ŽIVOT POD OPSADOM

‘Danima nismo jeli meso. Onda je u stražnje dvorište ušetala kokoš. Krenuli smo u lov...‘

U četiri dijela ekskluzivno donosimo ispovijest vukovarskog branitelja Damira Plavšića

Napomena: Imena osoba u ovoj priči su zamijenjena drugima.

Budi me glasni tupi zvuk iza kojega slijedi podrhtavanje tla i ljuljanje kuće u kojoj spavam, hitro se uspravljam ali ostajem sjediti na svome madracu, u prostoriji je potpuni mrak a nevidljiva prašina koja se spušta iz pukotina betonske deke začepljuje moje nosnice i tjera me na kihanje. Pored sebe osjećam pomjeranje tijela i buđenje ljudi koji spavaju sa mnom u istoj prostoriji a onda i oni počinju kihati i kašljati ali sve u jednom trenu prekida novi potmuli zvuk, podrhtavanje tla i ljuljanje kuće. U istom trenu čujem zvukove klizanja, padanja i razbijanja šalica u dodiru sa betonskim podom, zveckanje praznih staklenih boca poslaganih uz zid uskog hodnika, panično utrčavanje mog crnog mačka koji se svom brzinom zabija u limenu bačvu. Prekriva nas novi oblak prašine pa opet slijedi kihanje i kašljanje ali ovaj puta tiše i opreznije jer svi očekujemo trenutak kada ćemo možda umrijeti.

Čuju se ubrzani koraci moga oca koji silazi sa kata kuće, zadihan ulazi u našu prostoriju pa u mraku pipajući rukama i nogama pronalazi put do svoga ležaja i sjeda pored moje majke. Šutke i u potpunom mraku iščekujemo novo podrhtavanje tla a svaka nova minuta kao da traje nevjerojatno dugo, naše nadbubrežne žlijezde luče ogromne količine adrenalina pa nam udisaji postaju dublji a srce kuca ubrzano i priprema organizam za maksimalnu fizičku aktivnost koja može uslijediti svakoga trena. Čuje se duboko disanje, tiha molitva moje majke, mačka koja opušteno prede u nečijem krilu i zvuk šuškanja velikog najlona na ulazu u kuću koji pomjera jutarnji povjetarac.

Ovo strašno iščekivanje prestaje u zoru, negdje oko šest sati i trideset minuta kada u jednom trenutku začujemo zvukove fijukanja negdje visoko u zraku a potom slijede eksplozije i podrhtavanje teško oštećene kuće u čijem podrumu živimo. Kako se zvukovi fijukanja skraćuju tako eksplozije granata postaju sve bliže i glasnije a onda u jednom trenutku zvukovi fijukanja iščezavaju. Mačak prestaje presti i zavlači se dublje u krilu, tijela se skupljaju u zgrčeni položaj, prestajemo disati i razrogačenim očima gledamo ispred sebe u potpuni mrak. Granate pogađaju našu kuću a dok sa nje otpadaju komadi crjepova i betona mi čvrsto stišćemo ruke osoba pored sebe a kuća poput nekakvog živog bića obilno krvari ali umjesto krvi kroz pukotine u zidovima po nama pada gusta betonska prašina.

Zraka svjetlosti

Jedna poveća krhotina granate koja je upravo eksplodirala uz samu kuću probija vreće ispunjene pijeskom naslagane ispred podrumskog prozora i ulijeće u naš podrum, udara u nekakav metal, prolijeće između dvoje ljudi i još užarena zaustavlja se na betonskom podu. Oveća rupa između vreća sa pijeskom i gornjeg desnog ruba prozora, koju je prije jedne sekunde iza sebe ostavila krhotina granate, omogućila je ulazak jedne blještave zrake svjetlosti izlazećeg sunca koja izaziva refleksno zatvaranje naših široko razrogačenih očiju. Brzo otvaramo oči i svi gledamo zraku svjetlosti koja se zaustavlja u krilu moga ranjenoga suborca koji sjedi do mene a u zraku poput dima leti prašina prelijevajućih boja, od bijele, sive pa sve do crvene.

