ODLAZAK TATJANE KRAJAČ

BILA NAM JE KAO MAMA, BRINULA SE O SVIMA, SVE IZAZOVE SVLADAVALA JE UZ SMIJEH Prijatelji i kolege o prerano preminuloj novinarki, dobrom duhu Nove TV

Privatni album / Facebook

 

Ne znam koliko ljudi u Zagrebu, ma koliko njih u cijeloj Hrvatskoj, ujutro ide na posao pjevajući. A njoj je uvijek svirao Grašo, Doris Dragović… Svako jutro je sjedala za volan i pjevala iz svega glasa. Tajčin auto bio je najveseliji auto u gradu, govori Milanka Opačić opisujući Tatjanu Krajač, jednu od naših najboljih televizijskih novinarki, kroničarku posljednjih 20 godina hrvatske politike koju je pedantno pratila, bilježila sve bitno što se događalo i sklapala u priloge koje je prezentirala gledateljima.

Kao vrsna novinarka, popratila je sve najvažnije događaje u razvoju Hrvatske, od ulaska u Europsku uniju, preko svih parlamentarnih, lokalnih i predsjedničkih izbora do izricanja presude šestorici Hrvata iz BiH osuđenih na Haaškom sudu. Sadržajna, britka, dinamična, zanimljiva, izravna i uvijek na mjestu događaja. To je Tatjana Krajač koju su gledatelji upoznali na malom ekranu, lice Informativnog programa Nove TV. Iza kamere, to je bila Tajči.

“Daj mi taj mikrofon. Ja sam Tatjana Krajač. Imam četiri godine i sada ću pjevati… Ti si moja čokolada, ja sam tvoja čokolada… Snima se?”, zabilježeno je na snimci nastaloj u Tajčinu ranom djetinjstvu. Puno joj je značila ta snimka i rado ju je pokazivala i slala svojim prijateljicama.

- Oduvijek je obožavala glazbu i voljela je tu snimku pjevanja dok je bila mala. Iz nje se vidjelo koliko je bila slobodna. Točno takva je bila i kao odrasla i zrela osoba - govore Ksenija Kardum i Ivana Pezo, Tajčine bliske prijateljice još iz studentskih dana.

Tatjani Krajač život nije bio pjesma, ali pretvorila ga je u pjesmu. I to sama. Isključivo svojim trudom i uz riječi svoje bake “budi svoja i bori se”, koje su joj do posljednjeg dana ostale misao vodilja.

Privatni album
 

“Do zadnje minute se borila. Govorila je da će biti dobro. Nije bila naivna. Znala je što znače njezini simptomi i kakvo je stanje. Ali, nije se predavala. Toliko je željela život. Borila se za operaciju, za terapiju. Netko drugi bi se pustio čim bi čuo dijagnozu”, svjedoči Milanka Opačić o Tajčinim posljednjim danima.

Bačene u vatru

Tatjana je rođena 28. ožujka 1979. godine u Zagrebu. Odrasla je na Trešnjevci. Osnovnu školu završila je u Krajiškoj ulici, a Srednju ekonomsku u Medulićevoj. Fakultet političkih znanosti upisala je 1997. godine.

“Tajči i ja smo se upoznale na prijemnom. U pauzi sam se spustila u kantinu na kavu, a Tajči je došla do mog stola. Rekla je: ‘Bok, ja sam Tatjana Krajač. Pisale smo prijemni zajedno, a tebe sam zapamtila jer imaš crvenu kosu. Možemo li piti kavu zajedno?’ ‘Paa, hajde’, rekla sam. Nakon toga se više nismo razdvajale”, prepričala je prvi susret s Tajči Ksenija Kardum, jedna od njezinih najboljih prijateljica.

