U četvrtak ujutro sestra s odjela dječje onkologije na Kantridi nazvala je Dijanu Brnčić. Rekla joj je da je profesorica poručila da danas sluša Radio Rijeku. Profesorica na koju je mislila je Jelena Roganović, predstojnica Odjela za onkologiju i hematologiju u Dječjoj bolnici Kantrida, koja je liječila Milu Rončević. Milin otac Marin u svakom joj se javnom istupu zahvaljivao, rekavši čak da bi joj trebalo podići spomenik pokraj Bana Jelačića, tako da je ova samozatajna riječka liječnica čitav tjedan bila u središtu medijske pozornosti. U četvrtak je gostovala u jednoj emisiji.
- Prvi dio emisije profesorica je govorila o Milinu liječenju, službeno, medicinski. Na kraju, voditeljica ju je pitala ima li kakvu glazbenu želju. Rekla je: ‘Nemam ja osobno, ali uime cijelog Odjela željela bih naručiti ‘Heroj ulice’ od Prljavog kazališta. To je postala himna našeg Odjela, u spomen na našeg Matiju, koji je postao simbol hrabrosti i borbe djeteta oboljelog maligne bolesti’ - priča Dijana Brnčić.
Matija Katalinić Dijanin je sin koji se liječio na spomenutom odjelu, a lani je, 26. travnja, preminuo. Imao je samo 17 i pol godina. “Heroj ulice” bila je, naravno, njegova najdraža pjesma.
Nakon što je počela humanitarna akcija prikupljanja sredstava za liječenje Mile Rončević u Philadelphiji, Matijina majka obratila se riječkom Novom listu i zamolila ih da objave pismo, njezinu dirljivu zahvalu Odjelu za onkologiju i hematologiju, u kojem po nekoliko rečenica posvećuje svakome ponaosob, od profesorice Roganović do sestara i spremačica.
Na fotografiji: Dijana Brnčić
Riječi jedne majke koja je ostala bez sina i osjetila potrebu javno istaknuti humanost, požrtvovnost i profesionalnost bolničkog osoblja u eri društvenih mreža i portala koji se njima hrane, postale su viralni hit. Iza tog teksta stoji osobna tragedija iz koje je, pak, proizašla neraskidiva veza s ljudima koji su čitav svoj život posvetili pomaganju djeci oboljeloj od zloćudnih bolesti. Ljudima koji se svakodnevno susreću i nose s tuđim osobnim tragedijama koje postaju i njihove, ali se, unatoč često lošim prognozama, nikada ne predaju.
Vikati na sav glas
- Većina ljudi ne razmišlja o dječjoj onkologiji. Iskreno, prije nego što se Matija razbolio, ja nisam ni znala da taj odjel postoji. Matija je tamo proveo gotovo dvije godine svojeg života. Dobro sam ih upoznala i ono što ja pamtim nisu suze, strah, očaj, za što, vjerojatno, svi misle da tamo prevladava. Ono što pamtim je smijeh. Smijeh koji dolazi iz soba, smijeh liječnica, sestara i malih pacijenata kada se s njima šale. Pamtim te razgovore o svakodnevnim stvarima koji nisu imali veze s bolešću - priča nam Matijina majka.
Našli smo se s njom u Školskoj sportskoj dvorani “Matija Katalinić” na Kastvu, koja je lani dobila ime po njezinu sinu. Matija je ovdje, u Košarkaškom klubu Kastav, igrao košarku. Bio je kapetan momčadi, vrlo nadaren, perspektivan, omiljen među svojim suigračima. U dvorani ima svoju vitrinu s memorabilijama i čitav zid s uokvirenim potpisanim dresovima koje su mu slali njegovi košarkaški uzori, uz želje za ozdravljenje. Večer prije nego što je trebao ići na operaciju, dečki iz Matijina kluba došli su mu nakon utakmice pod prozor pjevati klupsku himnu.
Matija na onkološkom odjelu
Odmah na početku Dijana mi je rekla kako ne bi željela da ovo bude priča o njoj, da ona i Matija nisu ti koji trebaju biti u središtu pozornosti, nego Odjel. Ponovila je to i nekoliko puta tijekom našeg razgovora.
