Bukevje je mjesto za koje zasigurno niste čuli.
Seoce nadomak Velike Gorice nalazi se u općini Orle, a mir koji ovdje vlada teško je opisati. Čarobnom ljetnom idilom vladaju ptičji pjev, šum lahora, ma rekli bismo i - zvuk rasta različitog ljekovitog bilja. Zapisali su neki da se na ovakvim mjestima čuje i lepet krila leptira, što možda najbolje odgovara opisu Bukevja.
Sve dok se u jednom trenutku ne začuje zvuk bubnjeva. Oglašena je koračnica. I prije no što smo se snašli, duž nasipa rijeke Save približava nam se opaka skupina. Jašu u kasu na konjima, čija kopita postižu da se zemlja doslovno trese.
Topot nogu plemenitih životinja širi se zelenim prostranstvom, a mi, sasvim u čudu, gledamo kako veličanstveno krdo na kojem su vrhunski jahači prolazi nasipom.
Oj, Savice, tija vodo ladna - pjevaju jahači staru narodnu pjesmu dok u galopu prolaze uz Savu.
Kakvo je to čudno mjesto, pitamo se dok Cropixov fotoreporter Damjan Tadić neumorno "okida".
Dobrodošli na ranč Miklin - srdačno nas dočekuje Željko Matejčić Mata.
Njega ste u gradu sigurno susreli. Zapovjednik je znamenite Kravat pukovnije, počasne postrojbe koja već deset godina uveseljava Zagrepčane i njihove turiste svečanim smjenama straže. Vikendima se u svečanim odorama okupe u centru grada pa prošeću među građanima i turistima kojima su prava atrakcija. Pritom istovremeno obogaćuju turističku ponudu našega glavnog grada, ali se i dobro zabavljaju, jer u Kravat pukovniji uvijek mora vladati disciplina, ali i veselje.
Dok golemom kuhačom miješa gulaš od srnetine, veprovine i junetine, Mata nam objašnjava kako smo došli na mjesto koje je možda i najvažnije za Kravat pukovniju.
Upravo ovdje, na ranču udaljenom samo dvadesetak kilometara od Zagreba, odvija se sve ono što turisti neće vidjeti kad ugledaju uglancane uniforme i savršeno utrenirane konje kako "drže stražu". Ovdje se konji treniraju, a to je mukotrpan posao.
Da bi konj mogao biti pripadnik ove povijesne pukovnije, mora proći intenzivan trening koji nije nimalo lak. Mnogo je posla. Konji su, kao što znamo, draga i plaha stvorenja, a na ovom ranču moraju ih naučiti da se ne boje ljudi, buke, bubnjeva, prolaska kroz centar grada... Ovdje ih uče da se ne boje bubnjeva, galame, velikih skupina ljudi, svega onog što bi izbezumilo "običnog" konja.
Dok obilazimo štale prepune sijena koje konji uporno pokušavaju ukrasti, a katkad i uspiju, Mata nam objašnjava kako je utreniranost konja jedna od najvažnijih stvari u pukovniji.
- Korakooom! - viče Mata dok grupa jahača na njegovu zapovijed ulazi u formaciju u manježu, prostoru za istrčavanje i treniranje konja.
Oko njega i pripadnika pukovnije opasani su svečani pojasevi, a zapovjednik Mata nosi i posebnu sablju. Opasna je to družina, rekli bismo, a najviše podsjeća na srednjovjekovnu konjicu koja izaziva strah i trepet među neprijateljskom vojskom.
Ovaj ranč i konjički klub Miklin mjesto je gdje držimo svoje konje. Treniramo ih i pripremamo za svakotjedni nastup u gradu.
Dosad smo u centru grada projahali više od pet stotina puta. Jahali smo Markovim trgom, Trgom bana Jelačića, Tkalčićevom, Kaptolom, špicom... - objašnjava nam Mata dok timari svog vjernog Djanga, kako kaže, "prvog konja Hrvatske". O Djangu ćemo nešto više kasnije, no sada nas zanima što to, zapravo, želi postići Kravat pukovnija.
Želimo promovirati Hrvatsku kao domovinu kravate, ispričati priču o našoj lakoj konjici - govori nam zapovjednik Mata. On je, inače, čovjek bogatog životnog iskustva. Stručnjak je za sigurnost, vjerojatno jedan od najstručnijih kad je u pitanju protueksplozijska obrana, a budete li mu dovoljno dosadni, ispričat će vam i kako je nekoć bio jedan od ključnih ljudi u osiguranju prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.
Prije točno deset godina odlučio je osnovati Kravat pukovniju, počasnu postrojbu kojoj je cilj promovirati hrvatske povijesne postrojbe, kulturu i baštinu. Hrvatska je, kao što znamo, zemlja kravate, a Matejčić i njegovi suradnici uspjeli su naći način da povijest pretvore u atraktivnu budućnost.
- Kravat pukovnija je autorska zamisao Marijana Bušića, ravnatelja Academice Cravatice i utemeljitelja šireg projekta "Hrvatska - domovina kravate". Odjevena u replike odora hrvatskih vojnika iz Tridesetogodišnjeg rata u 17. stoljeću, ta počasna satnija svojim programom aktualizira povijesne početke kravate, jedinstvenog hrvatskog doprinosa svjetskoj kulturnoj baštini. Iz dosadašnjih odjeka u medijima, kao i praćenja reakcija turista i stanovnika Zagreba, proizlazi ocjena da je taj projekt ostvario očekivanja te se pokazao kao originalan i iznimno atraktivan turistički proizvod koji promovira Zagreb kao prijestolnicu kravate - govori nam Željko Matejčić.
Vratimo se na Djanga, predivnog mješanca vranca koji u sebi ima mnogo nonius krvi, pasmine koja je u austro-ugarskoj vojsci bila na cijeni zbog svoje snage, izdržljivosti i discipline. Django samom svojom pojavom ulijeva strahopoštovanje pa nije lako prići i pomaziti ga, pogotovo kad nam kažu da je riječ o životinji u kojoj je više od osam stotina kilograma čistih mišića. No, znatiželja prevladava strah, a Django je toliko toga vidio da ga malo što može zabrinuti. Mazimo ga, hranimo sijenom, a on povremeno frkne, tek kako bi pokazao tko je ovdje gazda. Dok prekrasnog crnog konja hranimo sijenom, Mata nam objašnjava što sve, uzmimo za primjer, jedan konj Kravat pukovnije mora znati i moći.
- Na ovom ranču svakodnevno radimo s konjima. Učimo ih kako da budu najbolji. Imali smo slučaj kad je grad bio pun engleskih navijača, bila je nogometna utakmica. Oni su se već oko podneva dobro 'podgrijali' pivom. Prošli smo i zatekli se točno među njima. Nastao je šou. Svatko od njih htio je dodirnuti konja, pljeskali su ih po tijelu, a neki su se čak i zavlačili ispod njih, snimali selfieje... Pjevali su, galamili, radili veliku buku. Nijedan konj nije reagirao. To je naš cilj, dresirati naše konje tako da budu potpuno spremni na svaku situaciju koja se može dogoditi - objašnjava nam Mata dok timari svog vjernog Djanga.
Kaže kako je za takvu dresuru apsolutno neophodan svakodnevni rad.
- Ovdje radimo s konjima i pripremamo ih za svakotjedni nastup. Dosad smo nastupili više od 500 puta. Promoviramo Zagreb kao prijestolnicu i Hrvatsku kao domovinu kravate. To su prekrasni vranci koji se svake nedjelje mogu vidjeti u gradu. Trening je zaista jednostavan i uključuje svakodnevni rad s konjem. Hranjene, napajanje, sve što treba i čovjek. Sve ovisi o karakteru konja, oni su kao i ljudi, svatko je drukčiji, ima svoj karakter. Django i ja družimo se aktivno već tri godine.
Svojeglav je, natprosječno inteligentan i jako dobro uči. Po taktu hoda Markovim trgom. Kad se radi ceremonija pregleda naoružanja, on točno zna što kada treba. Mogao bih i zaspati na njemu, a da on sve odradi. Ponosan sam što ga mogu jahati - sa smiješkom nam govori zapovjednik Kravat pukovnije.
Django i drugih dvadesetak konja na ranču Miklin žive, moglo bi se reći, kao u snovima. Na raspolaganju im je stalno svježa i čista trava, imaju prostore za istrčavanje, a na ranč svako malo svrati netko tko ih poželi pomaziti, dati im jabuku ili kocku šećera.
Drugim riječima, uživaju. Malo manje uživaju oni u Kravat pukovniji. Iako su jedna od najvećih turističkih atrakcija hrvatske metropole, iako snimke njihovih nastupa obilaze svijet, muku muče s nedostatkom kvalitetnog kadra. Potrebna je iznimna požrtvovnost, predanost i sposobnost kako bi se postalo dio te elitne skupine koja hrvatsku povijest promovira diljem svijeta.
Osim konjičke jedinice, tu je pješadija, no ne zna se kome je "teže". Treba imati snage u teškim i toplim uniformama paradirati ugrijanim zagrebačkim asfaltom na kojem ljeti temperature znaju prijeći i 40 stupnjeva Celzijevih. Sve je to, kako kaže naš sugovornik Mata, stvar ljubavi i poštovanja prema povijesti, prema onome iz čega dolazimo.
- Uvijek smo otvoreni za nove mlade ljude koji žele nešto naučiti o kravati, o hrvatskoj povijesti i o konjima. Molim te, napiši to, neka se slobodno jave - ispraća nas sa svojim prepoznatljivim širokim osmijehom Željko Matejčić Mata, zapovjednik slavne zagrebačke Kravat pukovnije.