OMILJENA PJEVAČICA

DANIJELA MARTINOVIĆ PROGOVORILA O SVOM DUHOVNOM ŽIVOTU 'Prije deset godina mjesec dana provela sam u šutnji. To iskustvo promijenilo me iz temelja'

Članica žirija showa ‘Zvijezde pjevaju’ govori o svojoj sklonosti duhovnome, potrebi za tišinom te stremljenju iskustvima daleko od svjetovnog komešanja i žamora raznih glasova i glasića

Danijela Martinović već je gotovo tri desetljeća među najuspješnijim, ali i najomiljenijim pjevačicama na domaćoj estradi, svoju je kreativnost dokazala i kroz pisanje, a odnedavno i zanimljivim videoklipovima na svom YouTube kanalu #danijelabezfiltera gdje se odvažila i na razne stvari koje su joj godinama bile nezamislive. No, svoje obožavatelje u posljednje vrijeme najviše intrigira okretanjem duhovnosti, vjeri i dubljim životnim vrijednostima.

Svoja razmišljanja, spoznaje i osjećaje podijelila je i s javnošću, no ponekad se, priznaje, dogodi i da se neke njezine izjave krivo protumače, baš poput odluke da nekoliko dana provede u šutnji u samostanu. I ne, ne namjerava se zarediti, a svoje će iskustvo podijeliti sa svima.

Što vas je motiviralo da dublje zavirite u sebe i okrenete se duhovnosti i važnijim životnim vrijednostima?

- Iskreno, zaista ne mogu izdvojiti jedan specifični trenutak, jednu točku od koje je sve krenulo tako da je vidljivo svijetu jer u meni je sve isto, ja sam bila i ostala Danijela, ali očito je javnost dosad vidjela samo jedan djelić mene. Prirodno je da ljudi rastu i nadograđuju se jer sve što stoji, od stajanja će jednom propasti. Stajanje na mjestu nije u prirodi stvorenoga, sve se mora kretati. Otkad znam za sebe promatrala sam stvari u dubinu i imala mali milijun pitanja. Bila sam ono dijete od kojeg vas boli glava, ha-ha… Priznajem, nije to uvijek najjednostavnije, ali donijelo mi je mnoge ljepote i darove.

Kakve vam je to promjene donijelo u životu, u svim segmentima?

- Rođena sam i odrasla u tom duhu i to stanje za mene je sasvim prirodno, kao i cijeloj mojoj obitelji. Ali u jednom trenutku počela su navirati pitanja na koja mi nitko nije mogao dati odgovor pa sam ih morala potražiti sama - Tko si ti, Danijela? Zašto postojiš? Što možeš učiniti da svojim postojanjem obogatiš nečiji život, da ostaviš trag? Bi li sve bez mene bilo isto ili mi je poklonjena prilika? Jesam li ja samo puka slučajnost ili pomno krojena Božja namjera? I još mnoga…

 

Kako ste se odlučili za odlazak u samostan gdje ćete nekoliko dana provesti u potpunoj tišini i kako ćete to iskustvo podijeliti s drugima? Hoće li se i to naći na vašem YouTube kanalu?

- Prije desetak godina prisilno sam otišla u šutnju na punih mjesec dana jer mi je pukla kapilara u glasnici. To mi je bio jedan od najvećih izazova. Cijeli mjesec nisam izgovorila niti jedno jedino slovo. Kako? Ne pitajte me, nemam pojma. Doktor mi je rekao da je apsolutna šutnja najvažnija kod takve ozljede glasnice pa sam ga slijepo poslušala i kada sam došla na kontrolu, uzviknuo je oduševljen: “Bravo, Danijela! Vidim da ste me poslušali, glasnica se savršeno opravila, izdržali ste, a to mogu zaista rijetki”. I stvarno nije bilo lako, ali ta je šutnja u meni pokrenula mnogo toga i shvatila sam zašto se preporučuje od davnina kao jedan od najjačih alata u pronalaženju dubinskog mira. To iskustvo promijenilo me iz temelja.

Nedavno sam osmislila novi oblik komunikacije s publikom kroz videoklipove na svom YouTube kanalu pod nazivom #danijelabezfiltera gdje intervjuiram ljude koji su mene impresionirali svojim stvarnim životom jer želim da ih svijet vidi, da se čuje njihova priča, ali sam odlučila i zakoračiti u neke neobične situacije, primjerice skok s padobranom, tretman krvnom plazmom, a jedna od ideja je da nekoliko dana nakon toliko godina sada ciljano i planski odem u šutnju i svaki dan napišem sva svoja iskustva kako bih prenijela ljudima sve benefite šutnje koji su zaista nevjerojatni. Posvuda stalno netko brblja, mrmlja, govori i viče ili u nama ili oko nas.