- Kada je umirao, Matija je svakome na Odjelu želio napisati pismo zahvale, ali bio je toliko slab od morfija, od bolova. Ni mjesec dana nakon što je umro, napisala sam ga ja i stavila na svoj profil na Facebooku. Nisam prije Matijine bolesti niti imala profil, on mi ga je pomogao otvoriti. Pismo sam još lani uokvirila i odnijela na Odjel, ali oni su toliko samozatajni da se nisu željeli time hvaliti. Sada, kada se dogodilo ovo s Milom, osjetila sam potrebu podijeliti ga sa svima i javila se Novom listu. Imam potrebu to svima reći, imam potrebu vikati na sav glas što mi se na tom Odjelu dogodilo - priča.
Doista, prof. dr. sc. Jelena Roganović i njezina ekipa držali su se po strani sve dok je trajala akcija prikupljanja sredstava za Milino liječenje, odbijajući davati ikakve izjave. Tek kada je Mila s roditeljima otputovala u SAD, profesorica Roganović počela je razgovarati s novinarima. Čuo sam se s njom, vjerojatno kao i svi kolege koji s pratili ovaj slučaj, u proteklih tjedan dana nekoliko puta i u svakom razgovoru ona je naglašavala: “Nadam se da će ovo skrenuti pozornost na dječju onkologiju u Hrvatskoj”. Govorila je da se na riječkom Odjelu liječi 11 djece i da u Hrvatskoj ima još puno “Mila” koje trebaju našu pomoć.
Matija na onkološkom odjelu
Profesorica Roganović svojedobno je bila najbolja studentica riječkog Medicinskog fakulteta i mogla je birati kojom će se granom medicine baviti te je odabrala upravo dječju onkologiju. Odabrala je i vratiti se u Rijeku iz Padove, gdje je imala priliku raditi u vrhunskim uvjetima i baviti se laboratorijskim istraživanjima, jer je željela raditi s malim pacijentima, i to upravo onim riječkim, nakon što je vidjela veliku razliku između inozemnog i domaćeg sustava. Željela je podići riječku dječju onkologiju na europsku razinu i u tom je uspjela. Pritom je vješto koristila umijeće lobiranja i pokretanje humanitarnih akcija u suradnji s raznim udrugama, pa je tako u posljednjih desetak godina Odjel dobio nove, veće prostorije, nove uređaje, oslikani su zidovi, otvorena je dječja igraonica...
Sportaš koji nikad nije bio bolestan
U posljednjem razgovoru predložio sam da dođemo na Odjel i napravimo veliku zajedničku, “obiteljsku” fotografiju, da ih predstavimo javnosti, ali profesorica se ispričala službenim putovanjem. Ide u Banju Luku, drugi tjedan u Split, a onda u Opatiju, na kongrese. Rekla mi je kako se nada da će i nakon toga, kada se stanje vrati u normalu i kad bude imala vremena, vladati interes za dječju onkologiju, ali to je nešto što joj, poznavajući medijsku politiku, nisam, nažalost, mogao obećati. Mediji funkcioniraju tako da se povremeno, kada se dogodi nešto poput akcije za Milu, otvori prozor kroz koji, u jednom kraćem periodu, mogu proviriti povezane priče. No, prozor se brzo zatvara i spotlight se prepušta privođenjima bivših premijera u zatvor, primitivnim ispadima saborskim zastupnika populista, korupcijskim skandalima ministara, svetkovinama počasnih bleiburških vodova te objavama političara i celebrityja na Facebooku. Zato prozor treba iskoristiti dok je otvoren.
- Kada sam je pitala hoće li mog Matiju jako boljeti, profesorica Roganović mi je odgovorila: ‘Mama, nema tog ministra u ovoj državi koji će voziti auto od 200.000 eura, a da će ijedno dijete na mom odjelu trpjeti bol’. Nikada neću zaboraviti te njezine riječi. Smijala se s nama, plakala je s nama, zvala je i izvan radnog vremena, i kada je bila na putu, i kada je bila doma, rano ujutro, da vidi kako je prošla noć, da pita treba li nam što - priča Dijana Brnčić.
