Jednog proljetnog jutra 2015. Barbara Lipska iz Virginije je ustala iz kreveta, stavila boju na kosu i otišla na trčanje po svojem kvartu. No kad se nakon neobično dugo vremena vratila, njezin suprug Mirek je ostao zapanjen.
'Izgubila sam se u vlastitoj četvrti. Boja koju sam to jutro stavila na kosu, kapala mi je za vrat. Izgledala sam poput čudovišta kad sam se vratila', kaže Lipska.
Iako se danas sjeća tog trenutka, tada je bila potpuno nesvjesna svojeg izgleda i neobičnog ponašanja. Lipska proučava neuroznanost mentalnih bolesti i razvoj mozga u Nacionalnom institutu za mentalno zdravlje. U svojem radu ispituje molekularnu strukturu mozga ljudi koji imaju šizofreniju ili neki drugi poremećaj radi kojega su si oduzeli život.
A tijekom dva mjeseca u 2015. i kod nje same su se pojavili simptomi nalik na demenciju i šizofreniju. Tek je poslije doznala da je to bila posljedica tumora koji je rastao u njezinom mozgu. Tumor koji se proširio njezinim mozgom uzrokovao je slična ponašanja i osjećaje kao kod ljudi čije je mozgove proučavala.
Lipska je preživjela i u suradnji s novinarkom Elaine McArdle napisala knjigu o svojoj bolesti i oporavku 'Neuroznanstvenica koja je izgubila razum: Priča o ludilu i otkriću'.
Povodom izdanja knjige, dala je intervju čije dijelove prenosimo.
Što se događalo u Vašem mozgu?
U to vrijeme nisam znala, niti je itko znao. U mojoj su glavi rasli nepoznati tumori. Mozak mi je natekao i upalio se. Sve u svemu, imala sam oko 20 tumora.
Kako se promijenila kao osoba?
Mijenjala sam se postupno, od brižne majke, bake i supruge u neku vrstu bezdušnog čudovišta. Vikala sam na muža, unuke i djecu. Ponašala sam se kao podivljali dvogodišnjak i to cijelo vrijeme. Izgubila sam frontalni korteks – bio je natečen i nije funkcionirao. Također, izgubila sam tjemeni režanj. To su dijelovi mozga zaduženi za visoke kognitivne funkcije. Dijelovi koji nas čine ljudima i koji reguliraju što sanjamo, kako volimo, kako se ponašamo, jesmo li suzdržani ili želimo otići na trčanje jedva obučeni i s bojom za kosu koja kapa na sve strane. Mi svi imamo ideju kako se ponašati normalno – ne vičemo na obitelj i one koje volimo. No, ja to nisam shvaćala.
Kroz što je sve obitelj prolazila?
Mislim da je čitavo iskustvo bilo strašnije za moju obitelj nego za mene jer je nisam shvaćala što se događa. Ja sam na neki način bila pošteđena svega. No, članovi moje obitelji s vremenom su počeli shvaćati da gube osobu koju vole. Nisam ih gledala u oči. Bila sam distancirana. Nisam osjećala empatiju. Povrijedila sam ih i to je bilo užasno. Sada sam im jako zahvalna. Možete reći da obitelji tome i služe, no nikad nisam očekivala da ću ih iskušavati na ovakav način. Nadam se da se to više nikad neće ponoviti. To mi je sad najveća briga.
Što je naučila o mozgu?
Naučila sam nešto što sam i otprije znala, no sad sam dobila snažan dokaz. Mentalna bolest je oboljenje mozga. Nije to neka kratkotrajna stvar kao nedostatak volje, niti ima veze s time kako sam odgojena i kakva je moja obitelj. Takvu se bolest mora tretirati kao i svaku drugu bolest – bolest srca, bubrega ili jetre. Moramo naći mehanizme kako liječiti takve bolesti. Još uvijek ne znamo što ih uzrokuje. Znamo da se radi o fizičkim promjenama u mozgu.
Koji joj je tretman pomogao?
To zapravo ne znamo točno. Liječili su me na puno različitih načina – radijacijom, imunoterapijom, steroidima za otekline i ciljanom terapijom tumorskih stanica. Vjerojatno je sve pomoglo pomalo, no moj je dojam da je imunoterapija pomogla najviše. Svađala sam se s liječnikom i govorila mu da mi ne daje toliko lijekova jer neću znati koji mi je pomogao. On se nasmijao i rekao: 'Znaš što, baš me briga koji ti je lijek pomogao ako ti je bolje.' Ubrzo nakon toga stanje mi se doista popravilo. Sad se osjećam odlično, iako sam slabija nego prije. I fizički i emotivno. Prošla sam kroz jako puno toga. Moj mozak su opteretili lijekovima, radijacijom. Izgubila sam vid na lijevo oko. Izgubila sam osjećaj ravnoteže. Ponekad sam dezorijentirana i gubim se. Ali znate što? Živa sam – i to je sve što se računa. I sretna sam!