koje primam iz vanjskog svijeta - kaže nam učiteljica Đurđa.
Obje su učiteljice iz reforme, članice tima razredne nastave i mentorskog tima Škole za život.

- Mi smo online učiteljice u Loomenu, radimo na edukaciji učitelja za Školu za život i provodimo edukacije uživo na terenu, stručne skupove, educiramo učiteljice kako primjenjivati nove kurikulume u nastavi - objašnjava nam Sanja Polak, koja je osim po učiteljskom radu, poznata kao dječja spisateljica.

Saznale prije tjedan dana


Svaki dan Hrvatska radiotelevizija postavlja urednicu koja koordinira četiri učiteljice razredne nastave, od kojih je svaka zadužena za jedan razred. Iza njih pred kamerama još je do sedam učiteljica u razrednim timovima. Zajedno se dogovaraju, stvaraju dnevne scenarije na temelju kojih se u program umeću emisije iz arhive Obrazovnog i dječjeg programa HRT-a. Iako je početku bio plan da program ide uživo, od toga se odustalo zbog složenosti posla tako da snimaju za dva dana unaprijed. Učiteljice su doznale da će sudjelovati u televizijskom podučavanja prije samo tjedan dana i doista je nevjerojatna brzina kojom je sve organizirano i odrađeno.

- Svi scenariji koje sad radimo, mi radimo i u pravoj učionici. Ovo nije ništa drugo nego jedna učionica u kojoj nam je cilj cjelovito, integrirano poučavati. Takav je koncept Škole za život. Kako se pripremam za učionicu, tako se pripremam i za Školu na Trećem - objašnjava nam učiteljica Đurđa, kojoj je u početku snimanja jedno od glavnih pitanja bilo koliko djeci ostaviti vremena da nešto odrade.

- Ako im zadamo da upišu nekakvu riječ, moramo im ostaviti vremena da oni to uspiju. U ponedjeljak je bilo suza do koljena jer neki nisu stigli. A opet, nekima je to bilo lako. Dobro nam je čuti informacije od roditelja da možemo intervenirati. Zato djeci kažemo: Ako niste uspjeli, imat ćete vremena i poslijepodne. Vaši roditelji znaju gdje mogu pronaći snimke - govori nam.

Kontinuitet je najvažniji


Najviše negativnih komentara prvih dana bilo na to je gdje je tko od mališana stao s gradivom jer televizijski program ne prati svakog od njih. Učiteljica Đurđa nam je objasnila da oni u prvom razredu više nemaju gradivo ni obavezne sadržaje.

- Mi imamo kurikulum u kojem piše da u šestom mjesecu svaki učenik u osnovnoj školi u prvom razredu mora ostvariti ishod - čitati i pisati, poznavati slova školskog formalnog pisma. Kojim tempom i na koji način će to učiteljica ostvarivati, to sve zavisi od pojedinca. Uistinu se trudimo osmisliti takvu cjelinu i cjelovitost da nas svi mogu pratiti. Oni koji su to već prošli mogu ponoviti, a oni koji nisu, oni će naučiti - govori.

Dodaje da je najvažnije da djeca imaju kontinuitet u radu, odgovornost i da vide da im pokušavaju pomoći u situaciji koja nas je sve zaokupila. “Nama je cilj da djeca mogu pronaći informacije koje su im potrebne, da vide da nam je stalo da oni imaju obveze, aktivnosti i odgovornost.”

One inače u razredu imaju interakciju, kažu da ih dijete nosi u učionici. “Ovdje imate kameru pa kad dođete do nekog vrhunca, onda se nešto reže, pa vas treba vratiti i tako dalje. Ali valjda smo se dobro snašli.” Učiteljica Đurđa predaje u Novoj Gradiški u OŠ “Mato Lovrak”. Njezin razred je presretan jer njihova učiteljica je sad učiteljica svih prvašića u Hrvatskoj. Roditelji joj šalju fotografije svoje djece i velika su joj podrška. U Zagrebu ima stan, a svoju djecu srednjoškolca i studenta je poslala kući, tako da je trenutačno sama i posvećena isključivo Školi na Trećem. Sanja Polak ima dvije odrasle kćeri. Trenutačno je izdvojena iz nastave jer je pisala kurikulum za hrvatski jezik i sad educira učitelje. Matična škola joj je OŠ Davorina Trstenjaka.