Uz profesoricu Roganović, Dijana je prostor posvetila svim ostalima koji su sudjelovali u Matijinu liječenju - dr. Rimcu, dr. Šerifi, glavnoj sestri Marini, sestri Kristini, sestri Jasenki, sestrama Nikolinama i Anama, Branki, Lani, Andreji, Eleni, Martini, Ljubi, Liviji, Tepši, spremačicama Dijani i Kristini, Doris i Mariji, fizioterapeutu Slavenu... Svi su ti ljudi postali njezina obitelj.
Matija na onkološkom odjelu
- Mi smo tamo boravili 22 mjeseca. Osteosarkom desnog femura s metastazama na plućima Matiji je dijagnosticiran 16. lipnja 2016., mjesec dana prije 16. rođendana. Primio je tri kemoterapije u bolnici, nakon čega nas je profesorica poslala u Zagreb, na još tri kemoterapije i operaciju. Primio je nakon toga još jednu kemoterapiju. Više smo puta boravili u Zagrebu i Matiji je to bio ružan period. Samo je htio doći na Kantridu. Tu se osjećao kao doma - priča Matijina majka.
Matija je, kaže, bio sportaš koji nikada nije bio bolestan i praktički je iz dvorane završio na Odjelu. Dobio je udarac u nogu tijekom utakmice 27. veljače 2016. i tu je, kako kaže Dijana, sve počelo. Noga ga je boljela, otjecala, odradio je nekoliko ultrazvukova i 6. lipnja, kada više nije mogao stati na nju, dr. Bukvić ga je zaprimio u bolnicu i poslao na operaciju. Nakon operacije i magnetske rezonance, 16. lipnja doznali su dijagnozu. Rekla im ju je profesorica Roganović.
- Kada su nas s kirurgije vodili na Odjel onkologije i hematologije, suprug i ja smo se sledili. Suprug se još oporavljao od operacije srca. Jednostavno, staneš, ukopaš se, ne možeš naprijed. Ne vjeruješ, misliš da je neka greška. Profesorica nas je uvela, rekla nam je dijagnozu onako, u glavu, spominjala amputaciju noge. Ti to slušaš i još misliš da je neka greška, ali kroz glavu ti se vrti sve najgore. Profesorica je jako realna, ne daje nikakva lažna obećanja. Ali, obećala mi je da neće dozvoliti da Matiju boli, i to je stvarno tako bilo. Uvijek je za njega bilo lijeka, nikada se nije postavljalo pitanje o količini morfija. Napravili su apsolutno sve. Ono što je najvažnije njezina je komunikacija s pacijentima. Matija je već bio velik, ona je o svemu razgovarala s njim i njegovo je povjerenje u nju bilo ogromno - priča.
Matija na onkološkom odjelu
Matija je, prisjeća se, bio otvoren i prihvatio je svoju bolest.
- Naravno da mu je bilo strašno, bilo je šoka, nevjerice, suza, ali on je sportaš i to je doživio sportski, kao borbu. Rekao je: ‘Okej, ako to mogu izdržati ove male bebe, onda mogu i ja’. Rekao je neke stvari koje nikada ne bih očekivala od jednog 16-godišnjaka... Da će, kada izađe s tog odjela, biti bolji čovjek i da želi nekome biti uzor. Dobro se nosio s tim, bez problema se slikao, kada se tata obrijao na ćelavo, on se time hvalio - priča majka.
Ističe ogromnu podršku njegove Osnovne škole “Milan Brozović”, njegove Medicinske škole, Košarkaškog kluba, Grada Kastva, Rijeke, poznatih i nepoznatih ljudi... Samoinicijativno, ljudi su počeli prikupljati novac za Matiju.
- Matija je bio takav, uvijek je okupljao ljude oko sebe, javno je govorio o svemu, o svojoj bolesti, ničega se nije sramio. Doživjeli smo jednu veliku ljubav zajednice koja nam je pružena i to nas je držalo - govori Dijana Brnčić.
Mjesec i pol nakon što su doznali dijagnozu, umro je Dijanin suprug Josip, Matijin otac. Kako kaže Dijana, doživio je moždani udar, nakon kojeg mu je, nekoliko dana kasnije, jednostavno stalo srce.
Smijeh u bolnici
- Matiji je bilo strašno, ali opet smo se nekako morali skupiti. Nismo imali drugog izbora. Nastavili smo dalje, Matija i ja - kaže.
Dijana je s Matijom na Odjelu provodila po čitave dane, a zbližili su se s liječnicima i s čitavim osobljem koji su im postali obitelj.
- Mogu vam opisati Matijin 16. rođendan, 16. srpnja. U ponoć, sestre Ana i Sanja njemu dolaze u sobu, s muffinom u koji je zaboden štapić za uzimanje briseva, koji su one zapalile i pjevale mu ‘Sretan rođendan, ti’... Drugi dan je bilo torte, smijeha, pjevanja. Mislim da se na tom Odjelu čulo više smijeha nego u cijeloj bolnici. Matija je na Odjelu imao i simpatiju. Pamtim te njihove noćne razgovore, to se pričalo, ne o bolesti, nego o svemu osim toga. On je znao kada ona ima ispit, kada radi... O svakoj je sestri znao sve. Nismo tamo doživjeli ijednu ružnu stvar, čuli ijednu lošu riječ... Pružali su nam sigurnost i meni je taj njihov odnos bio veliko olakšanje, jer sam znala da je u dobrim rukama. Ja sam cijelo vrijeme bila uz njega, spavala sam s njim u sobi. Znala sam da se tamo Matiji ništa loše neće dogoditi i bila sam sigurna, to je osjećaj koji odatle pamtim - priča.
Matija je u sobi imao PlayStation, pratio je NBA na TV-u... Prijatelji ga nisu mogli posjećivati jer, osim roditelja, i to po jednog u sobi, nitko drugi ne smije dolaziti na Odjel. Ali, održavao je kontakte putem društvenih mreža.
Matija na onkološkom odjelu
- Jednostavno živiš i pokušavaš izvući što više lijepih trenutaka. A lijepih trenutaka je bilo, i to svaki dan. I to je moguće, zahvaljujući svim tim divnim ljudima tamo. Fizioterapeut Slaven Matiju je digao fizički i psihički. Bio mu je prijatelj, Matija mu je povjeravao svoje tajne, a Slaven mu je davao životne savjete, držao ga za ruku... Doktorica Šerifi mu je u deset navečer nosila baklave jer ih se zaželio. Sestra Jasenka nosila mu je domaće baklave... Sestra Branka mu je za Uskrs donijela francuske i šunke... Sestra Suzi nosila mu je domaće kolače... Matiju su, kada je išao kući, ispraćali kao kralja, samo mu je crveni tepih falio. Poznavao je sve, zavirivao u svaku sobu, pozdravljao se sa svima. On je tamo bio najstariji. I mi roditelji smo se povezali, svi znamo što sve ovi drugi prolaze - kaže.
Matija je, nažalost, vrlo kratko vremena stigao provoditi kod kuće. Drugi srednje završio je u bolnici, u trećem je, u rujnu, ponovo krenuo u školu, ali se bolest vratila. Ipak, u tom kratkom periodu izvan bolnice uspio se zaljubiti i imao je djevojku sve do kraja.
Nakon operacija, niza kemoterapija za osteosarkom i za metastaze na plućima, Matijina bolest je svejedno uznapredovala. Doznali su to u Zagrebu, u siječnju 2018.
- Njegov jedini uvjet bio je da ga ništa ne boli i da ga vrate na Kantridu. Nisam željela da umre u Zagrebu - priča majka.
Sa zračenja u Zagrebu vratili su se u Rijeku 9. ožujka 2018. Novi nalaz pokazao je, nažalost, daljnju progresiju bolesti.
Matijini prijatelji iz kluba s transparentom podrške
Posljedni put na utakmici
- Pozvali su me u kancelariju, gdje su bili profesorica Roganović, doktorica Šerifi i doktor Rimac, koji su mi rekli da nalaz pluća pokazuje progresiju, da terapija više ne može djelovati i da oni misle da smo došli do kraja puta. Pitala sam ih koliko nam je ostalo; rekli su nekoliko tjedana. Pitali su me hoćemo li mu reći i tko će mu reći. Rekla sam da ću mu ja reći, a onda je dr. Rimac rekao da je Matija prevelik, prepametan i da je previše toga prošao, da će mu on to reći i da ima pravo sve znati. Došli smo do Matije, koji je bio u dnevnoj bolnici... I doktor Rimac mu je rekao... da je nalaz loš, da oni više ništa ne mogu učiniti osim olakšati mu bol. Matija je pitao: ‘Znači li to da ću umrijeti?’ I dr. Rimac mu je rekao da - govori Dijana.
