Mirjana Rogina i Snježana Tribuson prvi put su se srele 1990-ih, na Zrinjevcu, ne pamti danas jasno S. Tribuson, upoznala ih je, više ni u to nije posve sigurna “vjerojatno Sanja Vejnović. Mirča je uvijek djelovala tako da bi te odmah privukla, ja bih rekla da smo taj dan, ma isti čas, Mirča i ja postale prijateljice. Nije ona tako zračila samo meni, nego i većini oko nas. Kad bih tih godina došla na proslavu njezina rođendana, tamo se u 20 kvadrata gužvalo 40 ljudi. Odmah kod čovjeka prepoznate tu neposrednost koju je ona zaista imala. Silno je bila duhovita, iz svega je radila zafrkanciju, naprosto je bila privlačna i zanimljiva osoba…”, govoreći o prijateljici iz torbe vadi stari album, s fotografijama iz godina kad su puno zajedno radile i često se privatno družile. Pri pogledu na neke od tih fotografija počinje se spontano, grohotom smijati. Lošinj, obiteljska kuća redateljice u kojoj je dvije godine ljetovala i Rogina. Sjedili su na terasi, sunce je peklo, objašnjava mi kontekst: “Mirča je krenula tražiti nešto za zaštitu od sunca, i onda joj je naš prijatelj napravio brod na glavi.” U albumu je niz, pet-šest fotografija, što ilustriraju korak po korak cijeli postupak kako su na Rogininoj glavi osvanula tri manja, keramička, i jedan veliki brod koji ih povezuje u pokrivalo za glavu. “Dobro smo se zezali!”, vrti glavom prisjećajući se kako je Rogina strpljivo podnosila izgradnju te instalacije protiv sunca na vlastitoj glavi.
“U jednom razdoblju smo se družile intenzivno, oko snimanja Melite, i kasnije, još nekih desetak ili nešto više godina, posjećivale smo se doma, ona je znala svu moju rodbinu, ja njezinu, poslije smo se manje viđale, ali smo se i dalje redovito čule. Otkad se razboljela nije baš izlazila, nije voljela ići u grad, malo se bojala kontakata s ljudima, bojala se infekcije.”
U doba kad su se upoznale Rogina je u Zagrebačkom kazalištu mladih radila kao glumački pedagog. “Ona je i tu bila izvrsna, nekoliko sam puta bila na njezinim satovima, imala je između petero i desetoro djece, nekad i više, odlično je radila s njima. U to vrijeme tko god je od nas trebao neko dijete za ulogu, išli bismo kod Mirče, da čujemo što ona misli, što kaže… Mirjana je voljela ljude, djecu pogotovo. Dugo je živjela s mamom, koja je bila draga osoba i simpatična. Njezina je mama čuvala djecu Branka Schmidta, a Mirča ih je obožavala. Znate, svi mi kao volimo djecu, ali dulje od pola sata teško nam se igrati i baviti njima, ali Mirča je u tome uživala, osjećalo se to koliko je voljela djecu svoje sestre, pa njihovu djecu, pa Schmidtovu djecu, ona je djecu dobro mogla razumjeti, zato je vjerojatno bila i tako dobar pedagog…”
Magnetska privlačnost
Jedna od njihovih prvih, baš kao i njihova posljednja suradnja, završila je odlaskom na hitnu. “Na snimanju Melite bila je jedna scena u kojoj ona treba proći ispod rampe. Čovjek koji je čuvao rampu pustio je da se lampa spušta i baš je Mirču lupila po glavi. Zadnja je pak suradnja bila kad sam je zvala da mi pomogne na jednoj audiciji, oko mladih glumica, prije dvije godine. Tad sam joj, zatvarajući vrata kombija, uhvatila prste.”
Snježana Tribuson uvela je Mirjanu Roginu u svijet filma, bila je neka vrsta njezine filmske mentorice. Prvo je 1996. igrala manju ulogu u njezinu filmu “Prepoznavanje”. “Iskreno, to je bilo toliko davno, taj film nisam pogledala valja 15-20 godina i slabo ga i pamtim”, kaže redateljica. Kako je tada 37-godišnjoj Rogini, praktički debitantici pred kamerama, odlučila dati šansu glavne uloge, kako se odlučila, Melitu, tu, kasnije će se potvrditi, kultnu ulogu u Rogininoj karijeri, dati upravo Mirjani Rogini?
