Ne mogu dokučiti kakva je po duši ta kozmička (ne)pravda što kroji vozne redove naših odlazaka. Guga li se s nama i ranjava nas, ili joj je poznat neki viši smisao. Ali u pravilu joj se omakne da najbolji ljudi odu prije baraba.
Jedno je sigurno: dvije velike glumice na kojima počiva film Snježane Tribuson “Tri muškarca Melite Žganjer” sad su među zvijezdama. Eni Begović se pridružila Mirjana Rogina, preminuvši 27. studenoga, nakon neravnopravne bitke s teškom bolešću. Ostavila je Mirjana naša srca ranjena tugom, pustila da utjehu tražimo u njezinim filmskim i televizijskim otiscima, a sama je, vjerujem, našla odmor. Jer, zaslužila ga je.
Pred kamerama rečenog filma Snježane Tribuson (produkcijski rubnog i siromašnog, a utjecajem na popkulturu i društveno čišćenje dalekosežnog) Melita i Maria savršeno funkcioniraju kao bipolarna svjetlost iste žene. Melita u nadahnutim očima Mirjane Rogine jest ona siva, otužna, samoranjavajuća, introvertna žena zarivena nosa u krempite i vlastite iluzije, vjerna vestalka televizijskih soap opera. Maria, pak, ispod vampovskog platinastog plašta Ene Begović Melitino je naličje, pokazujući toplociničnu varljivost mjehura od sapunice, gotovo da vrišti socijalnim beznađem. Naravno, sve je to majstorskom igrom presvučeno u glazuru komedije. Smijali smo se Mirjaninim chaplinovskim bravurama u slikanju Melitina beznađa, ali sjena smijeha negdje duboko u nama se taložila. Ta iskazana dvostrukost odlika je najvećih umjetnika.
Olovne devedesete
Kad je 1998. prema vlastitom scenariju robusna a meka duša Tribusonove krenula u avanturu citatnog almodovarovskog presađivanja u originalne hrvatske olovne devedesete, odvažila se 37-godišnjoj Rogini (dotad su surađivale samo u TV filmu “Prepoznavanje”, gdje je Mirjana igrala epizodnu ulogu), praktički debitantici pred kamerama i to bez formalne glumačke diplome, dati šansu glavne uloge. Kuražnost s pokrićem, i glumice i redateljice, obilno se isplatila i naplatila nama gledateljima kamate duga koje nikada nećemo moći vratiti.
Mirjana Rogina stišanim je slapstickom u gesti, delikatnom melankolijom na rubu kičastih alata, zapravo vrisnula iz onog hladnoratovskog pozadinskog Zagreba, grada palanke koji se uzorito pravio da je staroslavna europska metropola, da je na korak do prosperiteta, a ne tek pozornica ugušenih identiteta. Mirjana je postala antiheroina pod čijom se pregačom akumulira sublimat svih naših tadašnjih tlapnji. To što smo se tome uspješno i urnebesno smijali najbolja je potvrda Mirjanina umijeća. Performerskog zanosa koji se jednostavno rađa i ne mogu ga nadomjestiti nikakvi formalni certifikati, Rogina je u sebi nosila taj dragocjeni žar i potrebu da se delikatno otvori, da raskrili njedra i srce i ispriča priču, ponajprije o sebi, a onda i o nama koji imamo vremena i empatije slušati i gledati.
Magični rasadnik
Uz Mirjaninu bogomdanu glumačku iskru koja vulkanski vrije pod varljivim slowmotion tempom, iznimno su važne dvije faktografske činjenice, blagotvorne za njezino ustrojstvo kao glumice i kao osobe. Pohađala je onaj magični rasadnik u dramskom studiju ZKM-a pod paskom Zvjezdane Ladike i Slavenke Čečuk. Osim toga, završila je školu za odgajatelje. Ljubav i vjeru u klince i ono dječje u nama kalila je neko vrijeme (1980. - 1993.) kao odgojiteljica u vrtiću.
Samo graditelji realne budućnosti, u svakodnevnoj njezi fragilnih duša, mogu se odvažiti na vrhunsku prodaju mašte, na ono na što se glumačko biće ranjivo upušta. I u čemu se Mirjana raskošno osjećala kao u kućnim papučama. Zato je tako savršeno zapela za oko castu Dalibora Matanića, u njegovu maestralnom road-movieju “Blagajnica hoće ići na more”.
Snježana Tribuson (prema scenariju Gorana Tribusona) 2002. stvara “Ne dao Bog većeg zla”, toplu i podsmjehnutu posvetu socijalističkim apsurdima, prijetnjama neslobode, ali i utopijskoj uspomeni na ljudskost građenu u provincijskim dvorištima. Mirjana Rogina bila je idealan izbor za Nevenku, majku i suprugu amarkordovskih manira.
Vrhunski gard i žudnju pred kamerama (ne zaboravimo i sjajnu TV seriju “Odmori se, zaslužio si”) Rogina je dokazala nebrojeno puta. Šteta je da je malo igrala u kazališnom mediju jer je imala izvrsnu energiju za neposredan, live kontakt s publikom. Osim toga, bila je rođena čehovljanka. Zato se tako prirodno uklopila u postčehovljanski svijet Aleksandra Vvedenskog i njegove “Jelke kod Ivanovih” u Zagrebačkom kazalištu mladih 2002., u režiji Nebojše Borojevića. Možemo samo sanjati od kakve moćne svoje gline bi Mirjana izvajala Čehovljevu Olgu, Sonju, Dunjašu...
