PROF. DR. BORIS NEMEC

Ćiro mi je jednom rekao: 'Vidiš, sine, bit ćeš doktor reprezentacije.' Mislim si: 'Baš.' Kad ono nakon mjesec-dva zvoni telefon, zove me Srebrić...

Zagreb, 040419.
Ortoped prof. dr. sc. Boris Nemec.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / Cropix

Boris Nemec

 

Ma da njega nije bilo, nikad mi ne bismo stigli do bronce u Francuskoj. On ti diže igrače iz mrtvih. Tako ih brzo ‘reparira’ da ne možeš reći nego da je čarobnjak. Uostalom, i onaj poznati Švicarac Muller, što je operirao Janicu Kostelić, više mi je puta ponovio da čovjek ima zlatne ruke. Tako snalažljivog, vještog i preciznog ortopeda teško je naći, kaže. A igrači? Ma ne samo da ga poštuju, oni ga, naprosto, vole!” Tako legendarni izbornik Ćiro Blažević govori na spomen prof. dr. Borisa Nemeca, najdugovječnijeg liječnika hrvatske nogometne reprezentacije koji je ovih dana, nakon 23 godine, objesio reprezentativni stetoskop o klin, ali to nikako ne znači da će ostati izvan nogometnih zbivanja. Naprosto, uz medicinu, nogomet je njegov život, o čemu svjedoče i dvije svjetske medalje, ona brončana iz Francuske i ova najnovija, srebrna, iz Rusije. Iza njega su pet svjetskih i četiri europska nogometna prvenstva i čak osam izbornika. Posljednja reprezentativna utakmica u kojoj je istrčao na teren bila je ona protiv Azerbajdžana...

- Ovo posljednje prvenstvo bilo je zaista nezaboravno. Već sam dugo u reprezentaciji. Bio sam i kad smo osvojili brončanu i sad srebrnu medalju. Doživio sam onaj nevjerojatan doček u Zagrebu, što je nezaboravno, i odlučio otići. Čak osam izbornika promijenilo se u ovih više od dvadeset godina, pa i cijeli stožeri. Znao sam se našaliti i reći onu staru - ‘svi odlaze, svi prolaze, Zagorec pa ne’. No, na kraju sam rekao Daliću da je vrijeme da se povučem, ali on me zamolio da ostanem još malo. Sad je to konačna odluka. Tko će me zamijeniti? Ne znam, to je na Nogometnom savezu i izborniku - kaže prof. dr. Nemec.

Njegov nogometni otac nedvojbeno je Ćiro Blažević. On je bio taj koji mu je otvorio vrata reprezentativnog raja premda je sve krenulo kao neobavezno obećanje.

- Bilo je to polovicom devedesetih. Jedan je dinamovac bio kod nas u Lovranu, na operaciji. Naravno, ubrzo su mu u posjet došli igrači i izaslanstvo Dinama s Ćirom Blaževićem. Tada je reprezentativna legenda ispalila: ‘Vidiš, sine, bit ćeš doktor reprezentacije’. Mislim si - baš! Gdje će ortoped iz Lovrana biti liječnik reprezentacije kad u Zagrebu ima brdo kandidata. No, u travnju zvoni telefon. S druge strane čujem: ‘Ja sam Zorislav Srebrić. Trebate s nama ići u Englesku, igramo protiv njihove reprezentacije na Wembleyju.’ Već koji dan kasnije bio sam u zrakoplovu i tako je počela moja karijera, duga 23 godine - kaže prof. dr. Nemec, kojem je to bilo ostvarenje snova. Priznaje da je u tom trenutku bio fasciniran poglavito činjenicom da je sve počelo na legendarnom Wembleyju.

Bio je službeni liječnik reprezentacije koja je osvojila broncu na SP-u 1998., na slici s Robertom Prosinečkim

 

Dječački snovi

- Kao klinac gledao bih utakmice na Wembleyju, hramu nogometa, i sanjao - Bože, samo da mogu otići gledati jednu utakmicu na taj stadion, pa da svima mogu reći gdje sam bio, a sad mi se pružila prilika i da trčim po njegovu travnjaku - kaže prof. dr. Nemec. Vjerojatno zato i ne čudi što na pitanje tko mu je od osam izbornika najviše prirastao srcu odgovara džentlmenski i kaže da su svi oni bili vrlo stručni, ali da su i cijenili njegov rad.