“Ksenija, Tajči i Ivana Pezo Moskaljov bile su moje studentice. Prva generacija na Radio Studentu. To je bilo prvo mjesto na kojem su se susrele s novinarstvom”, kaže Marina Mučalo, profesorica na Fakultetu političkih znanosti, koja Tajči pamti kao vječito veselu i nasmijanu. “Prva asocijacija koju je budila bila je da je život radost. Novinarstvo ju je odmah obuzelo”, priča profesorica koja je i poslije pratila njezin rad. Je li nalazila prigovore na njene priloge, pitali smo je. “Ako sam nekad i imala kakav prigovor, toga se više ne sjećam. Samo neukima i neupućenima u novinarstvo ono djeluje kao slučajnost, kao nešto što se napravi s lakoćom”, kaže prof. Mučalo, dodajući da je u pozadini puno rada, “peglanja” i strepnje kakav će ti biti prilog. Posebno kod onih koji su obuzeti novinarstvom, a Tajči je bila.

Pravu novinarsku karijeru Tajči je počela graditi 1999. godine na Plavom radiju. Uz dnevno novinarstvo sudjelovala je u kreiranju tjedne emisije “Rikverc” i dnevnog pregleda tiska “Skener”. “Tajči i ja smo radile na Plavom radiju. Falilo nam je ljudi pa je Tajči preporučila da prime Kseniju”, prisjetila se Ivana Pezo. “Taj je radio bio poseban. Bilo nam je jako bitno da postanemo ozbiljne novinarke. Prišmajhlavale smo se starijim novinarima na terenu. Od njih imaš što naučiti. Ali, istina je i da smo odmah bile bačene u vatru”, nastavila je Ksenija. Radijski dani prolazili su im na terenu, a na radiju se ostajalo još satima nakon emisija. Ako ne na radiju, onda na piću u Gavelli. Zaglavile bi do sitnih sati, onda otišle kući, odspavale nekoliko sati, pa sutra opet sve ispočetka.

Privatni album
 

Dio tima Nove TV postala je 2003. godine. Punih 15 godina Tajči je provela na Novoj, opet s prijateljicama iz studentskih dana - Ksenijom, Ivanom, a onda i Tonkom Mandić. Radila je u Informativnom programu i pratila unutarnju politiku: Vladu, Sabor, predsjednika, političke stranke. Sate i sate provela je na Markovu trgu, bilo čekajući izjave ispred Vlade, bilo u Saboru. Sve političare znala je u dušu. I oni nju. Prije nekoliko godina bila je svečana sjednica Sabora. Naravno, Tajči je izvještavala. U nekom trenutku pojavila se u novinarskoj sobi i još preplavljena dojmom scene koja joj se dogodila prepričavala kako je naletjela na Josipa Manolića. “Rekao mi je: ‘Bok, stara!’ On meni ‘Bok, stara!’”, prepričavala je Tajči i izazivala provale smijeha, tim prije što je bilo jasno da joj nije najbolje sjeo Manolićev pozdrav.

No, znala se zafrkavati na svoj račun. Čak je namjerno pustila da se snimi i emitira njezino specijalno pomagalo za priloge. U autu Tajčine televizijske ekipe putovao je i sanduk za boce - gajba. U njenoj pojavi dominiralo je lijepo oblikovano lice pravilnih crta, krupne vesele oči, osmijeh i prekrasna gusta, svijetla kosa. No, Tajči je bila niska rastom. A kad je pred kamerom, vodi razgovor, rešeta političara, novinar mora s njim biti ravnopravan i gledatelji moraju imati taj dojam. Zato je tu bila gajba na koju bi Tajči zakoračila pa s visine bliže sugovornikovoj pretresala političke teme. U Saboru je bilo lakše. Ako je razgovarala s Peđom Grbinom, on bi stao četiri stepenice niže i stvar je riješena. Tajčini kolege s Nove TV kažu da je najviše smijeha i zezancije na račun visine bilo s njom i Franjom Arapovićem.

