.jpg)
“Samoća je kad sjediš sam i nemaš s kime razgovarati, ni kavu piti. Nema nikoga oko tebe. Kad ti fali prisutnost živog bića, prijatelja, mačke. Ne mora biti čovjek - samo da nisi sam. Da mi je živ prijatelj Miljenko Stančić svaku bih večer išla k njemu u Bosansku, bio je jako druželjubiv, slikao je od četiri do šest i onda je popodne imao okupljanje u salonu, tamo sam upoznala sve meni važne ljude. Strašno je. Zapravo je neopisivo strašno. Neki put uzmem tabletu za umirenje da izdržim dan. Ja sam se odmah nakon Bennove smrti zatrpala poslom. Spasilo me što sam tri godine za HRT radila rekonstrukciju dokumentarne serije ‘Portreti i susreti’, radili smo od deset ujutro do sedam navečer. Zatim sam, kao pod nekom prisilom, počela pisati u Bennovu bilježnicu iz ladice. Kao što se Marina Cvetajeva preselila u teku tako sam i ja - u pisanje, u ovu sobu, u tekstove i sjećanja, gdje je Benno prisutan sad kad ga više nema.”
Tako svoje dane, pet godina poslije suprugove smrti, opisuje pjesnikinja, dramatičarka i prevoditeljica Irena Vrkljan (89). S Bennom Meyer-Wehlackim, njemačkim piscem, scenaristom i dramaturgom, punih 48 godina živjela je u simbiotskoj vezi “negdje između”, između Berlina i Zagreba - nije tamo bila doma, a tu je prestala biti. Ona je imala 37 godina i iza sebe propao pokušaj devetogodišnjeg bračnog pripitomljavanja pjesnika Zvonimira Goloba, a Benno skoro 40 kad im se dogodila ljubav na prvi pogled koja je trajala sve do njegovog zadnjeg. Već tjedan dana nakon što su se upoznali tražili su potkrovlje za zajednički život.
Uselili su se s koferom i knjigom “Dnevnik” Franza Kafke, najznačajnijim piscem u njezinom životu, na kojeg joj je sličio i mladi Benno. Zgodan kao Kafka. A otkrilo se i da je jako dobar, pažljiv i nježan čovjek s kojim se nikad nije uspjela posvađati. Nikad se nisu fizički razdvajali; i posao i prijatelji bili su zajednički. Kad su se na koncu prvi put, ali zauvijek, razdvojili, Irena Vrkljan gubitak je pretočila u prozu “Protokol jednog rastanka”. Pisanje je postalo preživljavanje, čuvanje sjećanja na život kojeg više nema; u njemu su sve brige o suprugovu propadanju, demenciji, usamljenosti i potrazi za smislom.
Irena Vrkljan
“Nisam ga htjela staviti u dom”
“Ne. Nisam se ‘pripremala’ na život poslije Benna. Uopće na to nisam mislila. Ne znam zašto. Možda zato što sam bila u brizi za njega svaki dan. Nisam ga htjela staviti u dom. Meni je ta demencija groznija od raka, u toj se bolesti gube svojstva čovjeka - ljudi se više ne sjećaju kako se zovu. Benno je moje znao, to mi je bilo drago, ali to je bilo sve”, priča Irena Vrkljan, koja se trajno vratila u Zagreb kad je sredila sve što je trebalo u Berlinu i veći dio suprugove književne ostavštine predala berlinskoj Akademie der Kunste.
“Jedino što mi je stvarno grozno je to što ne mogu hodati. Moj krug su pekara, apoteka, tisak i frizerka. Grozno mi je kad vidim stare ljude u šlapama i šlafrocima. Sve dok mogu ići ću frizerki srijedom, ne mogu prati kosu sama. Benno i ja smo bili veliki pješaci, sada sam slaba na nogama od kroničnog išijasa. Nekidan sam pala, srećom sretno, ozlijedila sam samo čelo...”
