Ljeto godine 1988. Nautika se tek razmahala, na hrvatskoj obali i otocima marine su već pune brodova, morem plove gliseri, jahte, jedrilice, a na njima i prvi ljetni kapetani.
Orkanska bura mnoge od njih zatekla je na moru. Ispostava Lučke kapetanije Murter i njen kapetan Branko Rameša imaju pune ruke posla. Za kratko vrijeme po orkanu isplovljavaju u pet-šest akcija spašavanja. Sva sreća da je Kapetanija dobila upravo sagrađenu 11 i pol metara dugačku Lavsu, brod čvrsta trupa od slavonske hrastovine, s dva Cumminsa od po 315 konja.
Životne storije
Poziv u pomoć stiže od obitelji na nizozemskom brodu Linssen. Nasukao se blizu Murtera. Ne može se blizu jer je brod u plićaku. Spasioci s Lavse niz vjetar spuštaju kolut za spašavanje i na njega vezan konop i izvlače brod na sigurno. Ista situacija s jednom jedrilicom. Pod udarima vjetra i mora sidro je zaoralo i brod bacilo na otok. Kapetan Rameša s Lavsom spašava brodolomce, plastičnom trupu jedrilice nije bilo spasa...
I tako se iz godine u godinu nižu akcije spašavanja u kojima murterski lučki kapetan ima glavnu ulogu. Iza Rameše je 40 godina rada i sudjelovanja u više od 200 akcija traganja i spašavanja u kojima je nebrojeno puta izložio i vlastiti život. Zato je i ušao u najuži krug kandidata za svjetsku nagradu HERO, koju Međunarodni savez za spašavanja na moru dodjeljuje za požrtvovnost u spašavanju ljudskih života. Uz to, Rameša je bio i kandidat i za nagradu iste organizacije u kategoriji “Životno djelo”.
Branko Rameša u mirovini je od veljače ove godine. Taman kad smo ga namjeravali posjetiti u Murteru, naišli smo na njega u Betini kamo je došao na biciklu. Tu je i brod Lavsa na obnovi u betinskom škveru. Brod na kojem je proveo sve ove godine u akcijama traganja i spašavanja i ostalim morskim poslovima lučkog kapetana. Evo djelića njegove životne storije, vrijedne filmskog scenarija.
Po ocu i majci je Murterin. Kako je otac stalno bio po brodovima, jedriti ga je naučila majka - i to na betinskoj gajeti. Nastavio je kao jedriličar u splitskom klubu Labud, gdje je 1973. postao državni prvak u klasi šljuka. Obiteljsku pomorsku tradiciju danas nastavlja njegov sin Tonko.
A onda mu je natječaj za lučkog kapetana u Murteru sasvim promijenio život. Mislio je da će to biti neko privremeno rješenje, jer su supruga i on u to vrijeme bili vezani za Split, odnosno Kaštela. Međutim, nastavili su živjeti u obiteljskoj kući Brankovih roditelja, i tako je ostalo i dandanas.
- Ispostava kapetanije tek je bila formirana - sjeća se kapetan svog početka. Na drugom katu zgrade općine bila je jedna soba od 3 x 4 kvadrata. Tu sam stavio dva stola, par ormara i radiostanicu. I počeo sam pisati. Sve je bilo na ruku. Nisam imao ni pisaće mašine. Kada bi me trebali kolege iz Kapetanije Šibenik, zvali su na telefon tadašnje poduzeće Slanica s porukom da im se javim. Ni plovila nisu bila kao što su danas. Uglavnom su to bili prilagođeni gliseri. S Lavsom i novim tehnologijama komunikacija traganja i spašavanja bila je sve uspješnija.
- S našom Lavsom i brodom Šibenik imali smo jedno veliko spašavanje usred Jadrana na regati Jabuka. Na orkanskoj buri spasili smo jedrilicu. Zaustavili smo veliki brod s kontejnerima, napravili zavjetrinu i izvukli ljude. Jedrilici nije bilo ništa, samo je ostala bez kormila. Za taj pothvat dobili smo Vjesnikovu Plavu vrpcu - sjeća se kapetan Rameša.
Mirovina i spavanje
Sjetio se kapetan i jednog “privatnog” spašavanja, kad nije bio u službi:
- Sin Tonko bio je još mali, imao je nekih 8 godina. Bio je Uskrs, jedrili smo na Elanu 43 kod Lošinja. Bilo je dosta hladno, puhala je bura. Na milju i pol od Čikata ugledali smo nešto kao zastavu kojom ribari obično označavaju senjal od mreže. No, kada smo prišli bliže, vidjeli smo da čovjek stoji na prevrnutom gumenjaku i maše majicom. Bio je u gumenom odijelu, a njegova supruga i petogodišnji dječak bili su sklupčani, smrznuti i već ukočeni od hladnoće. On je ronio, a supruga i dječak su ga pratili.
Udar bure i val prevrnuli su gumenjak, bura ih je nosila prema pučini. Već je bio sumrak i najvjerojatnije bi stradali da ih nismo vidjeli. Bili su Talijani. Žena mi je htjela dati novac. Objasnio sam da je pomoć u nevolji dužnost svakoga na moru. I onda u salonu na stolu nađem njene naušnice. Ostavila ih je da se oduži - veli Rameša i šali se: - Zato pomorci valjda nose naušnice.
Što je prvo napravio kada je otišao u mirovinu?
- Najprije sam se dobro naspavao, svaki dan do 10 sati. A sada imam neke masline, pomidore... Volim raditi u maslinovu drvu predmete, imam i svoje društvo. Nađemo se svako jutro na kavi, onda napravim đir na biciklu - kaže Rameša.