Punđa nesretnice
Jednu od zadnjih enigmatskih uloga, prije nego što se oprostila s nama, igrala je kao Jovanka Broz u igrano-dokumentarnom serijalu “Tito”, u režiji Antuna Vrdoljaka.
Dvojbenu sudbinu nekad moćne žene koju je sudbina degradirala do zaboravljene muzejske zatočenice Rogina je ispisala nenadmašnim ironijskogorkim pasažima.
Samo ona je mogla potražiti Čehova ispod punđe jedne zapravo nesretne žene. Zvuči kao floskula: ali i da nemamo pohranjene filmove i TV serije na čijim špicama prolazi ime Mirjane Rogine, imali bismo je do kraja svijeta. Jer ona je naprosto dio nas.
S onim neponovljivim zapećkom osmijeha ljubavi i podsmijeha svijetu čiju nesavršenost je tako voljela oponašati.
Svi njezini filmovi, predstave i jedan kulinarski show
Mirjana Rogina, velika hrvatska glumica i dramska pedagoginja Zagrebačkog kazališta mladih, rođena je 1961. godine u Zagrebu. Tu je završila osnovnu i srednju školu za odgajatelje, a zatim je od 1975. do 1979. godine polazila dramski studio ZKM-a kod dramskih pedagoginja Zvjezdane Ladike i Slavenke Čečuk. U periodu od 1980. do 1993. radila je u dječjem vrtiću. Istovremeno je honorarno radila kao dramska pedagoginja u dramskim studijima ZKM-a i Kazališta Mala scena. Kao dramska pedagoginja u Učilištu ZKM-a stalno je zaposlena od 1993. godine, a tri godine ranije počela je raditi na televiziji, vodeći vlastitu emisiju “Mirčin lonac” i glumeći u seriji za djecu “Zlatko i detektivi”.
Značajne je uloge ostvarila u brojnim kinematografskim i televizijskim filmovima, kao što su “Prepoznavanje” i “Tri muškarca Marije Žganjer” koje je režirala Snježana Tribuson, “Novogodišnja pljačka” redatelja Dražena Žarkovića, “Blagajnica hoće ići na more” Dalibora Matanića, “Crna kronika” Snježane Tribuson, “Novo doba” Hrvoja Hribara, “Moja kućica, moja slobodica” Tomislava Radića, “Ne dao bog većeg zla” Snježane Tribuson te “Ispod crte” redatelja Petra Krelje.
Mnogi je pamte i kao voditeljicu HTV-ova gastro-showa “Kruške i jabuke”, a djelovala je i kao savjetnica u izboru i radu s djecom glumcima u filmovima i spotovima. Glumila je u ZKM-ovoj predstavi “Jelka kod Ivanovih” te “Tri ljubavne priče”, a bila je i pomoćnica redateljice Grozdane Lajić u predstavi “Zabranjena vrata” Učilišta ZKM-a.
Bila je prekrasna, odana, vesela, skromna i iskrena...
LJUBOMIR KEREKEŠ
Sve je to jako tužno i iznenađujuće. Nisam bio podrobnije upoznat s njezinom bolešću, ali bili smo generacija i pamtit ću je kroz ta naša slatka druženja i veselje koje je širila.
Bila je prekrasna kolegica, vesela, odana, puna skromnosti i iskrenosti. Bila je jedan kompletirani najpošteniji ljudski duh koji se danas rijetko sreće zbog ljudske zaključanosti kojom smo okruženi i vremenu kad smo sve manje svoji i tu jedni za druge. Ide mi na živce ta životna okrutnost, pogotovo kod ovakve spoznaje, kad takvi kolege odlaze.
SANJA VEJNOVIĆ
Stvarno mi je teško što je umrla. Proživljavale smo zajedno sve trenutke njezine bolesti i do kraja je bila optimistična i vjerovala kako se ipak može izvući. Sjećanje na nju uvijek će biti kao na veselu, duhovitu prijateljicu koja je svima nama dizala raspoloženje.
Znala sam kako se bolest razvija, i ona je znala, ali borila se do kraja, iako je bila upućena u to koliko je njezino stanje teško.
VERA ZIMA
Strašno mi je teško kad vidim kako ljudi odlaze. Nisam ni znala da je bila deset godina mlađa od mene jer družila se uvijek sa svima i sa svima je bila svoja, godine tu nisu igrale nikakvu ulogu. Posebno mi je teško kad se sjetim da me prije jedno dvije godine zvala kasno uvečer i pitala da dođem kod nje prespavati. Nažalost, nisam otišla. Nije mi odmah sinulo da je u tom trenu možda trebala bilo koga.
URŠA RAUKAR (Facebook objava)
Noćas je zauvijek zaspala Mirjana Rogina, naša Mirča.
Hvala Ti, mila, na svoj toplini i ljubavi koju si nam nesebično poklanjala. Hvala na Tvojoj duhovitosti koja nas je uvijek nasmijavala do suza. Hvala na Tvom velikom talentu kojim si plijenila. Hvala Ti, mila naša, što smo Te imali. Odmori se.
SUZANA NIKOLIĆ
Mirjana je bila prekrasna prijateljica, velikog srca i s uistinu originalnim smislom za humor koji je nije napuštao ni u najtežim danima života. Jako će mi nedostajati.