Nismo niti izdahnuli zrak koji je ostao zabetoniran u našim plućima od šoka blizine eksplozije granate i ulijetanja povećeg gelera u podrum a već je eksplodirala i druga granata uz rub kuće a pored mjesta na kojem su nekada bila ulazna vrata. Zaglušujuća detonacija učinila je da potpuno oglušimo a udar eksplozije cijepa najlonsku ceradu koja visi okačena iznad štokova umjesto vrata, na tisuće komadića koji sada lete podrumom pomiješani sa prašinom. Neopisiva mješavina mirisa baruta, izgorene boje koja je prekrivala površinu granate, otopljene plastike, cigle, željeza i betona potpuno je ovladao prostorom u kojem je do maloprije lebdio ustajali zrak sa intenzivnim mirisima vlage i plijesni. Potpuna gluhoća kroz nekoliko sekundi prelazi u tiho a potom i u sve glasnije zujanje u ušima a onda kada se vratio sluh začujemo bolno cviljenje nekoga psa i eksplozije granata koje se polako udaljuju od naše kuće i odlaze prema gradu.

Vlasnik kuće prvi ustaje sa svoga madraca i kao da rukama razgrće gustu prašinu pruža ih prema improviziranoj pećnici napravljenoj od metalnog bureta a onda skreće desno prema iscijepanim drvima naslaganim uza zid pa uzima malenu čašu i postavlja ju na maleni stolić postavljen u sredini sobe. Polako opipava rukama prvo lijevi a potom i desni džep svojih hlača, vadi zippo upaljač a onda lijevom rukom iz unutrašnjeg džepa sakoa vadi metalnu tabakeru sa cigaretama. Pokušava upaliti plamen na upaljaču ali ne uspijeva pa ga nervozno trese gore dolje a kada ga uspije upaliti prvo zapali cigaretu, sjedne na svoj madrac na podu, duboko udahne dim pa tek onda zapali tanki i zašiljeni komadić drveta. Sada plamen prenosi prema stoliću, priginje se da bolje vidi a onda plamenom lovi žiške, malene fitilje provučene kroz okrugle i tanke metalne pločice koji u čaši plutaju iznad vode na tankom sloju ulja. Kada je napokon uspio upaliti sva tri žiška sa olakšanjem gasi plamen sa trijeske, sjeda na svoj madrac, duboko udahne drugi dim iz goruće cigarete i tek onda podiže glavu prema nama.

Svi u šoku

Svi smo u šoku…, još trenutak nepokretno sjedimo na svojim madracima a onda uz prekide, trljajući oči i intenzivno trepćući zbog iritantne prašine koja nam je zacrvenjela oči, pogledom prelazimo čitavim prostorom podruma. Vlasnikov sin Franko i ja vadimo svoje cigarete pa ih šutke palimo a onda gledamo ples dima osvijetljen tankom zrakom svjetlosti koji se miješa s crvenom, sivom i bijelom prašinom te kako sve zajedno pokušava pobjeći napolje iz podruma kroz rupu koju je napravila krhotina granate.

Tek sada osjećamo koliko je hladno pa se približavamo jedni drugima, Frankova majka, trljajući ruke, ustaje i uzima šibice pa pali vatru u metalnom buretu koje nam služi kao štednjak na drva ali bez rerne a moja majka već stavlja lonac s vodom na željezni poklopac bureta koji nam služi kao rešo. Sunce koje se napokon izdiže iznad susjedove kuće, preko puta ceste, napokon obasjava ulaz u našu kuću pa se svjetlost spušta niz stepenice u podrum a svjetlosni snop koji i dalje prolazi kroz rupu koju je napravila krhotina granate pomjerio se desno i dolje pa nam otkriva novu pukotinu u betonskom temelju podruma.

Kako se sliježe gusta prašina tako se otkrivaju ljudi koji sjede u podrumu. Uz desnu stranu, odmah pored drva poslaganih uz betonski zid temelja kuće, na svome madracu sjedi vlasnik kuće. Zapalio je već drugu cigaretu i šutke gleda prema plamenu u štednjaku koji nikako da plane boreći se sa velikom vlagom i prašinom pa njegova supruga nervozno puše u plamen pokušavajući ga rasplamsati. Frankovi roditelji su visoko obrazovani i iznimno inteligentni ljudi, dobrostojeći su ali su u svemu skromni, vrijedni i pošteni.