- Mi smo se izložile ispred 12.000 učitelja, otvorile smo vrata svoje učionice. Dobila sam petsto poruka nakon prvog dana, najvažnije mi je da djeca pozitivno reagiraju - govori nam učiteljica Sanja i ističe da iza nje i kolegice Đurđe stoji veliki tim koji se možda ne vidi, ali radi veliki posao.

Zagreb, 121213.
Sanja Polak, uciteljica i knjizevnica za djecu.
Foto: Biljana Gaurina / CROPIX
Biljana Gaurina / Hanza Media
Sanja Polak, učiteljica i književnica za djecu
 


S kolegama je umrežena u Microsoft Teams programu. Trenutačno imaju oko 50 učitelja razredne nastave na raspolaganju iz cijele Hrvatske s kojima surađuju.

- Sada možemo ovako raditi jer smo već uigrani tim, tako već radimo cijelu godinu. Da nema Loomena, da nema ovih reformskih pravaca koje smo napravili i informacijskog opismenjivanja, mi bismo sada bili u puno goroj situaciji. Ovo nam je snažan poticaj da se ljudi dodatno informatički obrazuju i šire informacijsku pismenost - ističe.

Obje učiteljice smatraju da će trenutačna situacija unaprijediti postojeće školstvo.

- Nažalost, sve se događa zbog loših okolnosti, ali dobili smo priliku pokazati na koji način se cjelovito poučava u razrednoj nastavi, što je koncept Škole za život. No, važno je da ljudi ne pomisle da je Škola za život ovaj rad koji sad vide pred kamerama jer to ona nije. Ovo što mi sad radimo samo su elementi tog rada. Ovo je Škola za život u specifičnim uvjetima - slažu se obje.

Emocionalna povezanost


Gospođe Sanja i Đurđa kažu da su tek u četvrtak došle u zgradu HRT-a, a imaju dojam da su tamo već tri mjeseca. Sve je lakše jer osjećaju golemu motivaciju i pozitivnu energiju.

- Svi smo u tome, naporno je, ali nikome nije teško jer znamo zašto to radimo - kaže učiteljica Đurđa.

Najvažnije je, kažu nam, da se TV školom nastavi kontinuitet poučavanja, a da su djeca uz svoju učiteljicu iz škole preko roditelja na online vezi.

- To bi sve bilo jednostavno da mi nemamo izazov daljinskog upravljača, što znači da dijete program u svakom trenutku može isključiti. Đurđa i ja i cijeli naš tim želimo da oni to ne naprave i da se na neki način ipak malo emocionalno povežu s nama i da u nama nađu nekakav sat ili dva luku sigurnosti, smirenja, sreće i izvora optimizma. Da kažu ‘moje učiteljice sad nema, ali se netko pobrinuo da imam barem nekakvu učiteljicu’ - govori nam nježno Polak.

Kaže da nitko od nas ne zna što se sada događa u dječjim dušama jer je ovo situacija kakvu još nismo imali. “Oni ne mogu izaći iz kuće, na zrak. Teško je to djetetu izdržati. Zato se svi još više moramo uključiti, trebalo bi uključiti i sustav mentalnog zdravlja i podrške da oni to izdrže.” Učiteljice se slažu da je na roditeljima također odgovornost da djeci pokažu da je škola, pa makar i preko televizora, nešto važno.

- Sad će roditelji vidjeti izazove poučavanja. Tu vidim motiv da se i roditelje uputi kako poučavati djecu. Važno je da u obitelji nema nervoze, anksioznosti i straha. Ovo razdoblje koje nam dolazi treba biti mirno, u kojem će djeca učiti u sigurnom okruženju.

