Ivu Gregurevića nemoguće je opisati riječju - glumac. On je glumac koji, nerijetko uopće, ne glumi. Ne glumi? Jasno da glumi, ali tanku granicu života i glume ne odaje. Jednostavno, on je uvijek Ivo Gregurević pa makar pred vama stoji Hamlet ili Kosmički. Posjeduje nepodnošljivu lakoću igranja. Ali, život nije gluma... gluma jest život. Posebno za Ivu Gregurevića. Ivo je kao neki mrgud, svjestan je toga. Kad ga bolje upoznate, shvatite da ipak nije. Veseo je, duhovit, mudar, voli prijatelje, voli žene... I one njega. Sretan je što živi i namjerava još dugo... Snimio je nedavno dva nova filma pa ih ukupno ima čak 92. Da o teatru i ne govorimo. Bio je Hamlet, bio više od sto likova. Bio je i žena, u “Čarugi”. Ima sedam prijatelja iz djetinjstva u Donjoj Mahali okruženoj s tri strane Savom. Plovi Savom, želi do Crnog mora, kuha sjajno. Pravi se odbojan, a zapravo je razgovorljiv i ugodan. Ne daje intervjue. I - nije još stigao do Crnog mora.
Ne volite intervjue...
- Vama ću ga dati.
Moram paziti da vas ne razljutim?
- Ne morate. Ja ću odgovoriti ili neću odgovoriti. Oprostite, zvoni mi telefon... Da? Što je? Pao? Ma... Zvat ću te...
Što se dogodilo?
- Navojčev otac vozio avion pa se srušio...
Živ je?
- Je, je. Ide u bolnicu. Bit će u redu, nadamo se... možemo nastaviti...
Intervjui...
- Neka mladi daju intervjue. Njihova je budućnost. Što mora o meni netko znati? To je prvi razlog. Drugi je što tražim 10 tisuća eura po intervjuu...
Tko to kaže?
- Ja.
Haaahaaa... ne vjerujem vam.
- Od vas neću tražit’ ništa zato što ste me uporno gnjavili i uspjeli. Pristao sam.
Pa i vi imate budućnost...
- Imam, ali drugačiju. Živjet ću još 70 godina. To je to.
Dobre ste volje. Mislio sam da ste mrgud...
- Zar nisam?
Fabijan Šovagović i Ivo Gregurević hrvatski su vrhunski glumci...
- Drago mi je to što kažete za Fabijana. Od publike tražim ocjenu, samo ona može govoriti o meni. Šta bih ja pričao?
Publika vas voli.
- To mi je drago.
Isti ste na sceni i privatno...
- Uvijek je to gluma. Nikad ja ne igram sebe. Svaka moja uloga je drugačija. Neki kažu da sam karakterni glumac.
Djetinjstvo su vam obilježili kaubojski filmovi...
- Da, da. Kaubojski filmovi. Imam u Mahali u mojoj kuću etnosobu u kojoj su slike Indijanaca, strijele zabodene u kamin... Kao dijete sam se već bavio filmom. Bilo nas je sedmorica dječaka. Gledali smo skoro sve filmove koji su dolazili, naročito kaubojske, u Županji, u koju smo išli čamcem preko Save. U obližnjem Orašju bila su dva kina, sad ima samo jedno. Nakon filma smo išli na livadu pokraj Save pa podijelili uloge iz filma koji smo gledali. Naš ‘film’ na livadi trajao bi 4, 5 sati, u kinu sat i pol. Volio bih da se sad snimi takva naša filmska predstava. To je moje djetinjstvo. Sretno. Igrali smo, na primjer, ‘Seljačku bunu’, zimi. Uspjeli smo nagovoriti stotinu ljudi da budu statisti. Podijelili ih na dvije grupe. Dobri i loši. Igrali smo na zaleđenoj bari. Snijeg je padao. Moj prijatelj Paca, mali niski, bio je naš šef. On je igrao Matiju Gupca. Mi ostali imali smo mačeve, koplja, vile, štapove i počeli se tući. Velmože i seljaci. Odjednom led nad barom pukne... Svi smo završili u ledenoj vodi skoro do vrata. Sto ljudi počelo izlazit’ iz bare... svi mokri i smrznuti. Nismo se usudili takvi otići kući pa smo otišli u prijatelja, Marijan se zove, mi ga zvali - Marijana. Tamo smo se sušili. Takvih priča imam stotine. To su bili počeci hrvatskog filma u Posavini.