- Ne mogu izdvojiti nijednog izbornika, posebno zato što sam sa svima bio dobar. Bili su to druželjubivi ljudi, poštovali su ono što sam predlagao i kod ozljeda igrača, sa svima sam dobar. Povremeno se i čujemo telefonom, vidimo se, ali ipak mislim da bi mi i oni zamjerili da ne istaknem Ćiru - sa smiješkom kaže profesor. Dodaje da je odluka o odlasku pala zbog činjenice da je odlučio proširiti svoju ortopedsku kliniku u Matuljima dodatnim krevetima i ambulantama, pa smatra da bi to bilo nemoguće uskladiti s obvezama prema reprezentaciji.

A kako je sve počelo, odnosno kako je Varaždinec Nemec spojio svoje dvije velike životne ljubavi - nogomet i medicinu?

- Lopta mi je od djetinjstva bila stalno u nogama, ali uz sva moja nastojanja, čini se da mi talent nije podaren. Nije me išlo. No, istodobno sam još od osnovne škole znao da je medicina ono što želim raditi. Položio sam maturu u Varaždinu i krenuo učiti za prijemni. Da bih se osigurao, predao sam dokumente na fakultet u Zagrebu, ali i u Rijeci, Sarajevu, Beogradu i Novom Sadu. Sam sam sebi rekao: negdje ću upasti, pa ću se nakon prve ili druge godine preseliti u Zagreb. Prvi prijemni bio je u Rijeci. Već dva, tri dana od prijemnog dobio sam dopisnicu kojom me obavještavaju da sam upao na faks. Adrenalin je popustio i umjesto na ostatak prijemnih, krenuo sam na Dravu iskoristiti ono malo ljeta što mi je ostalo. Ubrzo je propao i plan o preseljenju u Zagreb. Prijatelji, pa djevojka Nataša, koja je danas moja supruga, krivi su što sam postao Primorac premda je i Zagorac u meni vrlo živ - opisuje Nemec “utemeljenje svojih primorskih korijena”. Dodaje kako, istina, ortopedija nije bila njegov prvi izbor, nego kirurgija, ali u tadašnje vrijeme željenu su specijalizaciju dobivali samo oni s dobrom vezom, što profesor nije imao.

- Ipak, sreća mi se nasmiješila i vrlo brzo nakon završetka studija dobio sam posao u Ortopedskoj klinici u Lovranu, a potom i specijalizaciju. To je na kraju završilo mojom ‘inauguracijom’ u sport. Jedan od prvih nogometaša koje sam liječio bio je Miki Rapaić - kaže prof. dr. Nemec. No, ne zaboravlja ni Zorana Sliškovića, nogometaša Dinama zbog kojeg je na Hvar po njega poslan čak i avion.

S bivšim izbornikom Miroslavom Ćirom Blaževićem, zbog kojeg je i ušao u reprezentaciju, i sportskim novinarom Orlandom Rivettijem

 

- Bilo je to još ratno vrijeme, odnosno u bolnici je bilo puno posla s ranjenicima, a ozljede teške. Jedva sam nekako skucao dva tjedna godišnjeg. Sa suprugom i kćerima otišao sam na Hvar. Samo je moja sestra znala gdje sam. Jednog dana neki me čovjek u hotelu pitao jesam li ja dr. Nemec. Na moj potvrdni odgovor rekao mi je da su ga poslali iz Dinama da me pronađe jer žele da upravo ja operiram Zorana Sliškovića. Moj je odgovor bio da će to biti moguće tek kad mi završi godišnji odmor. No, na moje iznenađene slijedila je rečenica: ‘Ma ne, nama je jako bitno da to bude odmah, nema problema, mi ćemo po vas poslati avion’. Moram priznati da je to tada jako laskalo mom egu i pristao sam. Avion je sletio na neku livadu pokraj Starog Grada, stigao sam u Lovran, operirao Sliškovića, a oni su me drugi dan vratili na Hvar - kaže prof. dr. Nemec.

Faktori na koje ne možeš utjecati

Naglašava da su ozljede igrača, i to ne samo na utakmicama reprezentacije, ono o čemu liječnici moraju voditi brigu tijekom cijele godine.

