Nedjelja. S obližnje crkve tuče zvono. Točno je podne. U kvartovskom kafiću na zagrebačkoj Remizi čekam Rundeka.
Ovo je njegova birtija, nije vlasnik, ali je čest gost. Teško ga je, doduše, zamisliti među penzionerima sa šiltericama preko glave koji “razbacani” po stolovima terase pripovijedaju o operacijama, bolestima, “nećaku koji ima lijep posao, prodaje aute u nekoj velikoj firmi”.
Pije se Ožujsko; vrijeme kave je, bit će, već minulo. I nikome se ne ide kući. Svi stolovi puni. Konobar pita hoću li naručenu mineralnu “u bočici ili na čašu”…
Makar je sinoć imao koncert, Rundek je točan. Ovdje ga jedva tko počasti pogledom. Uzima svoje pivo. I kavu.
Maslinik na Braču
S njim je i Sandra, supruga. Nekoliko minuta kasnije u kafić Albatros dolazi i grupa ekoloških aktivista. Teško je u nastaloj kakofoniji odmah razumjeti kamo će i što će svi ti ljudi. Idu na Medvednicu, do Ponikva. I potoka. Zbog potoka smo se i našli s Darkom Rundekom.
U subotu, 30. ožujka, on vodi šetnju podrške inicijativi za očuvanje toka potoka Črnomerec, koji prijete pokriti, zabetonirati, jer aktualni GUP baš iznad velikog dijela toka planira produžetak ulice. U beton bi potok ne bi li se produžila cesta.
“Moj je deda, seljak u zagorskoj Konjščini, čovjek koji je imao puno zemlje i malo novca, uvijek govorio da kruh nemreš napravit u tvornici, da to žito mora negdje narasti i da to tamo gdje ti raste moraš čuvati, da na zemlju moraš paziti. I zemlju i sve oko nje i u njoj. Njemu je bilo normalno da zemlju moraš poštovati. To je meni ukorijenjeno otkad sam još mal bil”, govori Rundek, poručujući da je njegov ekološki aktivizam, po kojem ga posljednjih godina prepoznaju i oni koji njegovu glazbu ne slušaju, prirodna posljedica odrastanja i dosadašnjeg života.
Doduše, na to kako živi utjecala je puno, kaže, i Sandra.
“Na Braču vozim gnoj u maslinik, kosim maslinik, obrezujem stabla.” Nedaleko Povlja sa suprugom Sandrom radi ulje od oblica što ih je ona naslijedila.
Sutradan će, kažu, na Brač.
“Treba obaviti veliku rezidbu. Već je pomalo i kasno, ali bilo je previše posla u Zagrebu.” Rezidbu rade sami. “To je cijela ezoterija, kako obrezati masline, postoji više različitih pristupa. Ali, svi se na kraju slažu da maslinu treba obrezati tako da ptica može kroz nju proletjeti. Moraš razlikovati koje su rodne, koje nerodne grane, naučiti kako ih prepoznati. Najbolje je dok stojiš pred tom krošnjom i razmišljaš”, smije se.
Na Facebook stranici Rundek često upozorava na rušenje stabala, npr. u Kordunskoj
Koliko im treba vremena da obrežu 55 stabala? “S ovim našim minucioznim pristupom treba nam i mjesec dana. Kad obrežemo sitnije grane, one idu u malč, zdrobimo ih i služe za gnojivo. Krupne treba rezati na dužinu koja ide u peć. Osušimo i pazimo da ih pokupimo prije prve jesenje kiše. Lijepo se grijati na njih, to je vrlo gusto i kalorično drvo i ima jedan fini miris koji se lagano osjeti.”
Za prosvjednu šetnju uz potok Črnomerec nadaju se da će se skupiti puno ljudi, djece, kućnih ljubimaca. Cilj im je upozoriti na taj vrijedan, a zapušten prostor koji ima ogroman potencijal.
“Nije potok prepreka cesti, nego je potok prednost čovjeku. Pa, tko to ne bi čuvao? Svako ga jutro gledam kroz prozor, bile su u njemu patke i nestale. Bile su žabe. Bila je jednom i čaplja, rekli su da je otišla na Jarun, da je potok njezina stanica prema Jarunu. Bile su ribe, više ih nema, nisam ih primijetio već godinu dana. Povremeno vidimo neku pjenu da plovi… Da se samo malo više pažnje posveti tom potoku, vjerojatno bi ponovo ovdje bilo i žaba, i pataka, i riba…”
Možda sam samo nekoliko puta prošla uz potok Črnomerec, a i to davno, ali dok Rundek govori, sjetim se kako je tamo sve odzvanjalo od kreketa žaba.
“Ne, nema više ni njih, ovog proljeća nisam čuo niti jednu! Povremeno i presuši, ali mislim da to nije zbog izostanka kiše, nego zato što skreću potok radi ispiranja kanalizacije…”
Potok Črnomerec jedan je od rijetkih zagrebačkih koji je sačuvao otvoreni tok u gotovo cijeloj dužini od Medvednice do Save, punih 11 kilometara. I makar divlji, neuređen, popularna je šetnica.