“Nisam ja njoj zapravo dala Melitu, već sam je i napisala za nju, nije bilo da sam to pisala za bilo koju debelu djevojku koja je moj alter ego, ne, nego sam Mirču, koju sam upoznala prije, na svom prvom filmu, vidjela baš u toj ulozi, činilo mi se da je ona baš prava za to. Jer, ako je netko imao tu magnetičnost da se na njega lijepe ljudi, to je bila ona. I vjerovala sam da će se to vidjeti i na filmu.”
“Čovjek kad piše vizualizira, puno je lakše to raditi kad znaš kako se ta konkretna osoba kreće, govori, kakvi su joj izrazi lica, na što reagira, što proizvodi sa svojom fizionomijom i koliko je ta osoba silno privlačna. To se valjda zove karizmatičnost. A ona ju je svakako imala”, otpije čaj Snježana Tribuson pa nastavlja: “Što god da je govorila, djelovalo je prirodno. Nije u nje bilo izvještačenosti, a ako bi govorila dijalekt, znala je zagorski, recimo, onda bi to bilo izvrsno…”
Lik koji Rogina igra u “Ne dao Bog većeg zla”, mama Nevenka, 70 posto je sastavljen od lika majke redateljice Tribuson i scenarista, brata joj, Gorana Tribusona. “Mirča bi mene znala nazvati kad smo pripremali ‘Ne dao Bog većeg zla’ i pitati ‘kako bi tvoja mama rekla ovo, jel bi tvoja mama rekla ono’, tu smo brat i ja, kad smo radili scenarij, skinuli lik ne samo naše mame, nego i tate.”
Mirjana Rogina
Moj alter ego
Može li Roginu usporediti s nekom drugom bilo domaćom, bilo stranom glumicom? Zašuti. “Većina nas redatelja ima nekog tko je njihov alter ego, izaberu si nekog glumca koji će glumiti njihove glavne uloge, Mirča je očito bila moj. Mogu ja nju sad pokušati usporediti sa Ksenijom Marinković ili Ksenijom Pajić, s kojima sam radila, ali to je sasvim nešto drugo, jer njih doživljavam baš kao glumice, a ovo s Mirčom je neki intimniji doživljaj…
Suradnja s njom je bila jednostavna. Ona je bila takva osoba. Pamtim da je govorila da sam ju naučila, na početku, kad smo krenule surađivati, kako je važno na koji način gleda, da u filmu, ako ne bude znala gledati i imati reakcije koje ja vidim u njezinim očima, da to nije filmska gluma, pogotovo ne za krupni plan… Znala bi se s time zafrkavati, pitati me ‘Hej, jel ti ja sad dobro gledam?’, ona je bila moja glavna glumica i bilo mi je, jasno, jako važno da ljudi očitavaju u njezinu licu ono što bi trebali vidjeti, što sam ja vidjela…”
Pregledavajući taj stari album pada joj na pamet, nevezano uz sadržaj fotografija pred nama, koje su redom privatne, malih formata, zabilježeni trenuci za privatnih druženja, šetnje Pragom, detalji sa zajedničkih ljetovanja … pada joj na pamet Jovanka Broz. “Pa, da, zanimljivu je ulogu igrala kod Antuna Vrdoljaka, u njegovoj seriji o Titu. Tamo je bila Jovanka. Kako je moja mama nosila istu takvu punđu, i u ‘Ne dao Bog većeg zla’ Mirči smo dali napraviti tu punđu. U to doba mog djetinjstva Jovanka Broz je bila žena čiji su stil pokušavale kopirati mnoge žene, pa su se nosile onda i te punđe, a Mirjana kad bi je stavila, baš je sličila na Jovanku… “
Iako nije imala formalno glumačko obrazovanje, prijemčiva, duhovita i jednostavna, kakva je bila, i na setu je znala, među drugim glumcima, pa i onima s velikim egom, stvoriti dobru atmosferu. “Nemate vi predodžbu što znači kad vam dođe na set pet glumaca, pet velikih ega, dosta je teško tu se probiti da biste na neki način dominirali. Svi glumci žele pažnju, to im je u prirodi, teško je i biti glumac ako ne želiš pažnju, i kad je na setu pet ljudi koji se na neki način bore za pažnju i redatelja i snimatelja i ostatka ekipe, dosta je to zahtjevno… I makar su glumci duhovita sorta, većina ih doista jest, Mirča je bila posebno duhovita, iznimno. Ona je ljudima koji su bili oko nje stvari prepričavala u anegdotama. Nikad nije nekakav događaj, zgodu, prepričavala suho, faktografski, spontano je, baš uvijek, pričala u scenama. Fenomenalno je, da spomenem, pričala viceve, još ta njezina sposobnost da lako i uvjerljivo mijenja dijalekte … meni, koja uopće ne znam pričati viceve, to je doista zvučalo fantastično.”