- Slabo je poznato da kad se igrač ozlijedi i u klubu za koji igra, bio to Real, Atletico ili Juventus, liječnici reprezentacije odmah kontaktiraju klupske liječnike kako bi znali kakvo je stanje igrača i može li igrati sljedeću reprezentativnu utakmicu. Naravno, i sugeriramo što je po našem iskustvu nabolje. Nažalost, liječnici su pomalo tašti, pa se, primjerice, vole pohvaliti da se njegov igrač s povredom križnog ligamenta vraća u igru već nakon pet ili šest mjeseci. No, činjenica je da vremena ipak treba više i da je prirodno da se ligament, osim što mora dobro srasti, mora i adaptirati na sve napore. Ako prije toga krene u puno opterećenje, odnosno ako je prošlo manje od osam mjeseci od operacije, uvijek je moguće da ligament ponovo pukne ma koliko bio dobar kirurg koji je radio zahvat. Osim toga, čak i kod najboljih liječnika ima dva do tri posto neuspjeha jer postoje faktori na koje ne možeš utjecati - objašnjava prof. dr. Nemec nerijetke probleme koje imaju nogometaši zbog toga što su interesi klubova često ispred zdravlja.

Naglašava kako se osobito na to da nema preranog povratka u igru mora paziti kod mlađih od 18 godina jer kod njih se rupture ponavljaju puno češće, čak u 30 posto slučajeva. Naime, tu liječnici nerijetko imaju problem s ambicioznim roditeljima koji u vlastitoj djeci vide mogućnost za svoje neispunjene snove, pa forsiraju oporavak, što nerijetko završava loše.

 

Na dva kolosijeka

Bilo je, kaže, težih ozljeda igrača i na utakmicama reprezentacije.

- Primjerice, sjećam se Modrićeve ozljede kad smo igrali protiv Italije u Milanu, pa onda na Europskom prvenstvu one Ćorlukine. Naime, Čarli je zaradio veliku posjekotinu na tjemenu, ali premda smo mi to u poluvremenu sašili, nije pomoglo pa se krvarenje nastavilo. Trebao je mirovati s takvom ozljedom, ali on nije htio. Stavimo zavoj - ne pomaže! Sve to pojačamo - opet ništa, zavoj se miče. On ljut, mi u nebranom grožđu. U jednom trenutku rekao sam da bismo mogli namjestiti nekakvu ‘kapu’ da se sve to stabilizira. No, onda se naš fizioterapeut Dean Redžaj dosjetio i predložio vaterpolsku kapicu. Kako do nje? Rješenje je bio Zlatko Mateša. Nazvali smo ga i objasnili problem, a on nam je iz Zagreba poslao slavnu kapicu, pa je Čarli tako mogao nastaviti igrati bez većih problema - priča prof. dr. Nemec.

Sjećanje ponovo vraća na Francusku i kaže kako Hrvatska, moglo bi se reći, ima kontinuitet dobrih igrača.

S Alenom Bokšićem i Igorom Štimcem

 

“Nije se znalo tko je bolji - Boban, Bilić, Prosinečki, Šuker, Asanović... istina, Bilića je već tada mučio kuk, ali stoički bi izdržao utakmicu i igrao odlično pod blokadom”, kaže prof. dr. Nemec. Podsjećamo da je baš Bilić, nakon što je završio nogometnu karijeru, došao profesoru pod nož ne bi li mu zamijenio kuk koji i danas traje. Jednako tako hvali i “novake” iz Rusije te naglašava da je uvijek zadivljen njihovom disciplinom, bez koje danas nema vrhunskih igrača.

“Važan je talent, ali i velika marljivost. Vidite, ljudi misle da je sve što ovi naši veliki igrači, kad dođu u reprezentaciju, odrade onih sat ili sat i pol treninga, a da onda planduju. Nema toga. Sate provode na fitnessu, vježbaju, dižu utege, rade vježbe istezanja. Nevjerojatno koliko rade na sebi. Svi oni, od Modrića do Rakitića ili Brozovića, igraju u velikim klubovima, ali znaju da će, ako svaki dan ne rade na sebi, slabije igrati i vjerojatno ispasti iz ekipe. Nevjerojatno su fizički spremni. Pogledajte Brozovića - kad biste ga sreli na ulici, rekli biste ‘što može taj mršavko’, a on ima nevjerojatnu snagu i energiju. U Rusiji je znao pretrčati gotovo 15 kilometara. No, nije to samo trčanje, tu je i dodavanje lopti, guranje protivničkih igrača... Za to zaista moraš imati nevjerojatnu kondiciju - objašnjava tajnu uspjeha naših vrhunskih nogometaša prof. dr. Nemec. No, kaže da su dečki i odlična klapa. Znaju se oni i zabaviti, a trenutni “vođe zabave” u reprezentaciji svakako su Vrsaljko i Vida. Nekad je to bio Srna.

Koliko profesoru igrači vjeruju, govori i to da ga svi, i bivši i sadašnji reprezentativci, kad sami imaju neki zdravstveni problem ili ga ima netko njima blizak, nerijetko zovu za savjet. Vjeruju mu baš kao i svih osam izbornika s kojima je radio.