I tako prođu i deseci godina a da o sebi i svojim potrebama ne znamo baš ništa. Sami sebi smo najveći stranci i potpune nepoznanice, a kako ćemo onda razumjeti bilo koga. Tako se kreira kaos. Šutjeti, naravno, mogu i u svom stanu zaključana, ali nekakav prostor za šutnju koji već u sebi nosi tu energiju bio bi samo još jedna bitna podrška cijeloj ideji. Možda to bude i neka osamljena kućica na nekoj planini ili uz more. Osim ove, imam još mnogo neobičnih ideja u koje ću se upustiti.

Kako vaši bližnji, posebno vaš partner Petar Grašo komentiraju novu stranicu u vašem životu?

- Oni me jako dobro poznaju i njima to nije ništa novo. Novo je ljudima koji prvi put vide i taj dio moje osobnosti, ali ubrzo će i njima to postati normalno.

Sve češće na razne načine ohrabrujete, motivirate i pomažete drugima da se i sami okrenu duhovnosti u teškim životnim situacijama. Kakav je osjećaj kad i opipljivo osjetite da ste nekom pomogli?

- Upravo suprotno. Ne trebamo čekati zadnji čas da se uhvatimo za slamku spasa. Treba tako živjeti svaki dan, svaki sat, svaku minutu jer onda ćemo kročiti kroz život potpuno drugačije i nećemo dihotomno gledati na sve lijepeći etikete “dobro - loše” na ambalaže događaja koji klize pokretnom trakom svakodnevice.

Naučit ćemo se prihvaćati i onda će nam se polako pokazati šira slika u kojoj se jasno vide uzroci nekih događaja, koji su u trenucima dok smo ih prolazili bili nepodnošljivi, a vrijeme će pokazati da su bili nužni i da su donijeli velike, ponekad epohalne promjene. Vidjet ćemo smisao u svemu što nam se događa. Ako samo jednoj osobi olakšam na bilo koji način, ja sam ispunila svoju svrhu.

 

I vaša posljednja pjesma “Ave Maria” ima duhovni karakter. Može li se očekivati i album takvog sadržaja?

- Još jedna od deja za #danijelubezfiltera bila je da otpjevam na svoj način pjesme koje za mene imaju posebno značenje. Pjesme nisu birane po žanru niti popularnosti, već po tome što meni osobno znače. Niti jedna pjesma nije slučajno na popisu, a on je poprilično raznovrstan i tu se okušavam u raznim glazbenim žanrovima. Jedna od njih je “Ave Maria” kojom otvaram to poglavlje. Izvodim je sa svojom najboljom prijateljicom Doris Karamatić jer ta izvedba krije priču ispod priče.

Rođene smo u istoj noći u istom gradu, zajedno smo pohađale istu školu, svirale harfu, ja sam joj bila trostruka kuma, i to baš u crkvi Kaptol. Pjesma nije snimljena u studiju, nego u praznoj crkvi jer mi je želja bila da se ta predivna energija prazne crkve pomiješa sa zvukom harfe i mojim glasom. I uspjeli smo. To ne može napraviti niti jedan umjetni efekt na ovom svijetu. Sljedeća je Stingova pjesma “Fields of Gold” koju sam otpjevala samo uz akustičnu gitaru, a nakon toga dolazi “Ne klepeći nanulama” koju sam otpjevala a capella i posvetila svojoj mami.

Posljednjih vas tjedana gledamo kao članicu žirija showa “Zvijezde pjevaju”. Tko vas posebno oduševljava od kandidata i kako se snalazite u ulozi suca?

- Svatko tko se usudio krenuti u tu priču zaslužuje gromoglasan pljesak jer stati pred javnost, zapjevati i usuditi se kročiti u nešto novo i nepoznato nije tek tako, to je jako hrabar potez jer time se, osim dvosatne subotnje zabave, odašilje mnogo jača poruka: usudite se, ne bojte se, ako ne probate možda će vam jednom biti žao, a ako probate možete završiti tamo gdje se niste usudili niti sanjati, ali ako ne probate, nikada to nećete ni saznati.