A dani su joj dugi. Nikad nije spavala duže od tri, četiri sata, pa ni danas, uvijek uz pomoć tableta, priča nam Irena Vrkljan i otkriva kako sada sređuje i svoju ostavštinu. “Sve što sam mogla sam priredila, pobacala sam fotografije, ostavila sam Benna, malo svoga djetinjstva, jer sam vidjela koliko je to važno za one koji ostaju kad se suoče s džumbusom… Benno i ja smo u Njemačkoj davnih dana, davno prije bolesti i rastanka, potpisali odluku da ne želimo da nas se reanimira. Poslije je zapisao da bez mene ne bi ni mogao ni htio živjeti. Ne treba živjeti predugo jer život postane, kako je rekao Krleža, kao arheološko kopanje. Slabo sada vrijedi život, ali čovjek ne može odustati. Ja to ne kanim, ali da postoji mogućnost da mi netko da nekakvu tabletu, nisam sigurna što bih izabrala...”, otvoreno priča Vrkljan, autorica koja je ispisala stotine stranica nježne proze.
Rizik samačkog života
Da život s Bennom nije bio tako lijep, misli Irena Vrkljan, sada bi joj možda bilo bolje. Ali samo možda. Na svim listama zamki što ih uporno zbrajaju znanstvenici pokušavajući dohvatiti opće u individualnim sudbinama, samački život je rizičan. Neovisno o obrazovanju, statusu i porijeklu donosi niz tegoba koje ne prate tako intenzivno one u suživotu: nesigurnost, lošije fizičko i mentalno zdravlje, osjećaj nepripadanja.
Kad su u prošlom stoljeću sociolozi predviđali da će samačka domaćinstva biti dominantan oblik života u 21. stoljeću, prognoza se činila pretjeranom. Protuprirodnom. Nemogućom - evolucija svjedoči da su se društva uspjela održati bivanjem kroz zajednicu. Ili, kako to kaže izvanredna profesorica na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru i psihoterapeutkinja Marina Nekić, davno je još engleski pjesnik John Donne zapisao da nitko nije otok. Od te je “dijagnoze” neotočke ljudske prirode prošlo gotovo pet stoljeća, brojna istraživanja samo je podupiru, a vlade traže modele kako da smanje negativne posljedice samovanja.
Švedska je ekstreman primjer zemlje u Europskoj uniji u kojoj čak 51,2 posto kućanstva čine samci, a švedsko društvo broji 1,9 članova po kućanstvu. Prošlogodišnja statistika Europske unije otkrila je da je broj članova u prosječnom europskom kućanstvu iz godine u godinu u padu. Lani je sveden na 2,3 člana, a Hrvatska je sa 2,8 izbila među vodeća višečlana domaćinstva. Doduše, domaći analitičari taj podatak ne slave kao dokaz da je prevladala privrženost obitelji, nego siromaštva, koje mlade u Hrvatskoj gura u suživot s roditeljima.
Gotovo dvije trećine svih kućanstava u zemljama EU ima samo jednu ili dvije osobe, samačka su sve brojnija - trenutno čine trećinu. Vlada Velike Britanije, suočena sa samoćom kao posljedicom modernog načina života, osnovala je prošle godine Ministarstvo za usamljenost. Britansko istraživanje razotkrilo je da prođe i dulje od mjesec dana, a da oko 200.000 građana starije dobi ne porazgovara ni s kim bližnjim. Liječnici su alarmirali javnost zbog epidemije izolacije starijih ljudi koja ostavlja trajne posljedice na zdravlje: povećava rizik od srčanih bolesti, dijabetesa, raka i drugih bolesti.
Vlada je izračunala da je oko devet milijuna Britanaca usamljeno i da taj osjećaj skupo košta cijelo britansko društvo. Dapače, došli su do preciznog izračuna od oko tri i pol milijarde funti godišnje. Takvi podaci za Hrvatsku, nažalost, ne postoje. Ali, i domaći istraživači tvrde da su faktori rizika svugdje isti: razvod, smrt partnera, razdvajanje obitelji, najviše ekonomski uvjetovano, nezaposlenost i invaliditet.
Samoća kao izbor
Iako se na prvi pogled može činiti da je Hrvatska kao vodeća na listi EU po brojnosti članova kućanstva pošteđena tih trendova - nije. U Hrvatskoj je, prema posljednjim relevantnim podacima, a to su oni iz 2013. analizirani na temelju popisa stanovništva, uz pad nataliteta, broj oženjenih i udanih, broja novorođene djece, otkriven i drastičan pad broja ljudi koji žive pod istim krovom: 2,8 ljudi. Smanjenje broja članova kućanstva konstanta je već šest desetljeća, u posljednjem se trend čak i ubrzao: 1953. godine kućanstvo je brojilo 3,8 članova, a 2001. tri člana.
Na mapi samoće u apsolutnoj kategoriji dominira Ličko-senjska županija - tamo tako živi skoro 30 posto populacije, a gotovo polovicu čine udovice, dok značajan udio u kategoriji neoženjenih od 1721 jesu muškarci (1271). U Zagrebu je 27 posto samačkih domaćinstava, čak pet posto više nego deset godina ranije, neznatno manje u Splitsko-dalmatinskoj i Primorsko-goranskoj županiji, gdje značajan postotak otpada na 10.420 udovica, te Osječko-baranjskoj.
Popis je dao i uvid u kvalitetu života. Naime, 754.896 građana priznalo je da imaju svakodnevne teškoće u obavljanju aktivnosti, veći dio zbog bolesti, manji zbog posljedica rata, a čak 105.267 deklarirali su rubriku ostalo... Realno je pretpostaviti da u ostalo spada i osjećaj izolacije - istraživanja govore da se ljudi iznad 70 godina osjećaju usamljeno stalno ili većinu vremena.
Između laičkog doživljaja i znanstvenih tumačenja postoji značajna razlika. “Usamljenost, kako je vidi znanost, uvijek je vezana uz negativno emocionalno iskustvo, a ne uz status kućanstva. Može biti da imamo dobar brak, ali nemamo dobru socijalnu mrežu pa smo usamljeni ili imamo toksičnu vezu, ali smo usamljeni. Samoću znanstvenici definiraju kao izbor koji nije lišen pozitivnih elemenata - lakše se realizira samostalnost i neovisnost, lakše se planira, manje je kompromisa, jake su socijalne veze. Svako ljudsko biće ima potrebu balansirati između autonomije i zajedništva, oni koji to uspiju imaju kvalitetniji i zadovoljniji život”, objašnjava Marina Nekić.
Razliku između osjećaja usamljenosti žena i muškaraca teško je izmjeriti mjernim jedinicama istraživača, napomenut će Nekić i pojasniti kako na to bitno utječe rodna norma: “Od muškaraca se ne očekuje da prihvate svoju ranjivost, nego da budu snažni i jaki. Žene su otvorenije, njihova interakcija više uključuje razmjenu intimnosti, a muška je vezana uz interes - hobije, politiku. Još je jak stereotip da muškarce nije osobito briga za emocije, osim ako nije u pitanju reprezentacija. Sport je jedina arena u kojoj im je dozvoljeno pokazati radost i tugu. Stoga su muškarci zakinutiji, jer im je ukinuto pravo da pokažu svoju ranjivost, a time i dobiju podršku okoline, što postaje dodatan uteg da su u samoći muškarci još i dodatno sami. Oženjeni muškarci u svim kategorijama u svim dijelovima svijeta procjenjuju se sretnijima i zadovoljnijima”.
Stolar Milivoj
64-godišnji Milivoj ne bi se uklopio u taj rodni stereotip. Imao je dva braka. Sam je posljednje tri godine. Toliko mu je trajalo i samovanje nakon propasti prvog braka. On će priznati: “Užasno mi je teško sam živjeti. Znam sve sam raditi, kuham, čistim, ali živjeti bez razgovora s drugim ljudskim bićem - to je nepodnošljivo. Naša sredina očekuje da muškarci budu jači, ali to nije tako, tučete nas po svim linijama. Pokušavam biti hrabar kao žena, ali ne ide mi baš. Idem na skijanje sam, ali na more ne mogu, to mi je preteško, pogotovo jer sam uredio veliki kombi za kampiranje za svoju bivšu...”. Prisjeća se svog prvog brodoloma nakon 22 godine sa suprugom i dvoje djece:
“Oboje smo krivi, samo smo radili i radili, imali smo novaca k’o Džajić, ali izgubili smo i djecu i brak. Supruga je ostavila kuću, vratila se kad sam ja otišao... Prve dvije godine nitko mi nije trebao, nikoga nisam tražio, nisam mogao. Strašno sam patio za Šteficom i djecom. Pio sam normabele, išao na terapije, doktorica mi je rekla da sam se spasio jer sam radio po cijele dane, od sedam ujutro do deset navečer. Završio sam jednom na Rebru, bio sam na rubu suicida... Onda mi je prijatelj jedan dan došao s novinama i rekao: ‘Idemo ti tražiti ženu’. Gledali smo oglase, kao danas na Iskrici, i nakon godinu dana traženja, od 200 brojeva i 80 kontakata, desetak vizualnih, upoznao sam Jasnu. Kliknuli smo...”. Milivoj zatim objašnjava kako je njihova izvanbračna zajednica trajala 15 godina, razvrgnuta je i sudski “na čuđenje suca koji je rekao da nije nikad razvodio izvanbračne partnere”, a pukla je, reći će Milivoj sliježući ramenima, iz čistih materijalističkih razloga.
On je, priča, htio sagraditi kuću na ženinoj zemlji i kad ju je napravio od svoje ušteđevine želio se upisati kao suvlasnik. “Jasna nije htjela ni čuti. Tvrdila je da mi ne može prepustiti imovinu svojih roditelja i upisala je sebe. Mene nije htjela. Otišao sam odvjetniku i rekao mi je da je tužim. Molio sam Jasnu da to izbjegnemo jer ću spor dobiti - i dobio sam rješenje od suda da se mogu upisati kao suvlasnik. Ona je rekla: ‘Kuću si dobio, a izgubio si ženu’. I otišla”, nastavlja Milivoj i obrazlaže zašto je inzistirao na sporu koji će ga koštati gubitka. “Ja sam to doživio kao pitanje zajedništva i poštovanja. Htio sam sve učiniti da ostanemo zajedno, pogotovo zato što sam jedva preživio prvi razvod. Nemam 20 godina, nego 64 i sad bih trebao krenuti opet ispočetka?! Ali to se nije moglo izbjeći. Nisam mogao prijeći preko toga da me tretira kao naivca i budalu”, priča Milivoj, koji sad mora isplatiti bivšu suprugu, a to će značiti - bankrot, gubitak “svega što sam štedio za stare dane”. Ne zna od čega će živjeti.
“Najvažnije mi je bilo da kad dođem kući imam s kime razgovarati, Jasna je fantastično kuhala, ali nije voljela čistiti pa sam ja to preuzeo. Mene ubija kad ne vidim nikoga, samo mačku i psa... Moj strah se povećava iz dana u dan. Imam mentalnu sliku da ću opet biti u paru. Da ću naći nekoga s kim mogu živjeti zajedno do kraja života”, priča Milivoj i dodaje smijući se: “I da ima penziju veću od moje”.
Ta samoća o kojoj priča Milivoj, a znanstvenici bi je imenovali usamljenošću, opora je, teška i rizična. “Usamljenost, pogotovo ona kronična, može utjecati na mentalno zdravlje, izazvati depresivne simptome, bespomoćnost, bezvoljnost, anksioznost, a neki terapeuti smatraju da može dovesti i do paničnih napadaja”, tumači Nekić i dodaje kako istraživanja pokazuju i niz opasnosti za tjelesno zdravlje: slabljenja imunosustava, kardiovaskularnog sustava, problema sa spavanjem, veću osjetljivost na upale.
Veći efekti stresa su, nastavlja ona, otkriveni kod pojedinaca koji sebe vide usamljenima - to znači da su podložniji efektima stresa samim tim što su usamljeni, pa tako, ako imate dvije osobe, jednu usamljenu i jednu koja to nije, i izložite ih istoj zahtjevnoj situaciji, ona će za usamljeniju biti stresnija jer je psihološki ogoljenija. “Kod samaca je taj egzistencijalni strah da se sami rađamo i sami umiremo potenciran”, kaže Nekić.
Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku za vrijeme SDP-ova mandata, a nastavila se i za HDZ-ova, kroz europske projekte razvija mrežu skrbi za starije stanovništvo u njihovim domovima, a posao su povjerili gerontodomaćicama.
Neke od njih natjerale su suze u oči bake Jelene Tomljenović (82), ali ne od tuge, kad je na pragu svoje prizemnice u Donjem Furjanu upoznala gerontodomaćice Dragu Medved i Katu Piršić koje je obilaze triput tjedno te njihovu šeficu, ravnateljicu Crvenog križa Slunj Mirjanu Puškarić.
Jelena Tomljenović
Jelena Tomljenović udala se za svog Ivicu 1958. godine. Živjeli su skromno, ali ne žali se baka Jelena ni na jednu stvar iz prošlih vremena, jer se sjeća samo dobrih. Ivica je umro od raka 14.11., ne može se sjetiti je li bila 2003. ili 2004., točnu godinu ima zapisanu u bilježnici. Tada je ostala sama. Ubrzo je doživjela moždani udar koji joj je uzeo lijevu stranu tijela. Jedna štaka pomogla joj je nakon nekog vremena da opet stane na noge, ali ne i da vodi brigu o sebi. Djece nije imala, rođaci su daleko... Zato su joj gerontodomaćice danas sve.
Jelena Tomljenović s gerontodomaćicama i ravnateljicom Crvenog križa Slunj Mirjanom Puškarić
“Sve mi nabave, kad vidim nešto na televiziji i to poželim, one mi donesu, na primjer breskve. Onda, plaćaju mi račune. Čak me i farbaju. Kuhaju mi, drva donose. Krevet prave, malaju sobu. Ma, janje moje, sve. Kate je tu utorkom, Draga petkom, a ponedjeljkom me kupaju. One me oraspolože”, priča baka Jelena, koja se trudi ne biti usamljena u svojoj samoći. Vrijeme provodi uz TV program ili pjevajući uz narodne pjesma KUD-a Lađevčani . “Čekam njih da dođu, tako mi vrijeme prođe. Što ću drugo? Ovako mora biti. Ne vuče mene želja nekuda otići, ne bih voljela u dom, ovdje sam najsretnija, u svome sam kutu.”
Draga Medved iz Lađevca radi dva posla neobičnih imena. Za prvi, gerontodomaćice prvi put je čula kad se javljala na natječaj za posao Crvenog križa Slunj, a za drugi, mežnjarice, mi smo prvi put čuli pred crkvom sv. Jurja Mučenika u njezinom selu nedaleko od Slunja.
