U nastavku donosimo:
- razgovor s Nikolom Magdićem, voditeljem zaštite šumskih ekosustava u NP Plitvička jezera
- prikaz svakodnevice čuvara prašume i susreta sa stanovnicima: jelenima, medvjedima, risovima i vukovima
- priču o tajnama Čorkove uvale i zašto je ulaz strogo ograničen
- iskustva s terena: fotozamke, ogrlice i spašavanje ozlijeđenih životinja
- povijesni kontekst i nasljeđe profesora Milana Anića, uz dojmove onih koji su ondje radili i živjeli
Manje od dvije godine još je potrebno da Nikola Magdić zaokruži svoja tri desetljeća rada u mjestu koje mi, koji čeznemo za mirom i tišinom, možemo nazvati rajem na zemlji. Mjesto je to gdje umjesto čovjeka govori mahovina, gdje ljudi hodaju na prstima da ne probude životinje, gdje naša ruka nema pravo podčinjavati okoliš svojim potrebama. Posljednja obitelj koja je živjela u blizini otišla je početkom Domovinskog rata, zauvijek napuštajući svoje ognjište u dolini golemih stabala.
Danas na bivše stanare podsjećaju tek česma, ostaci kamene kuće i lugarnica u kojoj sjedimo s Nikolom, grijući se na peć na drva dok u nas zuri preparirana divlja mačka. Da bismo uopće prišli ovom području, morali smo ostaviti auto nedaleko od općine Rakovica, odakle smo nastavili terencem prikladnim za ovakve ceste.
Nalazimo se, dakle, u Čorkovoj uvali, nekadašnjem seocu koje se nalazi nadomak istoimene prašume koju smo naumili posjetiti. I da razjasnimo odmah, nije riječ o šumi, već doista o pravoj, pravcatoj prašumi, posebnoj po tome što je čovjek davnih dana u njoj imao toliko malen utjecaj da je zapravo neznatan.
Čovjeku ulaz zabranjen
Čorkova uvala nalazi se u sklopu Nacionalnog parka Plitvička jezera, na granici Karlovačke i Ličko-senjske županije. Nije jedina, ali je jedna od posljednjih očuvanih netaknutih prašuma u Europi. I, Bogu hvala, čovjek nema pravo pristupa stoljetnim bukvama i jelama koje dišu na nadmorskoj visini od 860 do 1028 metara. Osim, naravno, Nikole, voditelja Odjela za zaštitu šumskih ekoloških sustava našeg najpoznatijeg nacionalnog parka, i njegovih pomoćnika.
- Rođen sam nedaleko, u Općini Rakovica, u koju sam se vratio ‘97. godine. Kako sam završio šumarstvo, isprva sam radio u gospodarskoj šumi gdje se intenzivno sjeklo stabla, no ovo je nešto sasvim drugačije - prisjeća se prvi čovjek šumara Plitvičkih jezera i priznaje da ovaj posao ne bi mijenjao ni za što. Privilegija je i čast - složni smo svi za stolom - gotovo pa cijeli radni vijek provoditi na lokaciji koja je još 1979. završila na UNESCO-ovu Popisu svjetske prirodne baštine te je donedavno bila jedino takvo područje u Hrvatskoj.
Upitali smo ga da nam, kao laicima iz grada, objasni kako izgleda njegov radni dan. I, naravno, fokus se odmah prebacio na životinje koje Nikola oslovljava s poštovanjem, nazivajući ih stanarima prašume.
- Radno vrijeme u pravilu započinje u sedam i završava u 15 sati, no dokad radimo ovisi o aktivnostima koje provodimo. Ako pratimo određene vrste koje su aktivne noću, tada se dolazi po mraku i ostaje do svitanja. Primjerice, osluškivanje rike jelena počinje rano ujutro. Dolazimo na lokaciju i čekamo, pa se vraćamo na isto mjesto navečer - opisuje nam jedan od zadataka koji bi spao u kategoriju praćenja vrsta kako bi se doznalo jesu li svi na broju i u kakvom su stanju. Nekada se dogodi i da priskoče u pomoć ozlijeđenoj životinji, koju onda prevoze u centar za oporavak, ali i vraćaju u prirodu.
Životinjama daje imena
Na katu lugarnice na kojemu je nekada spavalo šumarsko osoblje danas stoje preparirani medvjed, jelen i vuk. Pokazuje nam Nikola s razlogom baš tog mladog vuka Amona, jer tužna je bila sudbina koja ga je prerano dovela u ovu sobu.
- Radili smo istraživanje velikih zvijeri - vuka, risa i medvjeda - u sklopu kojega smo hvatali jedinke, uzimali njihove morfometrijske podatke i stavljali im ogrlice za praćenje. Jedan se zvao Željko, prema našem šumaru, vučica je bila Ivanka, prema kolegici biologinji, a sva sreća, nitko se nije zvao Amon, jer on je loše završio - prisjeća se.