Iscrpljena od treme
Rogina je često imala veliku tremu. “Možda manju kod mene, jer smo se dobro poznavale, pa tu nije bilo pretjerano velikih problema, ali poslije je radila ‘Kruške i jabuke’ i to je stvarno trebalo izdržati, nije bilo uopće lako, kad radiš dvije emisije za redom, nemaš tekst koji bi trebao govoriti, moraš se oslanjati na svoju duhovitost, šarm, pa tako ide deset dana za redom po dvije emisije, to je stresno… Koliko god čovjek bio duhovit, ne možeš stalno toliko davati od sebe, stalno biti duhovit. Jedno vrijeme se ona s time nosila dobro, onda je u jednom trenutku odustala jer je to sve proizvodilo previše stresa”, govori Snježana Tribuson.
“Bila je od onih prijateljica kojima si doista sve mogao kazati. Imala je dar slušanja i to su ljudi osjećali. Znala mi je nekad reći da ju silni zovu i govore svoje probleme, a nije da ih sama nije imala, ali nije bila sklona druge opterećivati”, kaže pa dodaje: “Mirča je imala neke situacije kad bi, recimo, i sama htjela malo pažnje. Pamtim kako je jednom rekla da joj se vrti u glavi, onda je Goran (Tribuson, op. a.) skočio, poprskao je šmrkom vode i, uz taj smijeh prestalo bi joj se vrtjeti… Kad je bila kod nas u Lošinju, običaj je bio da joj ujutro, čim se Mirča probudi, djeca nose kavu u krevet, jer nije funkcionirala dok ne popije kavu. Jedan dana se dogodilo da joj nitko nije donio kavu pa se zezala, odmah pitala znači li to da je gotovo, da nam je dosta gosta, da joj poručujemo da treba pakirati kofere”.
Posljednjih desetak godina bila je intenzivno u vjeri, često je odlazila na duhovnu obnovu na Tabor, kod franjevaca u Samoboru.
“Pretpostavljam da joj je vjera davala mir. To joj je bio temelj, to joj je davalo sigurnost. Bila je jako dobra sa Zvjezdanom Linićem, prilično je oduševljeno pričala o tom čovjeku, tako da je i meni, koja nisam vjernica, bio jako zanimljiv. Odrasla je u vjeri, ali nije bila praktična vjernica sve dok vrlo intenzivno nije ušla u to.”
Kako se nosila sa samoćom? “Bilo je jedno razdoblje u njezinu životu kad je kod nje bilo jako puno ljudi, ja sam tad prestala dolaziti, jer kad god bih došla tamo, bilo bi toliko ljudi da nisi mogao razgovarati s njom. Pogotovo na proslavama, oko rođendana, Božića, Nove godine. Zadnjih godina, otkad je bolesna, to se smanjilo, većina ljudi koji su u zadnje vrijeme dolazili bile su njezine dvije prijateljice iz mladosti i sestra. Pitala sam je da se nađemo, nekoliko puta sam joj rekla da se nađemo kad bude išla na savjetovanja psihološke potpore oboljelima, da se nađemo kad završi, ali nije htjela nigdje, bila je nesigurna vani, u prostoru gdje je moglo biti bakterija…”