Tena Kirchmayer (14) odlična je učenica osmog razreda OŠ Ivana Gorana Kovačića iz Đakova. Netko sa strane bi rekao da joj baš sve ide od ruke, ali ona se za petice mora potruditi mnogo više od ostalih vršnjaka jer ima disleksiju i disgrafiju.
Disleksija nije bolest, ona se ne liječi. Ona znači da mozak funkcionira na drukčiji način.
Tena nam kaže da nekad ima osjećaj da uči 24 sata dnevno. Jer dok ne nauči sve, ne odustaje.
"Na početku prvog razreda slova kao da su mi bježala, iskakala iz teksta. Išlo mi je teže čitanje, slova sam pisala zrcalno. Jako sam se mučila, a nitko me nije razumio. No pokušavala sam to popraviti. Radila sam zato više i više", priča nam Tena koja danas sve svoje slobodno vrijeme - uči.
U suprotnom, svjesna je, nema puno šanse za uspjeh. Ova iznadprosječno inteligentna djevojka kaže da uvijek daje 110 posto kako bi dostigla vršnjake u razredu. Nedavno je postigla novi uspjeh na koji je ponosna, izdala je slikovnicu koja govori o poremećaju za koji Europska udruga za disleksiju procjenjuje da ga u Europi ima od 9 do 12 posto ljudi. U Hrvatskoj se ne zna točan postotak, ali se smatra da u svakom razredu sjedi barem jedan učenik s disleksijom. Nećakinja Tenine defektologinje je napisala slikovnicu koju joj je bilo lakše čitati nego ostale knjige. To ju je motiviralo da i sama odluči napisati slikovnicu.
"Mama mi je rekla da pišem o onome što mi je blisko. I tako sam pisala o disleksiji", kaže nam Tena.
Pomogao i karate
Sa slikovnicom je u četvrtom razredu osvojila prvo mjesto na natjecanju 'Moja prva knjiga'. U žiriju su bile spisateljice Sanja Pilić, Silvija Šesto... Njezin talent prepoznao je projektni tim Omoguru i u partnerstvu s Raiffeisenbankom Austria d.d. izdali su te donirali gradskim i školskim knjižnicama Teninu slikovnicu 'Najposebniji dar'. Slikovnicu će dobiti 221 gradska i narodna knjižnica te 844 osnovnoškolske knjižnice. U njoj Tena spominje stvarne likove iz svog života - defektologicu Antoniju, učiteljice Zrinku i Ines, logopedicu Ivu.
"U slikovnici su vile koje su mi pomogle. Zločesta vila je u početku bila zla jer mi je dala disleksiju, a onda sam shvatila da je to dar, taj put me izgradio u osobu kakva sam sad. To je moj dar, a ne teškoća", kaže ova inspirativna djevojka. Disleksija je jezično utemeljena teškoća koju obilježavaju problemi u dekodiranju riječi tj. povezivanju glasa i slova, pojasnila nam je logopedinja Maja Peretić, članica Omoguru tima specijaliziranog za disleksiju i razvoj asistivnih tehnologija namijenjenih olakšanju čitanja i učenja. Glavni problem djece s disleksijom je čitanje pa imaju problema u povezivanju slova s njegovim glasom, premještaju ili umeću slova ili slogove unutar ili na kraju riječi, čitaju 'napamet', vraćaju se na već pročitani red ili preskaču red. Zbog velike fokusiranosti na riječi pri čitanju, često se ne sjećaju sadržaja napisanog. Svakome s disleksijom Tena savjetuje rad. "Mi koji smo dobili taj dar ne možemo sad reći 'ne želim ga'. Disleksiju moramo ostaviti sa strane i boriti se. Treba naći svoj put i biti najbolji u onome što voliš", kaže nam i dodaje da su važni i strpljenje te koncentracija. Njoj je puno u tome pomogao i karate koji trenira godinama.
Sistem učenja
Na početku se sve činilo puno pesimističnije. Tena se mučila u školi, a nitko nije znao zašto.
"Disleksija se može lako otkriti, ali ljudi nisu upućeni u to. U hrvatskim školama je testiranje moguće tek nakon trećeg razreda, a djeci treba poseban način rada puno prije. Mi smo u drugom razredu kod privatnog logopeda potvrdili da je Tena školski primjer za disleksiju i disgrafiju", priča nam gospođa Svjetlana, Tenina majka.
Podršku djeci s disleksijom pružaju logopedi. Potrebno je uključiti dijete u logopedsku terapiju. Tena si je olakšavala tako što je gradivo crtala, radila je umne mape. Pomagalo joj je korištenje raznih boja kod učenja, zaokruživala bi isti pojam u istoj boji. I logopedinja Peretić naglašava da je važno rano prepoznati teškoće jer nepravodobno pružanje podrške može imati utjecaj na obrazovanje. Osobe s disleksijom često ne mogu upisati odgovarajuće srednje škole, kasnije u životu ne upisuju željene fakultete i zbog toga ne ostvaruju puni potencijal. Neotkrivena disleksija može ostaviti tragove na samopouzdanju, a zbog toga što su drugačiji često se smatra da su lijeni i da se ne trude dovoljno. "Osobe s disleksijom imaju uredne kognitivne sposobnosti te su često kreativne. Mnogi poznati glumci, slikari, dizajneri i poduzetnici imaju disleksiju. Disleksija se može javiti kod svih", kaže logopetkinja.
Tenina mama je kod kuće s njom puno radila. Cijelo gradivo bi skupa crtale i tako bi pamtila. Kada bi čitala znalo bi joj postati mučno pa bi joj mama čitala. Mama je Teni čitala gradivo kod kuće do 7. razreda. Onda je lagano djevojka postajala sve samostalnija. "Ja bih pročitala 10 stranica lektire, a ona jednu. Sada sluša knjige. Kako je rasla, postala je samostalna", priča majka.
"Ja imam dobre ocjene, a neki ne znaju koliko truda stoji iza svega", kaže Tena koja je bila svake godine na natjecanju Klokan. Bila je i na Lidranu. "Na natjecanjima imam svoj način da riješim čim više, idem uvijek od kraja, od težih zadataka jer oni donose najviše bodova pa ako one manje ne riješim, dobro", kaže. Sada ima novi cilj - sljedeće godine želi upisati matematičku gimnaziju. Zar itko sumnja da će Tena to ostvariti?