Donja Mahala je vaš rodni kraj. Postoji i Gornja?
- Ne postoji.
Kako danas ljudi žive ondje?
- Uglavnom dobro. Nema posla. Ljudi odlaze. Za 50, 60 godina nestat će tamo Hrvata, kažu mi. Ipak, sumnjam u to. Optimist sam. Opstat ćemo iako nas je puno manje nego prije.
U filmu ‘Čaruga’ igrali ste dvije uloge: Čarugu i jednu ženu, snašu...
- Da. Došli smo u pljačku... igrao sam jednu Slavonku. Ja, žena, izvadila sam pištolj i rekla: Ovo je pljačka... tako nešto... Inače, igrao sam uz to i glavnu ulogu, Čarugu. Bila je to 1991., počeo je rat. Jovan Stanisavljević Čaruga bio je Srbin. Film nije toliko dobro prošao u Hrvatskoj. Bolje je prošao u Srbiji. Tamo nije bilo rata.
Vaš otac je bio zemljoradnik?
- Ne, ne. Tata, moj stari, bio je obućar, zidar i zemljoradnik. Pa dobio otkaz u poljoprivrednoj zadruzi. Umro je, nažalost, kad sam još bio na Akademiji. Nije vidio moje filmove u kinu ni na televiziji. Na samrti mi je poželio sreću...
Mahala znači, otprilike, kvart... dio grada...
- To su ime dali Turci kad su tamo, davno, došli. Prije toga se selo zvalo Utorkovište, a još prije Tvrtkovište. Utorkovište zato što je svakog utorka bio sajam goveda, svinja, povrća i voća. Stariji ljudi ne kažu Donja Mahala nego Dojna Maala. Izbacili su slovo ‘h’. Nema ‘h’ u našem lokalnom vokabularu. Kažu kruv, ne kažu kruh. Ne kažu Hrvatska, nego vele Rvatska. U svim našim riječima slovo h se baca van. Ja sam iz - Dojne Maale.
Maala je mala ili velika?
- Bila je velika. Imali smo 5500 stanovnika, prije rata. Sad nas ima 3500.
Živite danas i tamo?
- Sve više. Vraćam se u djetinjstvo. I u Zagrebu sam.
To sam primijetio.
- Iza zadnjeg rata opstala je u Bosanskoj Posavini jedino općina Orašje. Bilo je u tom kraju, prije rata, 250.000 Hrvata... Ima nas sad još u Orašju i nešto malo u Odžaku. Sve okolo je srpsko.
Vas sedam dječaka iz Maale... svi ste tamo?
- Svi smo živi. Samo dvojica su u Maali. Ostali u Švedskoj, Austriji, Kanadi... u Zagrebu.
U škvadri niste imali ni jednu curu? Samo ‘7 veličanstvenih’?
- Bila je jedna, Zvjezdana Blagojević. Pokojna, nažalost. Bili su i Stanko, Vito, Neven... koji bi dolazili preko ljeta. Igrali se s nama - filma. Kaubojskog.
Jednom ste rekli da ste uobraženi... čitao sam...
- Nisam uobražen, naravno. Nisam ni mrgud. To kažem kad ne dajem intervjue pa time odbijam ljude. No, kad dam intervju, pokažem svoje pravo lice.
Sada?
- Da. Sada. Sve što vam pričam sam ja, sve je istina.
Bard ste hrvatskoga glumišta...
- Šta ja znam...
Najbolje ste plaćen glumac...
- Tražim honorare i - dobivam. Uglavnom dobivam. Na intervjuima ne dobivam...
Intervju nije uloga...
- Mislite da nije?
Stvarno tražite novac za intervju?