Nije pokazivala tugu

“Kakvu mi je spačku napravila kad se preuređivao Markov trg. Utovarila mi je granitne kocke u torbu. Cijeli dan sam radio. Trčao od Vlade do Sabora, hvatao izjave. Posla je bilo preko glave. Tek navečer, kad sam došao u redakciju, shvatio sam da sam cijeli dan u torbi nosio dvije kocke”, prisjetio se Mislav Bago. Tajči je poznavao iz vremena dok je radila na Plavom radiju. “Uoči pada Tuđmanova HDZ-a počela se pojavljivati na Gornjem gradu. Nju odmah upamtiš”, priča Bago, koji se s Tajči sprijateljio još dok su bili konkurencija. Govori s koliko je strasti radila svoj posao. “Nama je novinarstvo dijagnoza. Iako je znalo biti jako naporno, jako teško, uvijek smo to pretvarali u dobar provod, u dobru zezanciju”, kaže Bago.

Govoreći o njoj, imao je potrebu naglasiti koliko je bila brižna prema drugima. Bila je kao mama. Ispričao je kako je jednom uzela nekoliko dana godišnjeg, a Ksena (Ksenija Kardum) je trebala umjesto nje pratiti Sabor. Tražila je od Bage da pazi na nju, da joj pomogne, a navečer ga je nazvala da provjeri je li sve dobro prošlo.

“Tajči je uvijek bila snalažljiva i uvijek je ona sve organizirala. Kad se išlo na put, uvijek je Tajči vozila”, prisjećaju se Ksenija i Ivana koje su s Tatjanom obilježile najvažnije događaje u životu: djevojačku večer, vjenčanja, rođenje djeteta. “Tajči je uvijek bila vesela, a ja bih zbog svega plakala. Znala mi je govoriti: ‘Pezo, ajde se smiri, opet će ti narasti štitnjača’. Ona je uvijek tješila druge”, kaže Ivana Pezo.

A kako je bilo kada je Tajči bila tužna, pitamo. “Nije pokazivala tugu”, odgovara. Kako je mogla, inzistiramo. “Kao i sve. Ona je naprosto bila taj tip”, kaže njezina prijateljica. No, u prosincu 2005. Tajči je umrla baka koja joj je bila sve. Nakon sprovoda su Ksenija, Ivana i Tonka otišle s njom na večeru. Kao i uvijek u teškim trenucima, bile su zajedno.

Toga dana sjeća se i Sara Gojić, prijateljica iz djetinjstva. “Uz bakin lijes bila je samo Tajči. A uz Tajči mi, njeni prijatelji”, kaže Sara.

Privatni album
 

“Bile smo susjede na Trešnjevci. Zgrada do zgrade. Gledale bismo se s balkona i dopisivale znakovnim jezikom koji smo kreirale prstima. Tad još nije bilo mobitela. Stalno smo se družile, bile zajedno. Na ulici, kod nas doma, u selu Gudci pokraj Velike Gorice gdje moja baka ima kuću, valjale smo se po travi ispod jabuke”, prisjeća se Sara djetinjstva s Tajči. Sara je kći Davora Radolfija. Bilo joj je deset, a Tajči 14 godina kada su se upoznale. Sari i njezinoj sestri Tajči je postala član obitelji, bila im je poput starije sestre. “Uvijek je bila s nama. Svaki Božić, svaku Novu godinu, svaki Uskrs je bila s nama. Bila mi je krizmana i vjenčana kuma. I sestri je bila kuma. Puno joj je to značilo”, kaže Sara kojoj je Tajči svojim veseljem, žarom i energijom popunila bitan dio života. “Bila je sa mnom i kad sam rodila Emu. Na Badnjak smo bile na večeri u restoranu mog muža u Savskom mlinu. Oko 3 u noći su me uhvatili trudovi, a Tajči je već ujutro bila u bolnici s rakijom medicom. Zapakirala je kutu koju su joj dali za ulazak u rađaonu i rekla da će Ema to dobiti za 18. rođendan”, pripovijeda Sara i dodaje da je Tajči bila jako vezana za njezinu kćer, ali i za mlađeg sina. Obožavala ih je. Svaki trenutak koji je mogla provodila je s njima. “Kad sam imala posla, Tajči bi uskočila i otišla po njih u vrtić. Tada bi ih posjela u auto, odvrnula glazbu, napravila niz selfija i odmah ih objavila”, priča Sara i prisjeća se Tajčina USB-a na kojem je bilo dvadesetak albuma. Uživala je, kaže, slušati i pjevati pjesme Doris Dragović i Petra Graše.