Frankov otac je visok i suhonjav čovjek, star oko šezdeset i pet godina, ima veliko blijedo lice izborano dubokim borama, ovisnik je o cigaretama zbog kojih često preskače i ovako oskudne obroke. Njegova je supruga brižna žena koja se pažljivo stara za svoga supruga i sina ali i za nas koji sada boravimo u podrumu njihove kuće. Nešto je mlađa od Frankova oca, rastom je niža od njega, ima lijepo okruglo lice bez bora koje uvijek krasi blagi osmjeh dobre žene. Ona spava na svome madracu odmah do suprugovog a kada je vatra napokon odnijela pobjedu nad vlagom i prašinom te planula, zatvara vratašca na štednjaku i koristeći kratkotrajnu osvijetljenost podruma, odmah pažljivo prekriva dekom svoj madrac. Kada ga je uredno prekrila pogledom i rukom pokazuje suprugu da se premjesti na maleni tronožac pored peči, pa onda prekriva dekom i suprugov krevet, zateže sve rubove a onda na kraju još rukom poravnava cijelu površinu. Koliko je ona uredna i pedantna toliko je njen suprug opušten i ne zamara se sitnicama poput slaganja kreveta, poravnavanja rubova i slično.

Krhotina granate

Moja majka zajedno sa ocem spava na velikom madracu od bračnog kreveta u sredini između Frankove majke i madraca na kojem spavamo ja i Franko. Moja je majka već namjestila madrac na kojem spava s ocem jer je moj otac malo prije ustao i sa poda kupi predmete popadale na pod tijekom podrhtavanja tla izazvanog eksplozijama, pažljivo ih slaže na mjesta gdje su stajali a onda kupi i krhotinu granate koja je probila zaštitne vreće s pijeskom i uletjela u podrum. Još je vruća, kaže, pa ju prebacujući iz ruke u ruku prinosi stoliću i odlaže ju pored čaše u kojoj gore fitilji na žišku.

Približio se i Frankov otac pa njih dvojica komentiraju kako nas je ta krhotina mogla sve poubijati zbog rikošeta i kako nas je samo dragi Bog spasio od smrti. Podižu pogled prema gore i onda gledaju rupu u vrećama pa raspravljaju o kutu ulaska, mjestu dodira i eksplozije granate te na kraju kako i s čime zaštiti prozorsko okno kako se ponovno ne bi dogodio nešto ovako opasno.

image
Kuća obitelji vukovarskog branitelja Damira Plavšića nakon povratka u Vukovar
Privatna Arhiva

Moja je majka stara četrdeset i osam godina, uredna je i lijepo obučena, ima plavu kosu, široko i lijepo lice, uvijek je počešljana pa kosa drži formu lijepe frizure, srednje je tjelesne građe, poletna je ali uvijek napeta i zabrinuta.

Otac ima pedeset i dvije godine a teško odrastanje na selu sa puno fizičkog rada urezalo je duboke bore na njegovom licu pa zbog svega izgleda kao da ima šezdesetak godina. Otac je tip čovjeka koji svaku minutu koristi za bilo kakav intelektualni, ili, još radije fizički rad pa je jedan od rijetkih koji nema veliki trbuh i slojeve sala oko struka a snage u tijelu i rukama ima toliko da bi i danas u obaranju rukom pobijedio mnoge koji su puno mlađi od njega. Sitnije je tjelesne građe, spretan je, okretan i hitar u izvršavanju bilo kojeg posla, iznimno je inteligentan i mudar. Ima visoko čelo izborano dubokim vodoravnim borama a ćelavo tjeme prekriva dugačkom kosom sa lijeve bočne strane glave prebacujući ju preko tjemena na desnu stranu glave.

Pored mene na istom madracu spava Franko, sin vlasnika kuće koji je isto poput svoga oca suhonjave tjelesne građe, ima istu svjetlo smeđu boju kose koja je za razliku od očeve raščupana i masna, puši cigarete jednu za drugom isto kao i njegov otac. Star je oko dvadeset i pet godina, ima lijepo lice koje kao i njegovu majku krasi stalni srdačni osmijeh ali je uvijek šutljiv, zamišljen i napet. Često nesvjesno grči svoje lice čime odaje da ima jake bolove na lijevom ramenu i nadlaktici od teškog ranjavanja gelerom granate i snajperskim metkom. Rana je vrlo bolna a kako nema slobodnih mjesta u Vukovarskoj bolnici ostao je na prvoj liniji obrane sa nama u podrumu svoje kuće. Prošlu nas je noć nekoliko puta budio previjajući se od bolova a mi mu nismo mogli pomoći jer nemamo tablete protiv bolova a kada više nije mogao izdržati sjeo je na madrac, zapalio bi cigaretu, malo bi se smirio a onda bi legao na desni bok i zaspao.