Uz pomoć aktivista udruga Spasimo potok Črnomerec i 1POSTOZAGRAD, Rundek će voditi ljude duž najugroženije rute šetnice, od Ilice do Save, dijela kojeg bi po idejnom gradskom projektu u potpunosti nestalo jer bi ga pretvorili u cestu. A tamo je stanište mnogih životinjskih vrsta, od kojih su neke zakonom zaštićene, to će reći da im je staništa zabranjeno uništavati. Zato je projekt ceste u startu mimo zakona.
“Taj potok je veza između Medvednice i Save, neku smo večer gledali kako se sljemenska maglica po njemu spušta. S njim ovdje možeš onjušiti sljemenski zrak, on je neka vrsta zrakotoka kroz Zagreb”, kaže Rundek.
Mjesto susreta
“Lijepo je u ovo doba, kad se zazeleni, nekoliko puta godišnje kose travu… Oko njega puno šeću pse, ljudi se susreću, susreću se psi, to je mjesto ljudskog i psećeg susreta, komunikacije, druženja, razgovora… Izvor potoka Črnomerec je, kažu, negdje u Mikulićima. Zamislite kako bi bilo fantastično da se napravi šetnica od izvora Črnomerca pa do Save!”, govori Rundek i objašnjava:
“U ovo vrijeme, kad sve naprednije sredine u Europi, gradovi, čine razne stvari ne bi li očuvale što je moguće više zelenila i prirode u sebi i oko sebe, kad se pazi da se ne ide u preveliko i nepotrebno betoniranje, kod nas grubo i ignorantski kreću s tom idejom koja je promašena. Pa ovo malo što je ostalo nenatkrivenih potoka apsolutno treba čuvati k’o oko u glavi! Stalno se govori o prirodnim izvorima energije, ali i tu se često čine krivi koraci. Postoji trend po zabačenijim krajevima kako u EU tako i izvan Unije, da se, u pokušaju da se ispuni kvota prirodnih izvora energije, dakle u namjeri da se napravi balans, da se sve što teče, potoci, rječice, da se sve stavi u cijevi i da se na njima rade mini hidrocentrale.
Tu je ekologija već u startu samo floskula, baš kao i proizvodnja energije na taj način, jer te su rječice prilično nestabilne po protoku, vodostaj jako varira, ovisi o tome kad ima kiše. Pa su tehničko ulaganje i devastacija prostora puno veći od realnog prinosa energije koji te vode mogu dati. Mislim da se radi prije svega o načinu na koji fondovi koji pucaju od love gledaju gdje će zavrtjeti svoje pare. To su lažni ekološki projekti koji rade pseudoživot.”
Guranje potoka u cijevi
Prvi alarm na tu temu koji sam dobio, kaže Rundek, došao je iz Srbije. “Pokret ‘Obranimo rijeke Stare planine’ i tamošnji seljaci pobunili su se jer sve njihove rijeke i potoke pokušavaju ugurati u te cijevi. Da ne spominjem da je to tamo i zaštićeno područje… Ljudi su spremni boriti se jer to što rade nedopustivo je s humanog, kulturnog i ekološkog aspekta. Isto se događa i u Hrvatskoj, zasad potiho, nema javnih reakcija na to. U Gorskom kotaru i Lici, koliko znam, rade isti projekt, da se potoci stavljaju u cijevi koje onda vode do neke turbine koja radi nešto malo beznačajne struje”, u dahu će pa otpije gutljaj.
“Rješenje energetskih problema nije u tome da se na ovakav način proizvodi i iscrpi zadnja kap energije gdje god se može, nego da se potrošnja energije smanji. Ne treba ići za time da proizvodimo više, nego da trošimo manje. Nije li to logično?” kaže šireći ruke.
“Evo, prije koji dan, priča mi taksist, a čovjek je stalno na cesti, da rijetko vidi auto u kojem se vozi još netko osim vozača. Od 100 auta u dva ima više negoli jedan putnik… U Francuskoj postoje znanstvena scena i pokret, nazivaju se kolapsologija, jedan veći broj vrhunskih znanstvenika stvarno s očajem upozorava na situaciju u kojoj se nalazimo”, govori Rundek. “Jedno je vrijeme bilo nade da ćemo napraviti nešto da promijenimo trendove, a sad već polako prevladava pristup koji se bavi time kako se pripremiti za kolaps koji je vrlo blizu, neumitan. Svake godine mi već na pola godine potrošimo godišnje resurse.”
Znači li to da nije optimist? “U ovom je trenutku dobro uzgajati jedan mali optimizam koji i nema puno realnih osnova. Ali trebamo ga zbog toga da bismo se mijenjajući navike i način života, ako ništa drugo, onda barem pripremili za svijet u kojem neće biti ovakvog načina trošenja energije.”
Već dugo živi osviješteno, racionalno, reciklira, kupuje stvari bez ambalaže, pazi da što manje troši i gomila.
“Ono što mene raduje nema veze s trošenjem love. Gušt mi je vidjeti ovu voćku koja sad počinje cvasti”, mahne glavom prema ukrasnoj višnji u dvorištu kafića.
“Gušt mi je biti u društvu ljudi koji me obogaćuju, s kojima imam nešto podijeliti na više razina, svirati s muzičarima s kojima mogu podijeliti te trenutke kreacije jer me spajaju s nečim što me nadilazi. Bitno mi je biti prisutan u trenutku, jer što si prisutniji život je smisleniji. Ta prisutnost se odnosi na vrlo male stvari - jednu šetnju, jednu knjigu, jednu impresiju, jedan susret…”