“Jako je voljela djecu. Uvijek je govorila da djeca trebaju biti djeca. Nastojim da moj Ante bude uredan, a Tajči je uvijek tvrdila da pretjerujem”, govori Ksenija. Prisjetila se kako su jednom Tajči i Ivana čuvale njezina sina. “Tajči je ispekla palačinke i pustila Antu da se sav isprlja dok ih jede. Onda mi je poslala fotografije na kojima mi je sin bio sav umrljan čokoladom po licu i majici. ‘Evo, tako trebaju izgledati djeca!’ konstatirala je Tajči”, prisjetila se Ksenija. Kaže kako je Tajči znala govoriti da će, kad se prestane baviti novinarstvom, otvoriti kamp za djecu. Maštala je da taj kamp bude na moru, i to na Visu.

Bitka s bolešću

Otok Vis bio je Tajčina oaza. “Više od 20 godina je provela na Visu. Počela je odlaziti kao djevojčica. Na Visu se sa 17 prvi put zaljubila. Tamo je imala Damira iz Švicarske s kojim bi provodila 24 sata dnevno. Na Visu je upoznala Amerikanke kojima je odlazila svake godine. Nazivala ih je svojom američkom obitelji”, otkriva Sara i dodaje da je Tajči godinama prije odlaska na Vis dolazila k njima u Pučišća na Braču, da bi posljednjih desetak godina svi zajedno išli na Vis: Tajči, Sara, Sarin suprug, mama i djeca. “Prije desetak godina vozili smo se brodom i naletjeli na dupine. Tajči se oduševila. Rekla je da mora plivati s njima. Jedva smo je zaustavili da ne skoči u vodu, ali je to ostala njezina želja. Rekla je da mora zaplivati s dupinima. Kao da je to bila zadnja želja koju si je ispunila. U Dubaiju je zaplivala s njima. Fotografiju s dupinom je odmah objavila na Facebooku i uz nju opasku ‘Ispunila mi se životna želja’. To je bilo početkom travnja, a tad je počela bitka s bolešću”, rekla je Sara.

Otišla je tako brzo i naglo da mnogi Tajčini prijatelji nisu niti znali da je bolesna. Podijelila je to s najužim krugom, a i njih je bilo puno. Dolazili su joj u bolnicu kako bi joj bili podrška i utjeha, a na kraju je Tajči tješila njih. “To je bila ona. Uvijek je brinula za druge. U svemu je bila takva”, govore njezine prijateljice i svjedoče da je takva bila i na poslu, kao reporterka i poslije kao urednica.

Kada bi uređivala Dnevnik, kažu, pazila je da uvijek bude dobra atmosfera. Od jutra bi puštala glazbu, pjevalo se u redakciji. Kada bi vikendom radila Dnevnik, znalo se da se u nedjelju jede pečeni picek. “Tajči bi podijelila zadatke. Znalo se tko je zadužen za krumpir, tko za salatu, tko donosi piceka. Ručalo se u sobi za kolegij, a Tajči bi obavezno sve slikala i stavljala na Facebook, uz napomenu da je to tradicionalni nedjeljni picek”, pričaju Ivana i Ksenija. Za Novu godinu Tajči bi radila sarmu za cijelu redakciju. “Svi su se veselili toj novogodišnjoj sarmi. Odlučili smo nastaviti tradiciju. Sarma ostaje”, kažu Tajčini prijatelji.