Ranjen gelerima

Ja spavam na uskom madracu sa Frankom jer u malenom podrumu dugačkom osam do deset metara i širokom oko četiri metra nema mjesta na podu za još jedan madrac. Jučer prije podne ranjen sam gelerima minobacačke granate u rame, nadlakticu i natkoljenicu a kako je jučer tijekom cijeloga dana trajao pješačko-tenkovski napad na više susjednih linija naš je položaj bio neprestano pod kišom stotina i stotina granata. U takvim okolnostima a s obzirom da rane po mojoj procjeni nisu toliko ozbiljne da mogu utjecati na život, nismo htjeli riskirati da me netko vozi u centar grada gdje se nalazi bolnica. Naime, jučer je padalo toliko mnogo granata po našim položajima i po gradu da je bila vrlo mala mogućnost da uopće preživimo vožnju u bolnicu ili povratak na našu liniju.

Danas je četvrtak, 17. listopada 1991. godine, prije dva i pol mjeseca napunio sam dvadeset i dvije godine, visok sam blizu stotinu i osamdeset centimetara, vitke sam građe, lijepog izgleda i u punoj sam fizičkoj kondiciji. Imam poput oca okruglo lice sa visokim i širokim čelom a tjeme prekriva gusta svjetlo smeđa kosa koja je već pomalo zarasla jer se nisam šišao dva mjeseca. Donji dio lica prekriva mi rijetka, dvomjesečna, tamno smeđa brada a visoko čelo krase tri vodoravne i dvije bočno ukošene bore. Nos je izdužen i skladno se uklapa u fizionomiju lica zajedno sa usnama i lijepo oblikovanim ušima a tamno smeđe obrve krase lukove iznad velikih okruglih očiju zelenosmeđe boje. Onaj tko se bavi proučavanjem fizionomije lica odmah bi pročitao da se zbog velikih okruglih očiju radi o iznimno emocionalnoj osobi, oblik usana otkrivaju osobu koja je pričljiva ali skriva svoje osjećaje, veliko čelo otkriva inteligentnu i proračunatu osobu a okruglo lice da osoba voli druženje i prirodu.

U mome je krilu sigurnost pronašao moj crni mačak kojega zovemo Miško, sav je ukočen, napet i neprekidno drhti, lunjao je cijelu noć a kada je počelo podrhtavati tlo, pred samu zoru, u zadnji je tren uletio u naš podrum i tako ponovno spasio živu glavu. Prije nekoliko tjedana kada je zrakoplov raketom zrak – zemlja potpuno uništio moju kuću, mislili smo da je poginuo i da su ga zatrpali srušeni zidovi kuće. Svugdje smo ga tražili i zvali smo ga ali nije se odazivao a onda se odjednom pojavio na ogromnoj hrpi betona, cigli i maltera razbacanoj po cijelom dvorištu.

Žene kreću sa pospremanjem a mi muškarci izlazimo iz podruma i jedan za drugim penjemo se stepenicama do prizemlja a onda idemo prema izlazu iz kuće koji se nalazi odmah dva metra od zadnje stepenice. Pored nas je protrčao mačak i kao da se ništa ne događa, istrčao je na dvorište, protegnuo se svom dužinom, zijevnuo, visoko je podigao svoj rep i laganim hodom krenuo u obilazak susjedstva. Prolazimo između raskidanih štokova ulaznih vrata zapinjući za ostatke rascijepane krute najlonske cerade koja je umjesto, već prije uništenih vrata, prekrivala ulaz u kuću.

Smijeh

Po izlasku prvo zabrinutim pogledima oprezno pregledavamo širu okolinu a zbog mogućnosti da je nakon granatiranja uslijedio neprijateljski pješački napad pa tek onda dvorište a na kraju i našu kuću. Kada smo pogledali jedni druge gotovo smo se istovremeno počeli smijati jer nam se na znojna lica, tijekom eksplozija granata, zalijepila crvena i siva prašina pa sada izgledamo poput djece koja su se igrala na prašnjavom putu ili poput rudara netom izašlih iz rudnika. Brišemo lica rukavima svojih prljavih jakni a onda jedan drugome brišemo prostor oko očiju sa komadom zavoja koji mi je ostao u džepu nakon previjanja rane.