Otišli su doma, gdje je Matija proveo tjedan dana.
- Okupljao je ljude, prijatelje, svima im je rekao. Drugi dan je otišao na košarkašku utakmicu svojeg kluba, kojem je bio kapetan... Okupio je dečke u svlačionici i rekao im što su mu liječnici rekli... Tražio je od svih samo da vjerujemo od njega... U petak smo otišli na još jednu utakmicu, seniora. Košarkaški klub, neizmjerno sam im zahvalna, cijelo mu je vrijeme bio podrška, cijelo vrijeme uz njega, stalno na telefonu, bodreći ga - kaže majka.
Nakon tih tjedan dana Matija se vratio u bolnicu, gdje se borio još 32 dana. Umro je 26. travnja.
- Najtužnija soba bila je najveselija soba. Matija nije dopuštao nikome da potone mada je bio svjestan svega. Na Odjelu se mogla osjetiti tuga, suze su se vidjele, oni nisu skrivali suze... To su ljudi koji s tim žive, ali stvarno... Njegova smrt ih je toliko potresla. Nitko me nikada više nije grlio od tih ljudi, i to ne samo dok je Matija umirao nego cijelo vrijeme... Ni sa kim se nisam toliko isplakala... Jedino što sam ja tih zadnjih dana željela bilo je da ga ništa ne boli - priča.
Matija je bio kapetan svoje košarkaške momčadi, a kada mu je dijagnosticirana teška bolest, mnogi su mu košarkaši uputili riječi podrške. Među ostalima poruku mu je poslao i Dario Šarić, zvijezda NBA
Torta na odjelu
Dijana Brnčić o svojem je sinu napisala knjigu “Matija - svjedočanstvo jedne mame”, koja će biti objavljena 26. travnja, na prvu godišnjicu njegove smrti.
Matijina majka ostala je i nakon sinove smrti u kontaktu i prijateljskim odnosima s ljudima s Odjela na koji i dalje redovito odlazi.
- U subotu je bio sprovod, u ponedjeljak sam već bila na Odjelu. Za Matijin 18. rođendan odnijela sam im tortu. Za Božić sam ih zamolila mogu li ostati sjediti u sobi broj sedam, Matijinoj sobi, da se tamo isplačem... Soba je bila sterilna, ali su me pustili, makar je spremačica nakon mene ponovo morala čistiti... Nikada me tamo nitko nije dočekao riječima ‘Izvolite, što trebate?’ Ja sam za njih ‘mama Katalinić’, svaki put kad dođem, kažu: Mama Katalinić, hoćemo kavu popiti? Kada je Matija dobio svoju dvoranu, došao je cijeli Odjel, i neki koji tada više nisu ni radili tamo... Matija nam je, kada je umirao, svima ostavio neke zadatke. Slavenu je dao u zadatak da me vodi na izlete, jer on organizira izlete. I bili smo na izletima... Oni se sjećaju svega, i Matije i sve te djece. I to nije samo takav odnos prema Matiji i prema meni, takav je odnos prema svima - kaže.
Matijina majka pred sportskom dvoranom koja danas nosi ime njezina sina
Matijina Medicinska škola napravila je za njega spomen-knjigu u koju su mu učenici, od kojih ga neki nisu stigli niti upoznati, upisali poruke. Prve dvije stranice ostavljene su za poruku koju je Matija sastavio dok je umirao u bolnici. Zaključio ju je sa: “Živite život, volite život”.
U poruci, između ostaloga, stoji: “Ako želite uspjeti onoliko koliko želite disati, onda ćete biti uspješni”.
Majka Dijana je, kaže, od Matije dobila zadatke - da se ne zapusti, da se socijalizira, da nastavi živjeti... I da ispriča njegovu priču.
- Teško je. Pokušala sam se vratiti na posao, ali nisam izdržala više od mjesec dana. Radila sam u jednom kafiću na Potoku, pokraj Medicinske, u koji zalaze djeca iz Matijine škole i jednostavno mi je bilo preteško... Ali, Matija je cijelo ovo vrijeme sa mnom... Dao mi je zadatke koje moram ispuniti - priča.