ŽIVOTNA PRIČA

ASLANOVA ODISEJA 'Želio sam doći do Velike Britanije. Nisam uspio. Evo me u Hrvatskoj i tu ću ostvariti svoje snove'

Neja Markičević / HANZA MEDIA

 

“Rat je. Neki će preživjeti, neki neće. Vi ćete to prihvatiti i nastaviti živjeti”, očeva je krilatica kojom se vodio 23-godišnji azilant iz Sirije Mohammad Aslan Alzohore čiji je otac poginuo 2012. godine. Aslan je u ratu u Siriji izgubio oca, djeda i četiri strica, ali nastavio je višegodišnji put do Hrvatske vodeći se, kaže, očevom krilaticom.

Danas živi u zagrebačkoj Dubravi. Dobio je status azilanta, zaposlio se, našao smještaj, te pohađa autoškolu i uči hrvatski. Država mu prve dvije godine financira troškove smještaja i režija, a Aslan je svoje zajmodavce upoznao kad se u veljači ove godine pojavio u autoškoli Dubrava. Gordana Hatz prisjetila se dana kad ga je ugledala na vratima škole, koju vodi sa suprugom Vladimirom Jagarom.

Aslan se brzo uklopio

“Bilo mi je jasno da je stranac jer se raspitivao na engleskom. Ali brzo se uklopio, i komunikacija s njima mi je bila izazov”, kaže Hatz. Njezin suprug je Aslanu, kad im je rekao da traži smještaj, ponudio u najam garsonijeru u obiteljskoj kući u Dubravi.

Neja Markičević / HANZA MEDIA
 

Mladić je dotada živio u prihvatilištu za tražitelje azila u zagrebačkom hotelu Porin. Aslan se ne žali, jedino zbog čega negoduje je što se nudi premalo tečajeva za hrvatski jezik za azilante.

“Želim što prije svladati hrvatski jezik, imam ciljeve koje želim ostvariti, a to ne mogu bez hrvatskog”, ambiciozno će Aslan koji već dosta toga razumije, a pomalo i govori, no bolje se sporazumijeva na engleskom. U međuvremenu je, kaže, naučio i njemački, pomalo francuski, a želi i dalje učiti. Prepričava kako su ga u Porinu kad se počeo raspitivati o mogućnostima upisa u autoškolu pokušali obeshrabriti.

“Svi su bili pomalo negativistički nastrojeni. Rekli su mi da je to komplicirano, da što će mi sad autoškola i da bih trebao biti sretan jer sam tu u miru. Na kraju sam samoinicijativno pozvonio na vrata ove autoškole, koju sam ugledao kad sam došao na kebab preko puta, i sve mi se otvorilo”, prisjeća se Aslan.

No, uspio je položiti teorijski dio o prometnim znakovima, i to sa sto posto točnim odgovorima, a položio je i prvu pomoć.

U prijevodu mu pomaže prevoditelj Adil Kerim, Iračanin koji u Hrvatskoj živi od 1997. godine. Kerim otkad je tvrtka Geofizika u kojoj je radio otišla u stečaj, radi kao prevoditelj.

“Želim pomoći Aslanu jer je i meni netko jednom pomogao”, prisjeća se Kerim, inače magistar fizike.

Aslan govori da je njegova obitelj do 2011. godine kad su počeli neredi u Siriji živjela bolje od prosjeka. U velikoj obiteljskoj kući u Al Qusayru, mjestu na samoj granici Sirije i Libanona. Majka je radila kao učiteljica arapskog jezika, a otac, naftni inženjer, bio je angažiran kao vojno lice.

“Neredi su počeli 2011., moj otac je poginuo 2012., a u lipnju 2013. napustili smo obiteljsku kuću. Bez ičega u rukama, ali živi. Majku nisam vidio godinama. Ona je sa sestrama ostala u Libanonu, kao i moj brat”, prisjeća se Aslan koji ne očajava, smije se i objašnjava da je najveća vrijednost koju čovjek ima život.

“Živjelo se tamo iz sata u sat, znalo je društvo sjediti i razgovarati, ovako, kao mi sada, a onda bi netko na trenutak izašao, i više se ne bi vratio. Naša obiteljska kuća više ne postoji, sravnjena je sa zemljom”, opisuje uvjete života u Siriji. Bio je pretučen, uhapšen i stalno pod pritiskom da se uključi u borbu.

Njegov put iz Libanona do Europe trajao je, kaže, šesnaest dana, što je zapravo kratko jer neki taj put prevaljuju i po dva mjeseca. Priča da je put težak za žene i djecu, ali da njemu kao mladiću to i nije bila tolika muka.

Okraden i promrzao

“Bio sam sâm pa je to bila moja prednost. Morao sam se brinuti samo o sebi. U Libanonu nisam želio ostati, tamo su me kao mladića stalno pitali kad ću u borbu, a to mi nije bilo ni na kraj pameti”, priča Aslan koji je muslimanske vjeroispovijesti, ali u džamiju još nije otišao, te kaže da ne vidi ni da mladi ljudi u Zagrebu baš često posjećuju crkvu iako su kršćani.

Na putu do Europe ukrali su mu, priča, fotoaparat, promrzao je u čamcu koji se pokvario dok je s ostalih 60-ak ljudi plovio prema Grčkoj, pa su četiri sata sami plivajući gurali čamac, s tim da je taj put platio 1300 eura...