- Bila je neka televizijska emisija pa je voditelj rekao da tražim 2000 eura. To nije istina. Tražim 10.000 eura za svaki intervju. Haahaaaahaaaa...
Dobro sam prošao...
- Bome jeste.
Oko Save u Mahali je nasip. Oko rijeke Bosne?
- I tamo je nasip, ali prešla ga Bosna. Puk’o i nasip u jednom selu u blizini Vidovica pa je Sava navaljivala s jedne strane, a Bosna s druge. Nismo to očekivali pa nas Bosna poplavila. Uništila mi rodnu kuću. U dvorištu mi je bio metar vode. Smrdjelo je strašno kad se voda povukla. Moj rođak i prijatelj Zlatko mi je nešto spasio. Htio sam otić’ živjeti na Velebit, visoko... Naravno, nisam to napravio. Gledam tu moju kuću, jadnu, tražim što je ostalo... Otvorim vrata od ostave u koju sam spremio 160 litara rakije... sve porazbacane boce... nema ništa više... Udarim nogom u bocu, vidim, puna rakije. I sve su ostale pune. Uzmem jednu bocu, stavim stolicu nasred dvorišta, sjednem i - pijem. Nije mi više ništa smrdjelo... Sutradan su došli prijatelji iz Orašja, Osijeka, Vukovara, iz Broda, došlo njih dvadesetak. Vele, obnovit ćemo ti kuću. Radili smo tri tjedna. Sad je moja kuća bolja nego što je bila prije. Eto, to je prijateljstvo.
Festival Ive Gregurevića u Orašju postao je slavan...
- Ilija Benković je moj pomoćnik. Ima nas jedna grupa koja određuje koji će glumac i redatelj dobit’ nagradu. Nagrade su zlatni dukati.
Pravo zlato?
- Pravo zlato. Dukat. Stavi se u abonos, to je crni hrast, drvo staro tisućama godina, vadimo ga mokrog iz Save. Uz to ima još darova za glumce, šunka, rakija, vino, majice. Kupim ja sto litara rakije pa se to sve popije u sedam, osam dana. Normalno. U Bosni se više pije rakija nego bilo koje drugo piće. Pojavilo se i vino mog prijatelja Krauthakera i braće Dragun iz Iloka. Sad se pije i vino, a i pivo Ilije Živkovića. Načelnik općine i premijer Vlade nam pomažu. Festival dobiva novac i od političara Bosne i Hercegovine i od Hrvatske.
Kad je sljedeći vaš festival?
- Počinje za tri mjeseca, 3. rujna. Trajat će koliko ima filmova... Svaki dan jedan. Bit će filmovi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.
Napravili ste izvrsnu biblioteku od tog čudesnog crnog abonosa...
- Odakle to znate?
Čuo, čit’o...
- Moj prijatelj stolar to radi. Imao sam jednu komodu Seven Days, sedam ladica, svaka s robom za jedan dan. Nakon poplave htio sam je baciti, ali moj prijatelj nije dao. Napravio mi je od tog drveta fantastičnu biblioteku - od komode, vrata, prozora... Knjižnica je u mojoj etnosobi.
Ima i jedna splav na festivalu...
- Ima. Na prvi festival smo išli na splavi iz Zagreba u Orašje. Petnaest dana trajala je plovidba. Namjeravali smo potom ići Savom pa Dunavom u Crno more. Nenad Gol i Marino Zurl s nama, novinari. Oni su išli splavom, mi motornim čamcima. Zurl i Gol su putovali dva mjeseca i napisali knjigu. Međutim, mi smo došli čamcima samo do Orašja, za Gospojino, za Veliku Gospu. Počela je padati kiša. Mi odgodili za nagodinu. Probali smo još tri, četiri puta do Crnog mora. Ali, nismo nikad došli do Crnog mora, samo do Orašja. Mislim da ću jednog dana, svejedno kada, doprijeti do Crnog mora.
Kazalište i film su isto ili ih dijelite?