Naglašavaju, međutim, kako se posao uvijek odrađivao maksimalno profesionalno. Kao reporterka, Tajči je bila u stanju spremiti se u tri minute, otići na teren i izvještavati. Breaking news njoj nije bio nikakav problem. Ona je sve odrađivala s lakoćom. Kao urednica, već je ujutro dolazila s konceptom Dnevnika, ali bi ga u četiri popodne, ako se nešto nepredvidivo dogodilo, potpuno pretumbala i napravila potpuno novi. Uvijek se trudila biti aktualna i imati informaciju više.

Zagreb, 020613. Lokalni izbori 2013, drugi krug.
Sredisnjica SDP-a na Iblerovom trgu.
Pracenje rezultata drugog kruga lokalnih izbora u sredisnjici SDP-a na Iblerovom trgu.
Na fotografiji: Milanka Opacic i Tatjana Krajac.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Srđan Vrančić / CROPIX

Milanka Opačić i Tatjana Krajač

 

“Ona je spajala nespojivo. Da nije bilo Tajči, ne vjerujem da bismo Bianca Matković i ja ikad zajedno sjele na piće, a kamoli zagrljene plakale”, kaže Milanka Opačić koja je Tajči poznavala godinama. No, pravo prijateljstvo između njih se rodilo tek kad je Milanka otišla iz Vlade i, s obzirom na odnose u SDP-u, politički se pasivizirala. “Ne znam kako je došlo do toga. Tajči je bila osoba koja je ulazila ljudima u život i upotpunjavala neke praznine”, kaže Opačić.

S Biancom Matković je slična priča. Tajči ju je poznavala iz vremena kad je bila ministrica u Vladi, no sprijateljile su se nakon Biancina odlaska iz politike. Kako ste se vas dvije toliko različite žene zbližile, pitamo Biancu, sugerirajući da je ona uvijek ostavljala dojam čvrste, suverene, dotjerane žene kojoj je sve, od posla do privatnog života, išlo kao po špagi. Što je vama dvjema moglo biti zajedničko, nastavljamo. “I ja sam, kao i Tajči, odrasla s bakom”, kratko je rekla Bianca i nastavila da je Tajči imala sposobnost i želju zaviriti ispod površine i upoznati ljude onakve kakvi doista jesu.

Djetinja crta

Njezina znatiželja, djetinja crta koju je uvijek zadržala, došla je do izražaja kada je radila na projektu (NE)FORMALNO u kojem je predstavljala zabavniju stranu političara. Tada su gledatelji mogli malo pobliže upoznati i Tajčinu drugu stranu. Onu vedru, neposrednu, zabavnu, uvijek nasmijanu.

Tajči je voljela život, voljela je ljude. Je li koji put bila usamljena, pitali smo tijekom razgovora s Ivanom i Ksenijom. Uputile su začuđeni pogled. “Tajči? Ne, zaboga. Ona je uvijek imala toliko poziva da se nije stizala na sve odazvati”, glasio je odgovor.

Privatni album

Tatjana Krajač

 

Tajči neće ispuniti novogodišnju odluku koju je donijela zajedno sa svojim prijateljicama, da će se ove godine puno više družiti. A one neće kupiti psa. Tonka, Ksenija i Ivana su se dogovorile da će kupiti štenca i pokloniti ga Tajči na dan kada bude morala vratiti Faru. Riječ je o terapijskom psu kojeg je Tajči uzela na socijalizaciju i kojeg je uskoro trebala vratiti jer mora krenuti na školovanje. Znale su da će joj teško pasti odvajanje od Fare pa su joj namijenile novog štenca koji bi je natjerao da preboli gubitak Fare. Ispalo je da Faro mora preboljeti nju.

Izdvajamo