- Na sreću, svi ti naši izbornici normalni su ljudi koji nikad nisu tražili nemoguće. Kad bi igrač bio povrijeđen, znali su da ga se ne može osposobiti preko noći. Poštovali su naše preporuke. Inače, najveći problem su ozljede mekih tkiva i ozljede mišića. Naime, igraču prestanu bolovi, ali ako ga se prerano vrati u igru, može ponovo doći do teže ozljede, pa je i oporavak dvostruko dulji nego što bi trebao biti. Zato uvijek treba napraviti dijagnostiku, prodiskutirati situaciju sa stožerom i zajedno doći do konačne odluke - objašnjava način rada u reprezentaciji prof. dr. Nemec.

Uz taj sportski dio medicine, profesor je uspješno vodio i drugi kolosijek, onaj klinički, jer je nakon dugogodišnjeg rada u bolnici u Lovranu prije 15 godina otvorio svoju privatnu ortopedsku kliniku u Matuljima.

Bio je aktivan u ligi liječnika veterana iz Varaždina i Rijeke

 

- Kad sam vidio da u bolnici nema sluha za promjene, odlučio sam postati privatnik. Uspio sam kupiti teren u Matuljima i započeo s gradnjom, išao po bankama, dobio kredit od dva milijuna eura i sagradio bolnicu. Ove jeseni bit će 15 godina otkako sam svoj gazda. Trenutno imam tridesetak zaposlenih, a pacijenata je sve više. Zato i širim bolnicu i odustajem od jedne ljubavi, ma koliko mi bilo teško jer bi bilo prenaporno raditi na dva tako zahtjevna kolosijeka - kaže prof. dr. Nemec.

No, tijekom razgovora profesor se više puta vraćao na Rusiju. Ne samo da su uspomene svježe nego drži da je to nešto što će mu zauvijek ostati nevjerojatna uspomena. I kod prof. dr. Nemeca ostaje mali žal što nije dostignut “svemir”, ali ono šo je učinjeno prošlog ljeta nevjerojatan je doseg velikih igrača male Hrvatske.

- Nevjerojatno veselje bilo je nakon utakmice s Englezima. Finale Svjetskog prvenstva! Mi tako mali. Svi su mislili da možemo pobijediti Francuze i zato smo djelomice bili tužni kad je izgubljeno finale. Uvjeren sam da bi igra drukčije završila da Antoine Griezmann nije onako inscenirao penal, kojeg nije bilo. Nitko ga nije ni taknuo. Suci su vagali i vagali, ali da to nije bila Francuska, ne bi bilo ni penala. Bio sam ljut kad je Griezmann komentirao Lukinu nagradu za najboljeg igrača. On je jedino mogao dobiti nagradu za najboljeg glumca - uvjeren je prof. dr. Nemec.

Zagreb, 190319.
Stadion Maksimir.
Trening hrvatske nogometne reprezentacije pred utakmicu Europskih kvalifikacija s Azerbajdzanom.
Na fotografiji: Ivica Olic, Boris Nemec.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
Damir Krajač / Cropix

Ivica Olić, Boris Nemec

 

Kada odem u mirovinu

- Kad je završila utakmica, igrači su bili utučeni. No, kad su se podijelile medalje, polako je počelo veselje, a kad smo stigli u Zagreb, da ne govorim. Bili smo šokirani onim što nas je dočekalo. To je premašilo i najveću bajku. Planirano je da nam, kad dođemo na aerodrom, treba 45 minuta do Trga bana Jelačića, da ćemo tamo biti sat i pol, najdulje dva, i da smo oko pet kod predsjednice. No, mi smo do pet jedva prošli pola puta - sa smiješkom i ponosom govori prof. dr. Nemec, koji je tih nekoliko sati od Velike Gorice do Zagreba također bio u “autobusu ponosa i slave”.

- Neću to nikad zaboraviti. Kad smo ušli u Ilicu, vidio se Jelačić plac i onda je netko slavodobitno rekao: ‘Dečki, evo nas za sat vremena na Trgu’. To je bilo neponovljivo. Prijatelj mi je sve to snimio i jednog dana kad odem u mirovinu, bit će to moja česta repriza. Kad je konačno sve bilo gotovo, oko deset navečer, krenuo sam kući u Rijeku i onda me savladao umor. Ali onaj slatki, pun zadovoljstva - uz ogroman osmijeh govori prof. dr. Nemec jer nakon 23 godine reprezentativnog staža može reći da je svjetski prvak u uspješnom spajanju medicine i sporta.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo