StoryEditor
HRAM VINARA PLIŠE

Dobar, profilirani turizam privlači luksuzne goste, čak i usred svjetske pandemije

Sagradio je izdvojeni svijet, sazdan od niza malih svjetova, svaki dovoljan za sebe, dio Relais & Chateaux udruženja luksuznih hotela
Miroslav Plišo
 Goran Šebelić/Cropix

Iznenađenje nema definiciju, zato jest iznenađenje. Svakako mora zaustaviti i donijeti osjećaj ugode, doživljaj koji čovjek memorira i nosi sa sobom. To je napravio Meneghetti, mali veliki hotel u Istri, nedaleko od gradića Bale.


Miroslav Plišo, odvjetnik koji je cijelu pravničku karijeru izgradio u poslovnom okruženju velikih tvrtki i korporacija, svoj je nemirni duh uposlio projektom koji je trebao izgledati kao luksuzni hotelski biznis, ali je na kraju napravio nešto drugo.

Sagradio je izdvojeni svijet, sazdan od niza malih svjetova, svaki dovoljan za sebe, dio svjetskog Relais & Chateaux udruženja luksuznih hotela. To nije rezultat plana koji uključuje 11 objekata, 88 udobnih apartmana s pripadajućim bazenima, nekoliko velikih među kojima je i onaj s grijanom vodom, ali i natkriveni u okviru spa centra, teretana, prostor za masaže, vinski podrum i razni drugi sadržaji namijenjeni ugodi, nešto je više i bolje.

image
Goran Šebelić/Cropix

Jedno stablo na pješačkoj stazi unutar imanja Meneghetti koje se proteže na više od 350 tisuća četvornih metara to dokazuje. Imanje je prepuno stabala i pješačkih staza i jedno stablo ne bi trebalo značiti ništa, pogotovo kada samo raste, bez svrhe i namjene. Glupavo se nalazi na stazi, na neki način i smeta, ali ga Plišo nije dao srušiti iako, da je uklonjeno, nitko ne bi znao da je ikad bilo na tom zemljištu.

Ostalo je, starije od imanja i od najstarijeg sjećanja. Tako nešto ne naprave investitori, to naprave neki drugačiji ljudi. Ili se dogodi. – U velike projekte se upuštaju dvije vrste ljudi, developeri i investitori. Investitorima je svejedno što i kako se gradi, oni samo žele zaraditi, i to je legitimno. Developeri žive sa svojim projektima – kazao mi je Vedran Mimica, profesor arhitekture na sveučilištu u Chicagu u nekom usputnom razgovoru o razvoju novih prostora za život. Možda je Plišo namjeravao biti uspješan investitor, poduzetnik koji će lako zaraditi, ali čini se da se projekt oteo kontroli i započeo svoj život, ne mareći za planove onih za pisaćim stolom.

To je nešto najbolje što se može dogoditi ovakvim projektima, da žive svoj život i gostima daju osjećaj doma, osobnosti i intime. – Ovdje nije bilo pitanje arhitekture nego urbanizma – opisivao je Plišo u šetnji imanjem. Drugu rečenicu nisam čuo jer sam ostao pred spomenutim stablom smijući se kako je preživjelo bagere i slične građevinske strojeve ne čineći ništa, samo stojeći nasred staze. Do imanja Meneghetti dolazi se lokalnom cestom na kojoj je netko ostavio spomenike Marie Curie, Gandhiju, Galileu i kao posljednjem ispred imanja, Colombu. Ljudi koji su vodili naprijed.


Vojska vrtlara


Malo preuzetna najava, možda sasvim nepovezana s imanjem, ali vrlo prikladna za ono što se dogodi koji kilometar kasnije nakon što mehanizam otvori teška željezna vrata i pusti namjernike da uđu u unutrašnjost parka. Sva su vrata simbolika, ona granica koja odjeljuje svima dostupno i uvodi u nešto intimno. Ova to svakako čine. Do prvih se kuća, a kompleks čini spomenutih 11 objekata, građevina obloženih kamenom visokih tek jedan kat koje su ustvari skrivene, pažljivo uklopljene u okoliš, stiže nevjerojatno urednom bijelom šljunčanom cestom smještenom ispod krošnji drvoreda koji razdvaja veliku površinu prekrivenu uredno podšišanom travom. To vjerojatno održava vojska vrtlara u cjeloživotnom poslu.

image
Goran Šebelić/Cropix

Do recepcije se dolazi pješice, bez obzira na to je li gost prebogati sultan, IT-jevac iz Irske, slovenski ili hrvatski menadžer neke od uspjelih tvrtki. Indiskretan obilazak imanja pokazao je da takvi postoje, a njihov popriličan broj usprkos ili baš u inat pandemiji, govori da je dobar, profilirani turizam ono što privlači kvalitetne goste. – Kad je postalo jasno da se država zatvara, tražio sam razradu tri scenarija poslovanja – govori Plišo o poslovnoj strategiji koju je trebalo napraviti u jednom danu.


– Navečer sam pročitao McKinseyjevu projekciju krize, njihovo predviđanje koliko će sve trajati i pogledao kako izgleda naš “crni scenarij”. Odlučio sam zadržati sve ljude, partneri su se složili, iako su, naravno, oprezni kada je riječ o troškovima, ali svi su ostali raditi – kaže o poslovanju koje zahtijeva šezdesetak ljudi, od onih koji se bave samo šišanjem trave, čišćenjem ćupova koji su ustvari košare za otpatke, pa do osoblja koje brine o sobama, ali i kuharima te ekipi na recepciji koja tečno komunicira na nekoliko jezika.

Ispostavlja se da je ta odluka, uz sve rizike, ona koja jamči gostima da vrijedi potegnuti do Istre, zavući se u kutak, malu cestu koja vodi prema moru da bi se uživalo na imanju Meneghetti. – Usred pandemije su se pojavile tri rezervacije bez mogućnosti otkazivanja – rekao je zadovoljno. – Svaki od tih gostiju dobiva specijalan poklon, ustvari, znak pažnje kao izraz zahvalnosti za njihovo povjerenje – kazao je.


hotel kompleksan kao aerodrom


Sve je krenulo od jedne kuće koju je Plišo uredio za sebe pa razmišljao o tome da se upusti u iznajmljivanja, a onda, vjerojatno zato što ga pogone veliki projekti, počeo sanjati o gradnji luksuznog hotelskog smještaja koji bi odgovarao tom dijelu Istre. Arhitekt Ricardo Paliaga bio je čovjek s kojim je Plišo krenuo jer “cijeni tradiciju, poštuje ju, ali joj nije rob”, a kompleks je uz Paliagu arhitektonski sukreirao Radex, kao zove arhitekta Damira Radakovića. – Prije desetak godina bio sam dvotrećinski vlasnik tvrtke koja nije vrijedila previše, a danas imam nešto manje od polovine u tvrtki koja vrijedi puno – govori o financijskoj strani. Godinama je tražio odgovarajuće partnere, nekoga tko će vjerovati u projekt i učiniti ga izvedivim.

Hotel je kompleksan, to je zahtjevno kao aerodrom ili neka bolnica – govori kako bi objedinio sve što ulazi u taj pojam, svu gomilu poslova i aktivnosti koje hotel mora imati i održavati da bi gost tijekom jednog ili nekoliko boravaka u njemu imao osjećaj da je na pravome mjestu. Ono što je napravio je dovoljno intimno da svatko može pomisliti kako ima svijet za sebe, a istodobno uključuje sve servise i usluge da svaki gost u trenucima razmaženosti i davanja nagrade sebi vjeruje kako je sve njemu na usluzi. Pritom se nalazi u minuciozno uređenom prostoru osmišljenom kako bi svaki put kada pogled skrene na neki detalj, tamo naišao na neizrečenu poruku dizajnera koja kaže - ovo je za tebe, uživaj.

Zato i svaki apartman djeluje kao mikrokozmos koji je istodobno povezan sa svime u okviru Meneghettija. Na jednoj je strani izolirani mir, a četrdesetak koraka dalje bar s kuhinjom na otvorenom gdje će dobra ekipa rado provoditi vrijeme. Nedaleka ogromna krošnja nudi pravu ljuljačku iz djetinjstva s koje se gleda u niz precizno zasađenih loza raznih vrsta grožđa koja završe u vinariji na drugoj strani imanja. Da, naravno da je Plišo uspio posaditi i krivo grožđe, a onda su ga savjetovali da bi jednu vrstu morao prebaciti na drugu stranu imanja. Naravno, jer ovakav pothvat nije moguće izvesti bez grešaka, no ili su sve otklonjene ili dobro skrivene. Kako god, kada je prije mjesec dana otvorio hotel, otvorio je i novi bar, mjesto za tiho večernje uživanje uz dobar konjak ili početak dana uz espreso.

image
Goran Šebelić/Cropix


Pritom je razvio i proizvodnju vlastitog vina i maslinova ulja. – O vinu se jako puno zna, ali u posljednjih trideset godina lokalna proizvodnja maslinova ulja dostigla je svjetsku razinu u kvaliteti – govori predstavljajući svoja maslinova ulja, primjerice pikantnu bjelicu koja malo peče, grebe grlo. Plišo govori da kada se prelije preko vrućeg bifteka mijenja okus, postane slatkasto. Iz vica kaže da su kod maslinova ulja bitne tri stvari: na vrijeme ubrati maslinu, odmah je prešati i čuvati na hladnom i tamnom mjestu, ali to nije dovoljno. Ne bi zbog toga osvajao nagrade. Kaže kroz smijeh da mu se jednom prilikom dogodilo da je maslinovo ulje koje je proizveo dobilo priznanje kao prvo ulje na svijetu, a na natjecanju u nekom lokalnom sajmu dobilo srebrnu medalju.

– U Istri postoji svojevrsno natjecanje ljudi koji uzgajaju masline, trude se proizvesti najbolje ulje. To nije pitanje novca, to je pitanje obiteljskog ponosa – govori i spominje kako se gotovo u svakom selu može pronaći proizvođač maslinova ulja koje će izazvati oduševljenje znalaca. – Cijela se priča razvila iz toga da postoje ulja koja odgovaraju pojedinoj hrani. Obiđeš li Istru, a ja sam to radio i ove zime, ne postoji ni jedna konoba ni restoran koji nema kvalitetno ulje, a to govori o standardu života. Kao i s vinima, ljudi uzgajaju razne sorte da bi dobili određena vina, isto tako je i s uljima – opisuje jedno od svojih veselja. Trudi se u ponudi imati hranu koja je proizvedena gotovo na imanju ili u neposrednoj blizini, razvijajući mikrogastronomiju.

Zato se na imanju nalazi i vinarija, ali Meneghetti proizvodi i praline, razne torte i slastice u svojoj slastičarnici, peku četiri vrste kruha za goste, raznu hranu. Voli što se proizvodnja hrane posvetila kvaliteti, kulturi stola koja se oslanja na lokalne proizvode pa spomene mesara koji četrdeset dana brine o steakovima kako bi kvalitetno odležali. – Vrijedni ljudi – kaže za Istrijane. Usputno ispriča da voli rajčicu i da je pomogao lokalnom proizvođaču, čovjeku koji je promijenio karijeru, napustio korporacijski posao za računalom i gužvu velikoga grada i upustio se u uzgoj rajčica, u razvoju njegova OPG-a. Tako dolazi do najrazličitijih rajčica, a onda mu se u jelovniku kao prirodno pojavi rižoto od rajčica s plodovima mora. Iznenađujuće ukusna kombinacija.
vrijedni istrijani


– Nema većeg zadovoljstva nego vidjeti čovjeka sretnog zbog rezultata svog rada. Tako i tog koji se bavi rajčicama kada dođe s prepunom kašetom, a nosi ih u rukama po kojima se vidi rad na zemlji – opisuje. Plišo je baveći se godinama Meneghettijem otišao i iza ponude koja se nudi posjetiteljima. Kada govori o vinima, uljima i hrani govori i s aspekta nekoga tko je uistinu sudjelovao u proizvodnji svega, što djeluje malo neobično za urbanog šminkera kakav je po prirodi, nastao u odvjetništvu Zagreba posljednjih tridesetak godina kada se kreirala najmoćnija scena ljudi koji su uvijek u sjeni, ali su u svakom poslu. Kazneno je pravo izbjegavao, nije se nalazio u raspravama kojima bi dokazivao nečiju nevinost.

Privlačila ga je drugačija vrst izazova dok se nije našao u Istri. I onda se prepustio uživanju koje sada nudi cijelom svijetu. A ono počinje drvenom ljuljačkom obješenom o granu velikog stabla. Kao sve lijepe slike djetinjstva. Lukavo, i dovoljno privlačno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. srpanj 2020 14:32