- Isto je to, zapravo. Za glumca. Jasno, to su dvije vrste istog posla. Drukčija koncentracija. U kazalištu radiš u kontinuitetu i probu i predstavu, na filmu nema kronološkog reda. Počneš scenom na sredini, nastaviš s početkom, kasnije kraj ili obratno. Rasjeckano je...
Igrali ste Hamleta...
- Da, u Dubrovniku. Pred rat. Režirao je Mađar Babarci. To je jedna od glavnih glumačkih rola. Kad glumac odigra Hamleta, to je - postulat, apsolutno točan. Da nisam igrao Hamleta, možda danas ne bih ni razgovarao s vama.
Zašto?
- Šalim se... Velika je stvar odigrati Hamleta. Jan Kott, veliki poljski teatrolog, pisao je o Hamletu, gledao ih je možda 100, ali ni o jednoj predstavi nije dobro napisao. U Hamletu ima nešto prokleto. Šekspirijanski prokleto. Nijedna predstava ne može zadovoljiti sve. Neke su loše, neke su dobre, ni jedna nije najbolja. Čudna varijanta... To je Jan Kott jako dobro uočio i napisao.
Ribič ste?
- Pecam na Savi. Pa jedem tu ribu.
Volite i more?
- Volim, ali more je veliko, nepregledno. Nikad ne znaš što će te snaći kad si s brodom na moru. Vrijeme se naglo preokrene, dođe nevera. More je opasno. Uhvati me strah od tih ogromnih valova. Hvali more, drž’ se kraja. Ja sam, uglavnom, uz kraj.
Milov’o sam garave i plave... To je vaš život?
- Ivan Kozarac napisao je tu pjesmu svojoj velikoj ljubavi Mariji... U Vinkovcima je sad otvorena njegova kuća. To je život Ivana Kozarca, a moguće ima i kod mene nešto... od toga...
Život Ive Gregurevića je - avantura?
- Ako vi tako kažete, neka bude tako. Jedan stariji čovjek, kad sam počinjao karijeru glumca, rekao mi je: To će ti proći ovako... i pucnuo prstima. To je zaista tako. I, to je skoro prošlo...
Imate mana?
- Imam. Mane su moj prioritet, češće su od dobrih strana. Kad bih vam otkrio mane, moja publika ne bi bila zadovoljna. Ja sam onaj koji jesam - čovjek s manama.
Snimili ste dva nova filma.
- Da, sada ih je 92. ‘Sve najbolje’ Snježane Tribuson ide sad u Pulu, a snimio sam ove godine i ‘Osmog povjerenika’ Ivana Salaja.
Što radite s novcem?
- Potrošim ga.
Imate djece?
- Imam, Marka.
Koliko je Maala daleko od Zagreba?
- Autom 230 kilometara. To prijeđem za sat i deset minuta ako me policija ne uhvati. A, ponekad putujem cijeli dan... Stanem, pojedem prasetinu, pojedem pitu, posjećujem prijatelje...
Uzbudljiv život...
- Moj život jest bogatstvo. Lijepo je bilo. Volio bih da ne živim do 150. godine, nego dvije tisuće godina, najmanje... Tek tada bih mogao nešto ozbiljno o životu reći...
Praznovjerni ste?
- Nisam. Vjerujem u Boga.
Što je s memorijom?
- Malo mi otkazuje. Ne pamtim tekstove više tako dobro...
U jednom davnom intervjuu rekli ste da ste ‘zajeban čovjek’. Piše tako...
- Jesam. Pušim, jednu za drugom... haaahaaahaaaa...
Glumite li i sada... malo...?
- Ne. Iskren sam. Pokušavam biti. Volio bih živjeti ne dvije, nego pet tisuća godina.
Što biste radili?
- Svašta, joj... da vam ne pričam...
Duhoviti ste...
- Možda.
Imate šarma.
- To vi kažete. Svaki je čovjek u sebi glumac. Dajem vam iskrene odgovore, ali volim i nešto malo - podmetnuti...
Drugačiji ste od ostalih ljudi?
- Jesam. Prije sam mislio da sam besmrtan. Ima jedna filozofska teorija koje veli da je sve oko nas - samo naša iluzija. Moguće.