Vukovi, podsjeća, žive u čoporu i dosta su teritorijalni. Što im "pripada" obilježavaju mokraćom ili grebanjem, a kao mladi su dosta znatiželjni. Nesretni Amon u kojega gledamo bio je previše kuriozan, pa je napustio svoj čopor i zavirio u susjedstvo.
- Tamo su ga, nažalost, rastrgali. Znali smo da je to on zbog ogrlice i uspjeli smo ga nekako pokrpati i dovesti tu gdje je i danas - kaže Nikola kojeg, srećom, nikada nije napala nijedna zvijer. Daje nam pritom i savjet, zlu ne trebalo.
Ono što možda ne znaju svi jest da sve divlje mačke imaju istančan sluh i primijetit će vas prije nego vi njih. I onda se sklone. Uostalom, zato se planinarima uvijek savjetuje da glasno razgovaraju, baš kako bi se izbjegao bliski susret.
- Meni je pak cilj da budem što tiši kako bih im ušao u trag. Evo, sad sam se sjetio kako smo hvatali medvjeda. Mamac, primjerice kukuruz, stavljamo u klopku, na što redovito nasjedaju jer su halapljivi, i onda im stavimo ogrlicu i pustimo ih na miru. No, jedan ju je medo uspio skinuti sa sebe, pa smo ga opet navabili istom metodom na istu lokaciju i stavili mu novu - govori nam o velikom proždrljivcu. Drugi, kojemu su pokupili izmet i uzeli DNK, uspio je iz ovih predjela migrirati sve do Krka, gdje su ga lovci, nažalost, odstrijelili.
- A ono što najviše koristimo za praćenje stanja vrsta su fotozamke, tj. postavljamo kamere po rutama kojima se životinje najviše kreću. To nam je jako važno za risove, a kod njih je zanimljivo što je jako teško razlikovati mužjaka od ženke. Presudne su pjege na tijelu, a da biste ih uočili, morate imati stvarno dobru fotografiju koja je ‘ulovila‘ cijelo tijelo - opisuje nam pa polagano krećemo do same prašume.
Bukva stara gotovo pa šest stoljeća
No, pravila su jasna. Ljudima je ulaz zabranjen jer su "učinili dovoljno" za prirodu koja nas okružuje. Da bi se nogom uopće kročilo u prašumu, potrebno je prethodno odobrenje ministarstva, koje dobiju samo znanstvenici i istraživači, ali ne i radoznali novinari. Odlučili smo stoga poštovati svijet koji ondje živi i držati se ruba, jer već i da bismo do ovdje došli, morali smo proći nekoliko rampi.
Zrak je čist, ne smeta ni hladnoća. Osim zelenila, posebno prija tišina koju ništa ne narušava. Tišina koja smiruje um.
Naš vodič nam priča kako je za status koji danas ima Čorkova uvala zaslužan gospodin imena Milan Anić, rođen 1906. u nedalekom Plitvičkom Ljeskovcu. Kao mladić, i on je šetao ovim stazama u društvu svog oca lugara, a nakon što je postao profesor na Šumarskom fakultetu, krenuo ju je izučavati, da bi od 1965., kada je proglašena specijalnim rezervatom šumske vegetacije, i službeno nosila naziv primarne prašume.
Pejzažem dominiraju bukva, jela i smreka. Obožavaju ih ptice, a pogotovo sove, sve mahom zaštićene vrste.
- Tamo niže nalazi se najstarije drvo u dinarskom dijelu Europe, bukva stara više od 560 godina. Starija je od nje samo jedna bukva u Italiji, ta ih je doživjela 680. A najviša je pak jela visoka 58 metara. To vam je visina zgrade od 18 katova, ako računate da jedna etaža ima tri metra - pojašnjava Nikola dok šećemo stazom, gdje nam pažnju plijeni jako zelena mahovina koja raste posvuda.
Ima je na stablima, deblima koja leže na tlu, na kamenju... Voli vlagu, pa joj paše svaka od tih površina, a nju pak jako vole znanstvenici iz nordijskih krajeva, koji su fascinirani njome - otkriva nam.
Pad ukrajinskog aviona
I, zanimljivo, malo tko je od turista ili samoprozvanih planinara ovdje zalutao. Stvarno se, priznaje Nikola, svi drže pravila. Sunovratio se jedino ukrajinski avion Antonov 62 u kolovozu 1994. na sam rub prašume tijekom leta iz Cazina u Pulu, no nakon rata svi su dijelovi izvađeni.
Naše kratko prisustvo nije uznemirilo nijednu životinju. Pa čak ni divlju mačku, koja je malo veća nego domaća, a sada ih istražuju plitvički šumari.
- Možda nismo svjesni svaki dan, ali kad kreneš razmišljati, raditi u ovakvom području stvarno jest privilegija i čast. Kad sjedneš i temeljitije razmisliš o svome poslu. Gdje je naš zadatak da ga očuvamo u izvornom obliku i nepromijenjeno ostavimo za našu djecu i unuke - misao je Nikole Magdića na samom kraju našeg druženja.
Što je, da je, u pravu je. I fotograf i ja smo mu pozavidjeli.