Ulice su puste a napolju vlada zastrašujuća tišina koju povremeno prekidaju detonacije granata u daljini i vjetar koji se probijajući kroz ruševine kuća stvara neuobičajenu buku. Čuju se treskovi udaranja razbijenih prozorskih krila, škripa sobnih vrata koja su pored porušenih zidova čudnovato ostala na štokovima, šuštanje najlonskih cerada koje prekrivaju krovove na mjestima uništenih crijepova. Čuje se i kapanje kondenzirane jutarnje rose niz ostatke izbušenih metalnih krovnih oluka i plastična kanta sa kojom se igra vjetar bacajući je u zrak i gurajući ju preko ceste prepune kratera.

U mojoj ulici više ne postoje zvukovi života, lišće više ne šumi jer su tisuće granata izlomile krošnje drveća pa sada ogoljele, iskidane i izranjavane grane streme prema nebu kao da u molitvi zazivaju Boga. Više se ne čuje jutarnji cvrkut razigranih vrapčića, nema gugutanja grlica i gukanja golubova, ne čuje se niti kreket žaba sa obližnje rijeke Vuke, ne čuje se jutarnje kukurikanje pijetlova niti lavež pasa. Nas četvorica muškaraca stojimo jedni pored drugih i šutke gledamo oko sebe ovaj nestvarni svijet osjećajući se kao uljezi u nekom drugom prostoru i vremenu, kao da je tijekom noći sav život poharala nekakva epidemija smrti.

Frankov i moj otac odlaze ispred kuće do bijelih vreća ispunjenih pijeskom koje su naslagane ispred podrumskog prozora te klimajući glavama, šutke, pokazuju svoja razmišljanja o vrećama i zaštiti koje one pružaju. Prednjeg reda vreća više nema jer je granata koja je eksplodirala uz sam rub kuće sve iscijepala pa se umjesto prvog reda vreća sada na tom mjestu nalazi velika hrpa pijeska izmiješanog sa iscijepanim komadima ostataka bijelih plastičnih vreća. Drugi red vreća uz sami prozor izbušen je ali i dalje održava svoju strukturu osim gornjeg lijevog ruba gdje je krhotina granate probušila drugi red gornje vreće i uletjela u podrum a na tome je dijelu iscurio pijesak pa je ostala rupa kroz koju se u podrum probila ona zraka svjetlosti izlazećeg sunca.

Mali crni pas

Ostavljamo njih dvojicu u žustrom razgovoru oko rješavanja novonastalog problema zaštite podrumskog prozora, Franko odlazi pogledati izbušene i iskidane ostatke ograde a ja u namjeri da se odem pomokriti skrećem pogled u lijevu stranu i na podu uz sjevernu stranu kuće uočavam beživotno tijelo malog crnog psa. Sada se prisjećam da sam nakon druge eksplozije čuo bolno cviljenje ali sam u onoj konfuziji eksplozija granata, zujanja u ušima i kašljanju, zaboravio na taj strašan zvuk.

Maleni crni pas kojega sada prvi puta vidim očito je dolutao do našeg položaja u potrazi za hranom a kada su počele eksplozije potrčao je prema kući ali na samom ulazu u kuću poginuo je od eksplozije druge granate koja je njegovo maleno tijelo izmasakrirala pa je jadnik prije smrti uspio samo nekoliko puta zacviljeti a onda je brzo iskrvario i uginuo. Saginjem se i desnom rukom podižem maleno beživotno tijelo izvlačeći ga iz lokve krvi koja se nije zgrušala i još isparava hladeći se u ovom studenom jutru. Nosim ga iza garaže do susjedne kuće i odlažem ga na tlo u uski prostor djelomično zatrpan ciglama i žbukom pa se sav tužan zbog smrti ovog nevinog stvorenja, zaboravivši na mokrenje, vraćam prema kući ali onda me naglo zaustavlja glasno šuškanje lišća u susjednom dvorištu. Skrećem pogled u smjeru iz kojega dolazi neobičan zvuk koji mi ukazuje na kretanje neke male životinje ali kako ništa ne vidim provlačim se kroz veliku rupu koju je u ogradi napravila eksplozija granate, prelazim cestu i zaustavljam se ispred susjednog dvorišta. Tišina… Razmišljam kako mi se od onog zujanja u ušima vjerojatno pričinjavaju zvukovi pa se sa smiješkom na licu okrećem i hodam u smjeru naše kuće a onda u jednom trenu ponovno začujem zvuk trčanja po lišću, hitro se okrećem i imam što vidjeti.

Lov na kokoš

U dvorištu se iza osrednjeg grma šimšira bez lišća, pritajila a potom počela trčati u stražnji dio dvorišta jedna mršava crvena kokoš. Oduševljen sam i uzbuđen, zapravo sam ugodno šokiran činjenicom da još uvijek ima živih bića na površini ovoga dijela svijeta i da je ova kokoš uspjela preživjeti neprekidna granatiranja koja traju već više od dva mjeseca. Poluglasno dozivam Franka trudeći se da ne prestrašim kokoš koja sada u jednom od kratera bezbrižno nogama čeprka po zemlji vjerojatno tražeći gliste. Franko je došao do mene i zabrinuto pokazuje rukama na samokres koji nosi za pasom a ja sa smiješkom vrtim glavom lijevo desno i pokazujem mu rukom kokoš na kraju dvorišta. Franko je razvukao smiješak preko cijelog lica i nesvjesno je desnom šakom počeo trljati lijevu koja viri ispod debele veste a visi na vrpci prebačenoj oko vrata, prekinuo sam ga i tiho mu govorim da kokoš još nije u našim rukama i da se trebamo dobrano namučiti da ju uhvatimo. Duboko je udahnuo a onda brzo i izdahnuo pokazujući da je uzbuđen i spreman za žurnu akciju, pokazujem mu rukom da čučnemo iza betonskog nosača ograde i sakriveni od njenog pogleda dogovorimo strategiju lova na kokoš.

Već danima nismo jeli nikakvo meso i ovo je prilika koju nikako ne smijemo propustiti, ne smijemo pucati jer će to uzbuniti naše suborce koji nakon noćne straže spavaju u podrumu susjedne kuće pa nam ostaje jedino mogućnost da se neprimjetno približimo kokoši sa dvije strane, stjeramo je u kut i uhvatimo. Odlično, smiješkom i klimanjem glave obojica potvrđujemo da je plan izvrstan i krećemo u akciju koristeći vojnu taktiku napada obuhvatom. Franko treba proći iza kuće desnom stranom i kada izbije u stražnji dio dvorišta mora spriječiti kokoš da pobjegne kroz žicu u minsko polje a ja ću krenuti uz lijevu stranu kuće i pokušati ćemo zajedno širenjem desnih ruku, jer lijeve su nam u zavojima, utjerati kokoš u garažu na dnu stražnjeg dvorišta.

Franko je u nekoliko sekundi preskočio hrpe betona i cigli zaostalih od istočnog zida susjedove kuće, izletio je u stražnje dvorište i već maše desnom rukom a istovremeno glasno viče “iš, iš, išš koko, iš, iš…“ Ovaj prizor me nasmijao do suza jer Franka nikada nisam vidio da ovako pogrbljeno skakuće poput žabe, mlatara rukom kao da je ptica koja pokušava poletjeti sa jednim krilom i ispušta ovakve smiješne zvukove. Zatečen prizorom i nasmijan do suza nisam na vrijeme krenuo sa svoje strane kuće pa je kokoš u panici poletjela na stablo a sa stabla na garažu u koju smo ju htjeli utjerati i uhvatiti. Franko je ljut kao pas, ljutito udara nogom u tlo a onda izvlači svoj samokres i pokazuje prema kokoši.

image
Vukovarski branitelj Damir Plavšić danas
Privatna Arhiva

"Što sada?"

Odmahujem glavom dajući mu do znanja da ne puca samokresom pa polako prilazim mojom stranom kuće prema garaži i gledam kokoš koja nas bezbrižno promatra sa sigurne udaljenosti. Franko sav razočaran pita: “što sada?“ Uh… ovo postaje sve kompliciranije, kažem mu i popravljam njegov povez oko vrata koji drži ranjenu ruku, hajdemo ju potjerati sa garaže, kaže Franko gledajući u ostatke drveta trešnje koje raste oko 2 metra do garaže. Netko bi se trebao popeti na drvo a onda sa drveta skočiti na garažu i potjerati kokoš tako da sleti sa garaže u prednji dio dvorišta, kaže Franko a rečenicu završi sa pitanjem: “ali tko“.

Obojica smo ranjeni pa ne možemo računati na pomoć naših lijevih ruku, očeve nećemo uznemiravati jer oni pokušavaju zatvoriti podrumski prozor novim vrećama pijeska a ne možemo računati niti na naše suborce jer ih je trećina na stražama, trećina spava a ostali su sigurno otišli u ispomoć našim braniteljima na susjedne linije jer uvijek nakon ovako intenzivnog granatiranja slijedi tenkovsko pješački napad. Moj Franko, kažem, ništa od penjanja na garažu a i da nekako uspijemo sa jednom rukom problem je što je drvo pored prednjeg dijela garaže pa postoji mogućnost da kokoš pobjegne prema stražnjem dijelu garaže i odleti u minsko polje na “Crnom putu“. “Znam“, kaže Franko i krene kupiti krhotine granata po dvorištu, “što znaš“ pitam ga, nasmiješim se i kažem: “podijeli svoje znanje sa mnom“, “sa ovim gelerima ćemo gađati kokoš iz pravca stražnjeg dijela dvorišta pa i ako ju ne pogodimo neće odletjeti u minsko polje već možda u susjedno dvorište a onda je naša“.

Franko je sav ponosan zbog svoje ideje, pruža mi punu šaku gelera i odmiče se prema ogradi, kaže mi da ju gađam a on će vikati i udarati gelerom u metalni stupac koji drži ogradu i odmah započinje proizvoditi nesnosnu buku kombinacijom vikanja “iš, išš“ i zvonkim udarcima gelera o metal. Opet se smijem ali pokušavam pogoditi uznemirenu kokoš koja umjesto da odleti sa garaže ubrzanim koracima i unezvijereno, trzajući se hoda lijevo desno, u stranu, koso i onda odjednom krene prema stražnjem dijelu garaže. Franko u tome trenutku, od straha da ne odleti u minsko polje, viče iz sve snage i baca onih nekoliko gelera koje je držao u ruci prema kokoši koja je napokon odletjela ali ne na pod već na krov susjedne kuće.

Ne mogu zadržati svoj smijeh jer gledam Franka kako bijesni gledajući u kokoš koja opet bezbrižno šeta po krovu kuće kao da je na nas već zaboravila, kažem Franku: “prijatelju mislim da je naš lov potpuno zakazao a sada nam ne preostaje ništa drugo nego čekati da kokoš sama sleti dolje“. “Mi ćemo nju namamiti da sleti“, kaže Franko sa velikim smiješkom razvučenim preko cijelog lica i odmah nastavlja: “pobacati ćemo kukuruz ispred ulaza u garažu, sakriti ćemo se u dvorištu i kada sleti utjeramo ju u garažu i onda je naša“. Ali Franko, kažem mu kroz smiješak, “pa gdje ćeš sada naći kukuruz? I ono malo što smo imali pojeli smo već prije tjedan dana kao i rižu, nemamo ni kruha da pobacamo mrvice a gliste su se zbog suše i tisuća eksplodiranih granata zavukle duboko u zemlju pa sam siguran da ne možemo pronaći niti jednu.“

Franko spušta svoju glavu prema tlu a onda se sagne i počinje kupiti gelere pa šutke izađe na ulicu i počinje gelere bacati po krovu kuće. Sagnuo sam se i ja, pokupio nešto gelera i priključio mu se u pokušaju tjeranja kokoši sa krova ali nakon nekoliko minuta shvaćamo da ovo nema smisla i krećemo prema našoj kući vidjeti što su napravili naši očevi sa zaštitom podrumskog prozora.

"Ovo ni tenk ne može probiti"

Ispred istočne strane kuće moj otac sa dvije ruke drži jednu jutenu vreću a Frankov tata lopatom ubacuje vlažan pijesak koji onda moj otac nogom nabija da bude što tvrđi. Otac me odjednom presiječe pogledom dajući mi do znanja da ne voli ljude koji eskiviraju kada se nešto radi ali onda mu je pogled skrenuo na moju ruku, sjetio se da sam ranjen i da ne mogu pomoći pa nas je pitao: “pogledajte što smo napravili, mislite li da sada koji geler može uletjeti u podrum?“. Prilazimo vrećama i gledamo što su stručnjaci napravili. Zamijenili su izbušeni red vreća uz prozor sa jednim komadom debla koji je svojom širinom i dužinom prekrivao cijeli podrumski prozor a oko debla su poslagali nove vreće sa pijeskom. Franko pohvaljuje očeve i uz smiješak kaže “ovo ni tenk ne može probiti“ a ja, kao i uvijek, moram nešto prigovoriti pa zaključujem da je dobro kao privremeno rješenje. Ako se opet dogodi da granate eksplodiraju ovako blizu prozora kao danas, prva će izbuši vreće sa pijeskom a druga može izmasakrirati pomjereno deblo pa opet pokoji geler može uletjeti u podrum.

Svi znamo da je najopasnija krhotina eksplodirane granate koja uleti u zatvoreni prostor jer dolazi do rikošeta ili odbijanja gelera o zidove a to je posebno opasno jer jedna krhotina granate može raniti ili ubiti više ljudi.

Moje daljnje “pametovanje“ prekida fijuk granate i eksplozija nekih dvjestotinjak metara od nas, moj i Frankov otac hitro odlažu vreću uz zid i guraju nas dvojicu prema ulazu u kuću, ponovno fijuk ali ovaj puta puno kraći i zvuk eksplozije bliže našoj kući. Ubrzanim koracima silazimo niz stepenice a prije ulaska u podrum ponovno jedva čujni fijuk i još bliža eksplozija, pored naših nogu protrčava mačak Miško a onda se u jednom trenutku više ne čuje fijuk već svakih nekoliko sekundi nova eksplozija... Već smo svi naučili da kada čujemo eksplozije u nekoliko sekundi razmaka da se radi o raketama iz višecijevnih bacača raketa. Rakete ispaljene iz “VBR-a“ jako su opasne jer potpuno “preoravaju“ površinu od stotinu metara širine i stotinu metara dužine a njih ispaljuju iz samohodnih višecijevnih lansera raketa M-77 “Oganj“ najčešće nakon neuspjelog pješačkog napada kada njihovi vojnici krenu bježati pa onda tuku po našim snagama koje su krenule u protunapad. Sada smo već na svojim madracima i opet šutke gledamo prema podrumskom prozoru njišući se zajedno sa kućom kada svakih nekoliko sekundi tlo podrhtava od siline eksplozije. Ovoga puta ispaljuju dvanaest raketa ali odmah nastavljaju sa minobacačkim granatama iz više pravaca pa u podrumu komentiramo da su im naši sigurno nanijeli velike gubitke kada ovaj dio Sajmišta tuku iz Vojvodine raketnim sustavima, iz Negoslavaca i Petrovaca najvjerojatnije haubicama i minobacačima 120mm a iz vojarne i Petrove Gore minobacačima kalibra 82mm i 60mm.

O autoru

Damir Plavšić rođen je 26. srpnja 1969. u Vukovaru, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Odsluživši vojni rok, živi i studira, od 1989., u Zagrebu, na Veterinarskom fakultetu. Vraća se u Vukovar u lipnju 1991., gdje se priključuje obrani grada. Pokojni Robert Janić i on uništili su prvi neprijateljski tenk, 25. kolovoza 1991. U borbama sudjeluje sve do zadnje akcije u Borovu Naselju, zaustavljanja tenkovsko-pješačkog napada na tvornicu Borovo. Zarobljen je 20. studenoga 1991. i odveden, zajedno s mnogima, u Logor Stajićevo, pokraj Zrenjanina. Potom ga, uoči Nove godine, prebacuju u drugi srbijanski logor, u Niš, gdje ga drže do sredine veljače 1992. kad ga odvode u logor u Sremskoj Mitrovici, iz kojega je oslobođen 27. ožujka 1992.

Strahote i zvjerstva koje su stotine naših vojnika, a i on, pretrpjeli u srpskim logorima, odmjerenim stilom, učinkovito i dirljivo prikazao je u knjizi "Bitka za Vukovar: Ne plači, dobri moj anđele", objavljenoj 2015.

Poslije rata nastavio je studij veterine, a na koncu diplomirao je na Agronomskom fakultetu. Radio je od 1996. u MORH-u, a danas je umirovljeni satnik Hrvatske vojske. Napisao je i većinom objavio dvadesetak kraćih priča i nekih duljih. 

Njegov otac, Ivan Zvonimir Plavšić, magistar agronomije, ubijen ja na Ovčari 20. studenoga 1991. godine. Damir Plavšić, 60-postotni ratni vojni invalid, šest je puta odlikovan, među ostalim za junaštvo u Domovinskom ratu Redom Nikole Šubića Zrinskog.

Napisao je o Domovinskom ratu dosad tri knjige, režirao je glazbeno scensku predstavu “Plamen vukovarskog svjetla“ s kojom danas obilazi Hrvatsku i svijet. 

Ovo je dosad njegova najopsežnija novela, a premda se temelji na stvarnim događajima, autor je ne smatra dokumentom negoli literarnim svladavanjem zbilje. (Tomislav Čadež).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2020 14:10