LEGENDA

Drago Diklić nam je uz ćevape otkrio zašto voli jazz, kako je prestao pušiti, koje su osobine pravog Trnjana: 'Ali, možemo li još malo o bridžu?'

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 23.04.2018. u 20:02

Zagreb, 180418. Pjevac Drago Diklic.
Na fotografiji: Drago Diklic i Mirjana Dugandzija.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

 

Jazz i ćevapi su fuzija. Drago Diklić je moj sugovornik i jazz muzičar, a ćevape smo jeli najbolje u gradu, kod Miće, ili, poznatije, kod Srbina. Gužva je velika, ima poznatih lica, tu je i hrvatski političar Andrija Hebrang, u hlačicama za tenis i bijelim sportskim čarapama. On i Diklić srdačno se pozdravljaju, grle.

Pričam za to vrijeme s unukom Drage Dik­lića, desetogodišnjim Alanom. O tom bih fantastičnom, ljupkom i pametnom djetetu mogla napisati tri kartice teksta kao iz rukava, ali kao što Alan govori samo kad ga se pita - otvoreno i vedro, a mobitela se hvata tek kad osjeti da su odrasli započeli razgovor - tako i ja moram misliti što mi je zadatak.

Zagreb, 180418. Pjevac Drago Diklic i unuk Alan.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Drago Diklić i unuk Alan

 

S Dragom Diklićem, maherom i “neokrunjenim kraljem hrvatskog evergreena”, kako kaže moj kolega glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš, razgovaram u povodu drugog od zamišljene serije koncerata koje je nazvao “Tamo gdje sam počeo”. A Diklić - pjevač, skladatelj, dugogodišnji ravnatelj Zagrebačkog festivala, osnivač različitih orkestara koji je nedavno proslavio 65. godišnjicu glazbenog rada - počeo je, naravno, u Hrvatskom glazbenom zavodu. Tamo je i bio prvi “povratnički” koncert.

“Žao mi je kaj niste bili, odlično je bilo. Obično počnem sjećanjem na Ivu Robića, mog divnog kolegu, kao klinac sam pjevao njegove pjesme, pa prijeđem na skladbe Ljube Kuntarića, Nenada Grčevića... ‘Zamagljen prozor’, ‘Jesenska ruža’. Onda pjevam svoje ‘Oprosti, volim te’, ‘Ti putuješ sa mnom u istome vlaku’, ‘Opet si plakala’.”

Nastavit će koncerte po kvartovima. Zagrebački kvartovi to su zaslužili, kaže, Prvi će biti u Trnju gdje je proveo djetinjstvo i puno života. Danas živi na Savici, ondje smo se i sastali, a onda je Alana i mene ukrcao u auto, tamnoplavi Volvo iz osamdesetih, pa put Borongaja i ćevapa.

Po čemu ste vi Trnjan?

- Došao sam s tri godine s roditeljima u Trnje, i postao Trnjan... kaj?

Koje su osobine pravog Trnjana?

- Prvo, moj Alanić je isto Trnjan, on živi u Željezničarskoj kolo­niji, je l’ tak, Alanić? Trnjani su džentlmeni, fino odgojeni, ne daju se zafrkavat, simpatični, pametni, često umjetnici, spor­taši, tak da smo, evo... avangarda Zagreba. Ha-ha. I sad je Trnje centar grada, nije više periferija.

Nije ono bila priča da su dečki s Trnja opasni?

- E, pa nije se u Trnje moglo doći sam tak, iz grada. Mi smo čuvali naše komade. Imali smo plesnjak gdje je poslije bio ‘Janko Gredelj’, nema tamo ničeg više. Trebalo je znat plesat... Išao sam u plesnu školu kod Keglevića, učilo se tamo i ponašati prema damama i biti džentlmen. A iz Trnja smo u Veliku Goricu išli na izlet, sa suhom hranom, skelom preko Save, ili kolima i konjima, a ko je imal bicikl... Mi smo se švercali na skeli, a ak je došel skelar, trebalo skočit u Savu, nema problema, bila je čista, još nije počeo raditi rudnik Trbovlje, pa se zmazala. Alanić, ti buš kajmaka?

Ćevapi i jazz, pravi spoj... nema prenemaganja.

- Pa je, jazz je glazba za opuštanje, uz koju se može uživat kao i uz dobru klopu. Naravno, treba ga se znat slušat. Mladi gospon... dajte i kajmaka!

Rodili ste se u Sinju, ali dalmatinske pjesme nikad niste pjevali.

- Slučajno sam se tam rodil. Oliver je pjevao dalmatinske, a ja kao Zagrepčan pjevam zagrebačke. Kaj?

Što je to u vama što voli jazz?

- Jazz je glazba trenutne inspiracije i improvizacije. Svaka melodija koja se svira ima svoj harmonijski slijed i po tom harmonijskom slijedu muzičari improviziraju, rade melodije svaki put drugačije. U tom i jest umijeće, tko će napravit bolji obrat, bolju harmonizaciju. Za jazz treba bit maštovit. Zato kažem da jazz treba poznavati da bi ga se slušalo.

Vi ste jazz zavoljeli na svojoj maturalnoj zabavi, Jimmy Stanić je pjevao. A vi ste bili violinist iz glazbene škole.

- Ali sam rekao: ja moram biti to kaj je Stanić! S violinom se nije moglo po plesnjacima. Morao je biti saksofon, truba, trombon ili klarinet u ono vrijeme, dapače!

Jako ste brzo naučili svirati saksofon, za nekoliko dana.

- Je, ja sam došel u Njemačku, s Ićom Kelemenom, na angaž­man gdje su već svirali naši zagrebački dečki. Na zamjenu Draženu Boiću i Stipici Kalog­jeri. Rekli su mi, violina, kaj god, nama treba bariton sak­sofon! Drugi dan su mi kupili najjeftiniji, da ne bude propala investicija, ali sam ja za pet-šest dana naučio.

Imali ste muzičko obrazo­vanje, niste genij samo tako.

- Ja sam poznal instrument kao takav, ali trebala je praksa. Na violinu sam išao skoro do kraja srednje škole, imao sam i dvije godine trombona. A kad sam jednom uzeo saksofon, to je bilo definitivno. Pa da, reklo bi se, dobro sam muzički obrazovan. I red je... glazbenik i aranžer i vođa orkestra.

I ravnatelj Zagrebačkog festivala...

- Dvanaest godina.

Odrezak a la Gabi Novak, zabavno je znati da je i to postojalo za vaših festivala.

- To je bilo 1971. Najveći zagrebački festival ikad napravljen. Sve je bilo u znaku festivala, hoteli i restorani su imali regionalne večeri, istarske, dalmatinske, zagorske kuhinje. A jedan mulac je metnul na jelovnik “svinjske nogice a la Drago Diklić”, ha-ha-ha.

Šuft bezobrazni!

- Ma kaj, pa nisam se ja naljutil! To smo i htjeli, da bude veselo! Malo se šalim, to treba netko voditi, smišljati, ozbiljan je to posao, nije to sam tak.

To je jasno. Na poznatoj fotki iz tog vremena imate karirani žuto-smeđi šešir, pepita sako, zelenu košulju, kravatu, duge crvene zulufe... pravi vrag. To ste vi smišljali?

- Ja! Bio sam, u ono vrijeme, dvije godine zaredom proglašavan za najelegantnije obučenog muškarca. Iz Njemačke sam znao doći u lister odijelu, uvijek u smokingu na pozornici, radio sam gore pa sam mogao to pratiti, i voziti Karmann Ghiju... Ne znate kaj je to? Sportski Volkswagen. Ali, ajmo malo o bridžu!

Pa dobro, igrate bridž. Osnovali ste bridž akademiju u Zagrebu.

- Bridž je igra kombinatorike, koncentra­cije, maštovitosti, džentlmenstva... igra se s partnerom, protiv druga dva partnera, i taj most između dva partnera, zato se zove ‘bridge’, kojim se pronalaze razne igre iz raspodjele karata čini tu igru zanimljivom. Iz jedne raspodjele karata, od 52 karte za stolom može se napraviti 630 milijardi kombinacija. Kad biste igrali 60 godina svaki dan 30 kombinacija, što je za mozak optimalno, ne biste izigrali ni milijunti dio... Ne znate igrati bridž? Ja ću vas naučiti.

Ne, ne, hvala, ne volim to.

- Pa kaj bute radili u šezdesetima?

Pa to je sad! Ovaj... Imam druge velike planove!

- Pa kaj? Evo, u tijeku je jedan tečaj u bridž akademiji. Ali bitno je i čim više igrati, treba se usavršavati, kao i u svemu. Nije bridž nikakva iznimka. Da biste bili dobri u bilo čemu, morate se tim baviti, posvetiti se tome, vježbati.

