Vincent Deary, psiholog, stručnjak za umor, profesor i pisac, sebe opisuje kao anksiozno stvorenje. Kako je rekao za The Guardian, noć prije jedva je spavao, hotelska soba mu se činila bučnom i nepoznatom, a tu je bio i pritisak intervjua zbog njegove nove knjige ‘How We Break: Navigating the Wear and Tear of Living‘.
Dio je to njegovog istraživanja jer promatra i analizira kako ljudi reagiraju na razne pritiske i stresove svakodnevnog života, a osobito posla te velik naglasak stavlja na odmor i proces oporavka tijela. Ovo je druga knjiga iz trilogije profesora Dearyja.
Gdje leži ključ uspjeha?
„Prvo moraš naučiti upravljati teškim situacijama i osjećajima kako bi naučio upravljati sobom”, rekao je.
Ključ svega nije samo razumijevanje i ljubav prema sebi, već i odmor. Deary ima mantru: za rad je potreban odmor, a za odmor je potreban rad. Moramo odvojiti vrijeme za odmor kako bismo se izliječili od ekstremne iscrpljenosti, kronične bolesti ili neočekivanih životnih događaja, što Deary naziva "biografskim poremećajem". Također se trebamo odmoriti od posla i osloboditi se "kulture revizije" koja nas tjera, ponekad do točke pucanja.
„Ljudi se prije svega moraju naučiti odmarati, a to je vještina koja se u današnje doba treba steći”, poručuje profesor
“Jedna od stvari koje sam primijetio u klinici za kronični umor je da umorni ljudi često mogu raditi stvari koje trebaju, ali ne daju si prostora za odmor. Svoju vrijednost često povezujemo s produktivnošću i učinkom. Vrlo je lako prihvatiti tu priču da je vaš rad jednak vašoj vrijednosti. Dakle, ljudi koji su iscrpljeni i ne mogu biti produktivni, vrlo je lako mogu pomisliti da ne zaslužuju odmor jer su bezvrijedni”, pojasnio je situaciju Deary.
Poručuje kako je u radu, pa tako i u radu na sebi ključno da nekad zastanemo, odspavamo, stavimo posao po strane i posvetimo se stvarima koje nam ispunjavaju srca poput duženja i prijatelja. Ovu je knjigu napisao potaknut slikom društva za kojeg smatra da je tjeskobno i iscrpljeno.
„Prva žrtva stresa i pretjeranog rada je radost, ona nam je ključna kako bismo mogli normalno dalje živjeti”, rekao je profesor.
Ali kako prepoznati što nam donosi radost? Obrok s obitelji je visoko na popisu tih stvari, no fokus se stavlja na osjećaj dijeljenja i zajedništva, a ne nužno na samu hranu.
Mogu li se ljudi promijeniti?
Deary kaže kako se svaka osoba može promijeniti, a da je on dokaz za to. Nikada mu se nisu sviđala iznenađenja ili svečane večere, no njegov mu je dugogodišnji partner priredio iznenađenje za 60-i rođendan i bio je oduševljen.
Unatoč tome on tvrdi kako ljudi u svoje živote mogu uvesti male promijene ili se prilagoditi na nešto ako nam to okolnosti dopuste no nikada nećemo biti u mogućnosti da promijenimo sebe s kojim smo rođeni. Prvo, tu je naš genetski sklop. Zatim, kaže on, tu je i naša konstitucija, koja je kodirana sjećanjima na prethodne generacije, a ponekad i međugeneracijskom traumom; tijelo pamti. Kako kaže on i njegova obitelj savršeni su primjer za potvrdu ove teorije.
Kada je napunio 40 godina, napustio je svoj posao kao NHS terapeut, prodao je dom u Londonu, preselio se u Škotsku i krenuo raditi na prvoj knjizi. Pet godina kasnije postao je samohrani otac, nakon što je njegova šesnaestogodišnjakinja odlučila živjeti s njim, dovršenu knjigu skrivao je u ladici i bojao se objavljivanja.
Nakon što je djelo konačno predstavljeno javnosti imao je 50 godina i bio je uspješan autor, no to nije promijenilo ono što on od početka jest.
“Još uvijek imam socijalnu anksioznost, ono što sam uspio promijeniti je moj odnos s njom. Prepoznajem da je to dio mene, da će se pojaviti, pa je sada doslovno nosim sa sobom kao društvo i to je u redu. To može značiti da sam ponekad hiperaktivan i da puno pričam, ali i to može biti vrlo korisno”, rekao je.
Za Dearyja je put do samopouzdanja i samoprihvaćanja bio jedan osobni projekt što je za njega u redu jer nam rad na sebi pomaže da opstanemo i napredujemo. Neki, poput Dearyja, neće se dobro uklopiti u svoju okolinu, što znači da će samo morati više raditi na sebi.
Kao dio svog rada na sebi, Deary je pokušao otkriti domet i korijene svoje tjeskobe kao što to čini za svoje pacijente u klinici za liječenje umora. Na svom putu refleksije prvo je sreo feminiziranog dječaka koji je odrastao u radničkoj klasi na zapadnoj obali Škotske gdje se zapravo nikada nije uklapao. Često su ga zlostavljali, a njegovo je tijelo to upamtilo stoga se sad, kao odrastao čovjek, bori s društvenom anksioznošću.
Mi "drhtimo" dok se susrećemo s turbulencijama života, uključujući promjene u kojima se moramo snalaziti, ali opet, neki od nas drhte više od drugih, no unatoč tome ako smo pre čvrsti tada nemamo prostora što na posljetku dovodi do točke pucanja.
Kako do toga ne bi došlo profesor poručuje da je radost malih trenutaka uz odmor ključna za oporavak od stresnog i sve bržeg života.