Spavaju samo pet sati


Ako roditelj nije educiran, a želi pridonijeti, ponekad može napraviti više štete nego koristi nekim svojim postupcima koji nisu metodički - upozorava učiteljica Sanja. Obje spavaju malo, možda pet sati na noć. Apsolutno nema trenutka da ne razmišljaju o nastavi. - To čovjek ne bi izdržao da ne zna o čemu je riječ, ali se jednostavno posvetite jer znate da radite dobru stvar. Mi vjerujemo da radimo dobru stvar - iskrena je učiteljica Đurđa, ističući da je velika količina programa koju nastavnici proizvode s HRT-om. U istoj su situaciji, kaže, kolege u predmetnoj nastavi koji trenutačno snimaju videolekcije. “Mi smo u kratkom vremenu postali tvornica obrazovnih sadržaja.”

Pitamo ih za usporedbu osjećaja nakon dva sata u školi i nakon dva sata snimanja?

- Sasvim je drugi osjećaj. Prije svega, nemamo tu interakciju, to zadovoljstvo koje dobivamo od učenika. zato je iscrpljujuće. Ali zamišljamo svoju djecu iz razreda. Zamišljam da oni meni govore, a ja im odgovaram i osjećam ih. No, ipak su ispred mene kamere - kaže nam Sanja Polak.

Vrlo su odgovorne učiteljice i unatoč teškim okolnostima, žele biti najbolji modeli učiteljica za svu djecu u Hrvatskoj. Smatraju da naša djeca ne zaslužuju sada da naprave nešto ofrlje, nego najbolje.

- Imamo iza sebe ploču, klupu, tri kamere, interaktivnu pametnu ploču, slušalicu u uhu, mikrofon, rekvizite, režiju i čovjeka iz Carneta koji nam sprema digitalne alate i otvara ih. To nemaju ni profesionalni voditelji - kaže nam učiteljica Sanja.

Ističe da ona svojim studentima na Učiteljskom fakultetu uvijek govori da su svi učitelji glumci i da je svaki školski sat jedna nova interaktivna monodrama.

 

Opustila se nakon trećeg dana


- To se i ovdje pokazalo. Samo što naša interaktivna monodrama nije interaktivna, ne traje 45 minuta pa mi sjednemo, odemo u zbornicu, imamo njih dvadesetak, nego smo u studiju po četiri sata uz kratke pauze. Kad izađemo van, mene to podsjeća na bolesnike na kirurškom programu kad idu na operacije pa onda jedan izlazi pa drugi - iskrena je Polak.

I onda, kaže nam, izađe iz zgrade televizije, već je kasno, noć, a nju čeka 30-ak poruka.

- Kolegice iz mog tima traže tekstove i neke zadatke, trebam pričekati urednicu da mi donese program scenarija za sutra, s urednicom redakcije razgovaram putem do kuće, a čim dođem kući, odgovaram na sve poruke. Legnem i nastojim zaspati nakon ponoći. Već oko 6 krećemo u novi posao. Kažem suprugu da zamišlja kao da sam na službenom putu - iskrena je Polak.

Za snimanje je, kažu nam učiteljice, potrebna velika mentalna koncentracija sa široko otvorenom dušom i srcem. Priprema za snimanje je vrlo zahtjevna jer imaju četiri kanala: ono što izgovaraju u studiju, ono što se prikazuje, digitalne alate - kvizove, igrice i power point prezentacije koje moraju pripremiti za svaki dan. Prije snimanja rade i s fonetičarkom.

- Trebalo mi je vrijeme da prihvatim tu učionicu kao svoju, ali već nakon trećeg dana sam se opustila i vidjela da je to to. Treba biti samo ono što si inače u učionici - rekla nam je učiteljica Đurđa, koju je posebno dirnulo kad su je nazvali njezini 80-godišnji roditelji koji su je sada prvi put vidjeli u učionici. - Tata mi je rekao rješenje nekog zadatka koji sam zadala. Osjetila sam njegov ponos. Baš me to dirnulo - kaže nam sa suzama u očima.

 

Pratite nas i na društvenim mrežama:

 

Facebook

Instagram

Twitter

 


Sve o kampanji #OSTAJEMDOMA doznaj na jutarnji.hr/ostajemdoma

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 00:24