Kad dulje ne nastupate, vježbate glas?

- Ne. Moj način pjevanja je, što bi rekli Amerikanci, krunerski. To je način kojim se pjeva takoreći govoreći. Glas se ne troši. To je način Sinatre, Deana Martina. Ali, treba i to znati. Važna je i interpretacija. Emocije.

Vi ste napisali stih ‘Oprosti volim te, mada smiju se svi’? Jako je dobar.

- Da. Ali to se jednom pjesniku kaj je bio zadužen na Opatijskom festivalu za tekstove nije svidjelo, pa ga je u verziji koju je pjevala Senka Veletanlić pretvorio u ‘mada jesen je tu’. Osim toga, to je napisal Ivica Krajač, koji je znal šta piše.

Pa dobro, tko je to napisao? On ili vi?

- Ivica Krajač i ja smo bili školski kolege, imali smo divnu suradnju, ja bih napisao početak teksta, melodiju i temu, on bi razradio... za neke stvari, ne sve. A kad su mi rekli da pjevam ‘mada jesen je tu’, ja sam rekao - ja to neću pjevat.

‘Mada smiju se svi’ je sto puta bolje. Osim toga, ‘jesen’ podsjeća na starost, a vi starost ne priznajete.

- Ne. Kaj će mi starenje? Kaj buš se menjal?

Što danas od glazbe slušate?

- Klasičnu glazbu, posebno Men­delssohna, Vivaldija, to su romantičarski skladatelji divnih koncerata za violinu, a ja sam ipak violinist. A od zabavne, Nat King Cole, Sinatra naravno, big bandove Counta Basieja, Stana Kentona, Glenna Millera. Ja sam to sa svojim big bandom svirao.

Zbilja bismo mogli malo o tome. Osnovali ste nekoliko orkestara...

- Možemo o bridžu još malo pričati?

Ne, ne, ne znam nijednu igru kar­tama! Ne zanima me to!

- Ali gledajte, igrači bridža žive u prosjeku šest godina dulje od običnih smrtnika. Zbog toga što je bridž trening za mozak. Znanstveno dokazano. Najbolji je trening učenje stranog jezika, drugi - bridž. A dok mozak funkcionira, čovjek je živ.

Onda super da ste ga naučili, pa makar i sa 62 godine.

- Je, ja sam naučil dosta kasno. Prošel sam tečaj, to je za svakog važno.

Osim Englezima. Rode se igrajući bridž.

- Ne! Najbolji su i dalje Amerikanci, pa Talijani i Poljaci, onda Englezi, pa Indijci. Ima jedan mali Indijac, osam godina, gotovo najbolji na svijetu. I mi smo dobri. Ali rekel sam već, tome se treba posvetiti... Treba sve probati, ja sam igrao šah, igrao sam i nogomet, i jedan sam od rijetkih amatera koji je zabio gol na službenoj utakmici na Dinamovu stadionu.

Igrali smo mi pjevači i muzičari protiv sportskih novinara. Marko No­vosel je bio na golu, igrao je Šerfezi... Ja sam bio spojka, desetka. Bili smo predigra utakmici Dinamo - Partizan. Nije to bez veze gol! Sve probaš, ali ono što radiš, radi kak treba. Bute vi kavicu?

Ne, ali bih zapalila cigaretu. Vi ne pušite?

- Prestao sam, pušio sam dvije kutije dnevno. Čujte, bez filtera. Frank Sinat­ra, Sammy Davies, Dean Martin, njih nikad na pozornici ne vidite bez cigarete. Signalizira opuštenost.

Točno. Pravi frajeri uvijek su s cigaretom.

- Ja sam pušil prave cigarete, koje su zadovoljstvo. Hercegovački duhan, škija, to je gušt. I pušio sam Pall Mall i Lucky Strike, Camel mi nikad nije odgovarao. Od naših sam pušio Dubrovnik. Prestao sam, nije mi se više pušilo. Prešao sam na lulu. U luli se počne uživati od trenutka kad je počnete čistiti. I mirišljavo je... Ali ne, ne, ne, nije zdravo! Radije si popijem gemišt uz jelo.

A to je, kao, zdravo?!

- Kak ne! Posebno ova naša zagorska, međimurska vina. Za gemište fantastična.

Izdvajamo