“Brinula sam se dugo o majci koja je bolovala od raka. Nažalost, preminula je u ožujku 2014. godine, a mjesec kasnije javila sam se za posao gerontodomaćice. To podrazumijeva brigu o svakodnevnim potrebama starijih bolesnih i nemoćnih osoba”, kaže Draga Medved, koja danas vodi brigu o 14 staraca u svojem selu i okolici. Uglavnom su to bake i nekoliko djedova od 70 do 85 godina. Najvažnije je održavati higijenu, kako osoba, tako i prostora u kojima borave, te o zdravlju korisnika. Nabavlja im lijekove, a u slučaju težih tegoba poziva dežurnog liječnika. Opskrbljuje ih namirnicama i potrepštinama, a obavezno im nešto i skuha, kako bi barem dvaput jeli nešto toplo i na žlicu. Većina njih je sretna samo da im dođe, da imaju s kime popričati.
“Najteža razdoblja u godini su ona oko blagdana, osobito Božić. Tek tada nekako osvijeste da su sami. Ako netko od njih i ima djecu, ona su daleko. Bude tada i suza. I mi plačemo zajedno s njima. Pravilo liječnika da se ne veže uz pacijente ovdje se teško može primijeniti. Kako ću kada sam s njima po pet godina i znam sve njihove brige i strahove, i znam da ih nemaju s kime podijeliti nego samo sa mnom?”, priča Draga, koja pred te kritične dane svakome odnese po tacnu kolača, a na sam Božić obavezno nazove svakog svog štićenika.
Obilazak staraca
Jedan od najtežih trenutaka joj je bila smrt djeda, srčanog bolesnika koji je odbijao piti lijekove. Smatrao je da je on sam sebi najbolji doktor. Draga ga nije uspjela uvjeriti da je to jedini način da preživi, ali on je ostao pri svome. “Bila sam ljuta i tužna istovremeno. Umro je. Mogao je živjeti samo da je pio terapiju. Imali smo i jednu baku koju smo morali odvesti u smještaj jer je postala dementna i više se nije mogla brinuti ni o najosnovnijim stvarima. Kod nje sam bila dva mjeseca svakoga dana dok se rješavala papirologija za dom. Njezin odlazak iz kuće mi je teško pao.”
Ona i njezinih 17 kolegica iz slunjskog Crvenog križa svakodnevno brinu o stotinjak staraca. Koliko god se one trudile oko svojih štićenika, svjesni su jedni i drugi da je kraj neizbježan. A kada dođe, ni on neće proći bez Drage. Ona je i župska mežnjarica, osoba koja brine o urednosti crkve, o cvijeću, priprema svećenika za misu, a u opisu posla joj je i zvonarenje. Zvonjenje je svakodnevno i programirano je. Međutim, Dragin je posao da pokrene mehanizme kada netko umre, kao i kada se ispraća. Među pokojnicima tako budu i bake i djedovi o kojima se Draga godinama brinula, a sada ih i ispraća na drugi svijet. Svakome zazvoni po tri minute. Djedovima triput, a bakama dvaput.
U ruralnim krajevima lakše je biti sam jer je međuovisnost izraženija, kaže Nekić i naglašava važnost društva i lokalne zajednice, koja može učiniti mnogo za kvalitetu života i kroz sasvim male projekte, kakvi su odlazak u kućne posjete ili radionice za starije. Navodi kao divan primjer Nizozemsku, u kojoj je vlada provela uspješan eksperiment. Naime, organizirala je da studenti u jednom gradu dijele stan s osobama starije dobi. Studenti su dobili besplatno stanovanje, ali su zauzvrat tijekom tjedna morali provesti vrijeme u druženju s njima.
Projekt su reklamirali mladi: “Ja imam 20 godina, a moj cimer je od mene stariji 60 godina”. Dobici su bili obostrani, a možda će imati efekt i na dugi rok - senzibiliziranje mladih za projekte koji pomažu starijima. Nekić zaključuje da je glavni nalaz Harvardske studije, koja je trajala gotovo 80 godina, da su kvalitetni odnosi s drugima recept za sretan život, čak i kad su u “igri” i faktori poput godina, novca i socijalnog statusa.