“Moj cilj je bio doći do Velike Britanije jer sam tamo imao prijatelja, ali stao samo u Hamburgu jer baš u to vrijeme dogodila se ona nesreća kad su pronađeni mrtvi azilanti u kamionu, pa sam se prepao”, priča. Kaže da Hrvatsku nije uopće zapamtio, iako je kroz nju prošao.

“U dobrom sjećanju mi je ostala Makedonija, tamo su nam djeca uz put govorila gdje da idemo. Ali u Srbiji mi se nije svidjelo. Neke su opljačkali, napali, bilo je to ružno iskustvo. Prijevoz, a i upute gdje da idemo su nam od strane raznih organizacija bili više-manje organizirani do Njemačke, ali tamo su nam rekli da smo otamo prepušteni sami sebi”, prisjeća se Aslan koji se Njemačkoj sam snalazio.

Kad je prvi put u Hamburgu zatražio azil dobio je službeno pismo Ministarstva vanjskih poslova da mu Hrvatska želi dobrodošlicu i da ga pozivaju da se vrati.

“Tada sam prvi put čuo za Hrvatsku. Nisam odmah bio spreman doći, u Njemačkoj sam učio jezik, radio, pa sam nakon godinu dana pobjegao u Nizozemsku, i tamo zatražio azil, i opet sam dobio pismo iz Hrvatske...”, priča Aslan koji se na kraju ipak ukrcao na avion i došao u Hrvatsku u kojoj sad ima pravo živjeti pet godina, a to pravo je odlučio i iskoristiti. Završio je u Siriji gimnaziju, a radio je, kaže, neko vrijeme i kao reporter.

“Želio bi opet možda surađivati s medijima, tamo sam dvije godine radio surađivao s raznim medijima i upoznao niz novinara koji su dolazili izvještavati o situaciji u Siriji”, kaže.

U Zagrebu je već promijenio dva posla, ispočetka je radio u jednoj web trgovini, a i sad je u prodaji. Njegovi zajmodavci, kažu da su iznenađeni Aslanovom voljom i odlučnošću.

“Jako je odlučan i ambiciozan. Postavio si je ciljeve koje želi ostvariti, pa i rokove u kojima to mora postići”, opisuje ga Gordana Hatz. Aslan je, kaže, zadovoljan sa smještajem. On je, naime, jedan od stotinjak azilanata kojima država prve dvije godine boravka u Hrvatskoj financira smještaj i režije. Iz Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje odgovorili su nam da su ove godine sklopili 120 ugovora o najmu.

“Svi sklopljeni Ugovori o najmu odnose se na najam stanova u privatnom vlasništvu. Ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje preuzeo je od Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku 73 stambene jedinice za koje je navedeno ministarstvo raskinulo ugovore o najmu krajem 2017. godine. S vlasnicima i korisnicima potpisali smo nove ugovore od 1. siječnja 2018. godine. Središnji državni ured do danas je sklopio još 47 novih ugovora o najmu”, navode u odgovorima iz Ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje.

U Zagrebu je najviše takvih ugovora o najmu za stanove u kojima su se smjestili azilanti, i to 102 ugovora kojima je smješteno 196 osoba, zatim slijedi Zadar gdje je sklopljeno sedam ugovora te smješteno 40 osoba, pa Velika Gorica sa šest ugovora i šest smještenih osoba, u Slavonskom Brodu su unajmljena tri stana, a smješteno je 16 osoba, dok je u Varaždinu jedan stan i tri osobe, te u Crikvenici jedan stan i jedna osoba.

“Ured trenutno ne koristi niti jedan stan u državnom vlasništvu. No, pokrenuta je obnova i opremanje 70 stanova u državnom vlasništvu. Financirati će se to novcem iz europskog fonda AMIF (Fond za azil, migraciju i integraciju), i to u visini od 75 posto financijske vrijednosti obnove i opremanja stanova, dok se 25 posto sredstava financira iz proračuna. Prvi obnovljeni i opremljeni stanovi očekuju se u trećem kvartalu ove godine”, navode u Uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje.

Za autoškolu je zaradio sam

Prosječna cijena najma i režija u 120 unajmljenih stanova u kojima boravi 262 osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom, kažu u Središnjem državnom uredu, iznosila je po stanu u prva tri mjeseca ove godine 2582,60 kuna, dok prosječna cijena troškova najma i režija po osobi iznosi 1306,23 kuna.

“Postupak priznavanja prava na smještaj osobama s odobrenom međunarodnom zaštitom utvrđuje se rješenjem koje donosi nadležni centar za socijalnu skrb. U svakom rješenju naveden je datum od kada je osobi ili obitelji odobrena međunarodna zaštita te kraj prava na smještaj, što podrazumijeva dužinu trajanja od dvije godine od dana kada je odobrena međunarodna zaštita. No, ako centar utvrdi da osoba ima novca s kojim bi mogao sudjelovati u plaćanju troškova, rješenjem se određuje iznos s kojim osoba sudjeluje u tome. Ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje dosad je zaprimio dva rješenja u kojima je navedeno sudjelovanje u plaćanju”, navode u uredu.

Aslan zasad nema dovoljno novca da sam financira najam i režije, ali za auto školu je, kaže, sam zaradio. Zbog posla ima namjeru naučiti voziti jer bi mu to, misli, olakšalo posao i otvorilo vrata za daljnji napredak.

“Ja sam mladić i želim živjeti. Rat neka ostane iza mene. Hoću učiti, napredovati, raditi, imam tek 23 godine, samo me naučite hrvatski”, poručuje Aslan.

Tagovi

Izdvajamo