Upravo sam zato presretna što sam dio te priče i zaista se trudim biti konstruktivna i usmjeriti onako kako to najbolje znam s jasnim fokusom na ono što je dobro - to podcrtavam.

Je li vam teško uputiti nekome lošu kritiku?

- Nema loše namjere pa nema ni loše kritike. Opserviram iz svoje perspektive, a trudim se biti što objektivnija i nježna, uvijek nježna.

Uskoro ćete slaviti i tri desetljeća iznimne glazbene karijere. Kakav je osjećaj?

- Tri desetljeća zvuči prilično ozbiljno, a meni se čini kao prekjučer kad sam u maloj bijeloj haljinici skakutala po pozornici Splitskog festivala i pjevala “Kako bi te smantala sad se stalno pitam”. Gledajući iz ove daljine, sada sam potpuno sigurna da je netko pažljivo slagao puzzle moga putovanja, uvjerena sam da se neke stvari ne mogu mijenjati koliko god se mi trudili ili to željeli. Mene je uvijek sve vraćalo pjesmi i to se neće promijeniti.

Je li bilo razdoblja kad ste možda požalili što ste odabrali glazbu kao životni put?

- Nikada. I da sam ostala sa svojim prvim bendom Ljetno doba, sigurno bih pjevala sada u nekom dobrom baru negdje po svijetu, ali sigurno bih pjevala, jer glazba je moj život. To što sam medijska ličnost znalo me u nekim trenucima opterećivati, ali i tu smo dječju bolest preboljeli.

Uspješno ste se okušali i u pisanju, a nakon slikovnica “O anđelu”, “Mala dama”, vaša knjiga “Šalabahter Života” naišla je na odlične kritike. Pripremate li nešto novo?

- Kada sam počela pisati, nisam imala ideju o tome da će svi zapisi završiti u knjizi poezije. Pisala sam jer sam tako otkrila način da se izrazim do kraja. Danas je to prilično teško jer ako malo promatrate komunikaciju, rijetko imate sugovornika koji je prisutan, koji vas pažljivo sluša i koji vam dozvoljava da stavite točku na rečenicu, da završite misao do kraja. Svi svakome nasilno upadaju u riječ ili kao razgovaraju, a gledaju kroz vas ili simultano pišu poruke ili gledaju najnovije bombastične naslove.

To me počelo jako iscrpljivati pa je pisanje došlo sasvim prirodno. Prvo izdanje “Šalabahtera Života” rasprodano je u nepunih mjesec dana, što potvrđuje da se zbirka ljudima jako svidjela, a istodobno struka ju je pohvalila. To se nisam usudila ni sanjati, ali usudila sam se pisati i eto... Još jedna potvrda kada se usudite, događaju se čuda, ali stvarna čuda, a zadnje čudo dogodilo se prije nekoliko dana kada sam dobila upit iz Beograda za knjigu jer je djevojci to preporučio njezin psihijatar kao dio terapije kroz koju prolazi.

Ostala sam bez riječi. Upravo se uređuje “Šalabahter Života 2”, pa će vrlo brzo izići oba izdanja. Sa svih strana dolaze upiti za knjigu i evo obećanja - bit će jako brzo!

 

Što smatrate svojim najvećim životnim uspjehom?

- Ušla sam neki dan u taksi, a čovjek mi je rekao: “Danijela, hvala vam. Poslušao sam vaš savjet i spasio sebi život. Doslovno”. Rasplakala sam se. Nikada ne znamo kada će jedna sasvim obična ljudska, ali iskrena gesta nekome spasiti život, a da to i ne saznamo. A ja sam imala sreću da mi je to čovjek osobno rekao. Zar može više od toga?

Ovih je dana vaš Petar proslavio rođendan. Što ste mu poklonili?

- Darivati volim sve ostale dane bez posebnog akcenta na one u kojima se to očekuje. Tada poklonim tek neku sitnicu jer pravi se život događa u međuvremenu. Proslavili smo u krugu najintimnijih prijatelja.

Vi i Petar Grašo jedan ste od najdugovječnijih parova na estradi. Kako prolazite kroz krize koje svaki par ima i što je po vama ključ uspjeha veze?

- Vjerojatno kao i svi ostali parovi. Nema posebnog recepta, ali ako ga slučajno otkrijem sama, otkrit ću ga i vama.

Čime vas je Petar najviše oduševio u životu?

- Iskrenošću, duhovitošću, lakoćom postojanja...

Fotografije: Goran Matijašec, Mario Poje i Marko Lorenzo Blaslov

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo