PIŠE JELENA VELJAČA

EDINA DEDIĆ, ŽRTVA OBITELJSKOG NASILJA Snagu za preživljavanje dala su mi djeca. Nisam htjela da jednom mojoj kćeri bude normalno da je dečko tuče

Marko Todorov / CROPIX, Boris Kovačev / CROPIX

Kad je Edina Dedić govorila, ministar je brisao suze. Kultna feministkinja i borkinja za prava žena Sanja Sarnavka potaknula je Edinu u travnju prošle godine da pred političkim establišmentom ustane u ime svih žrtava koje nemaju snage da ustanu ili im sustav oduzima pravo glasa.

Ministar pravosuđa Bošnjaković, ministar unutarnjih poslova Božinović, tadašnja ministrica socijale Nada Murganić, načelnica za koordinaciju rada centara za socijalnu skrb Tatjana Katkić Stanić, policijski službenici koje su ministar i voditeljica Odjela maloljetničke delinkvencije i kriminaliteta na štetu mladeži i obitelji Anita Matijević doveli da u uniformama slušaju panel o obiteljskom nasilju i, među ostalim, protokolu za tretiranje žrtava obiteljskog nasilja unutar borbe za skrbništvo nad zajedničkom djecom nasilnika i žrtve, u dramskom obratu pozicija govorničke moći, slušali su priču o iskustvu žene koja je samu sebe, nevjerojatnom snagom volje i čistom, nepatvorenom snagom majke, transformirala iz žrtve u preživjelu pobjednicu nad obiteljskim nasiljem.

Bila sam predaleko od ostalih gostiju da vidim kome su sve suzne oči (ministar Božinović skinuo je naočale i bez srama brisao suze pa je bilo očito što se događa), ali i ja sam se tresla od adrenalina tijekom Edinina govora. Brinula sam se, naime, hoće li Edina biti prepatetična od snage vlastitih emocija, pa samim time “previše” ljudima u odijelima koje smo pozvale kako bismo im pokušale objasniti da su priče žrtava puno više od slova na ionako birokratski zamršenom papiru.

Preživjela osobni rat

Bojala sam se hoće li njezina trauma biti prejaka i hoće li, ulazeći u ono što je sve doživjela otkad je prvo nasilje prijavljeno pa do tog trenutka (panel se odvijao dva mjeseca nakon što je Edina istrčala iz postoperativnog bolničkog kreveta u pomoć svojoj maloljetnoj djeci od koje je jedno, djevojčica, brutalno napadnuto od strane oca koji je izašao iz zatvora samo da bi ih čuvao dok je Edina na operaciji), doživjeti novu traumatizaciju te će tako proći kroz još jedan krug pakla, a istovremeno će njezina istina zasjeniti snagu onoga što može podijeliti s ljudima na položaju moći.

Međutim, Edina je govorila kao prirodna voditeljica jednoga novog pokreta. Edina je govorila iskreno, svojim jezikom, koji je bio vrlo očito autentičan, jer je bio oslobođen elitizma feminističkog i pravnog diskursa kojim se često koristimo kada razgovaramo o ovoj temi. Edina je govorila kao ratnica, a ne kao žrtva, ali nije govorila militantno.

Govorila je sabrano, govorila je čvrsto, ali ne napadački. Postavljala je točna pitanja i smireno slušala odgovore. Stručnjakinje poput Katkić Stanić nisu je zbunile ni impresionirale: Edina je, naime, preživjela svoj osobni rat, svoju osobnu frontu, i nitko ex cathedra nije joj mogao parirati. Kada je na kraju svoga govora pitala zašto je i sama stigmatizirana, od strane centra za socijalnu skrb, ali i kuloara, kao majka koja “traži pažnju” progovarajući javno o obiteljskom nasilju, kada je pitala zašto se žrtvama obiteljskog nasilja oduzima pravo glasa, cijela je dvorana šutjela, ali i odzvanjala zajedničkom spoznajom da svjedočimo povijesnom trenutku - žrtva je pred našim očima bila moćna, nije se ničega i nikoga bojala.

Žrtva je prestala biti žrtva, njezina uloga postala je uloga pobjednice. Mi smo nju slušali. Edina je imala neobičnu sreću u nesreći, kako sama tvrdi, da se njezina osobna kataklizma dogodila paralelno s pokretom #spasime, i da se, isprva u Facebook grupi, pa onda i tijekom prosvjeda, povezala sa ženama sličnog iskustva nasilja, pa se konačno prestala osjećati sama.

- U ovih pet godina, koliko traje moja borba unutar sistema, vidljive su velike promjene u načinu na koji se obiteljsko nasilje tretira. Dok sam još prije godinu dana dobivala packe jer sam se usudila govoriti o tome, sada ni centar više ne reagira. Žrtve su, zahvaljujući povezivanju, što kroz prosvjede, što kroz Facebook stranicu #spasime, što kroz medije, dobile pravo glasa.

Kad kažete “borba unutar sistema”, na što točno mislite?

- Kad dođeš u centar za socijalnu skrb, moraš biti pravnica da bi razumjela što ti stručnjakinje i stručnjaci tamo govore. Ja sam bila izvan sebe kada sam se obratila centru, a ne znam ni što bi se drugo moglo očekivati od bilo koje žrtve obiteljskog nasilja, i nisam pazila što govorim, ni kalkulirala niti vagala rečenice. A došla sam otvorena, iskrena. Sada, kada se toga sjetim, sebe vidim kao ovcu koja je došla spremna za šišanje, a došla je na puno goru stvar. Očekivala sam da sam došla na vrata nekog mjesta gdje će mi pomoći, a ne da ću doživjeti atak, da će se svaka sitnica mojih postupaka procjenjivati.

Primjerice?

- Jesam li pokupila djecu u 14 ili u 17 h u vrtiću? Ako sam došla po sina u 17 h, jesam li ispijala kave u međuvremenu? Znači li to da sam loša majka? Neodgovoran roditelj? Znači li kava da zapostavljam dijete? I odjednom, razgovor se pretvori u to, i više nije o tome da sam došla prijaviti psihičko nasilje. Ja se u tome nisam znala snaći. Onda, jesam li ljubomorna supruga? Jesam li ga svojom ljubomorom natjerala na nasilje? Možda bih mu trebala pomoći, teško se snalazi u mirovini. Ja, pretučena, da pomognem njemu? Radim, privređujem, brinem se o djeci. Nemojte ga tako puno zvati, kaže mi radnica, to je kontrola. A ja ga zovem da provjerim jel’ se sjetio pokupiti djecu u vrtiću! Shvatim da je u birtiji. Pa zovem brata da skupi klince, da ja ne izgubim posao. Lažem bratu da Suad radi. Brat ga sretne u kafani. Obitelj me optuži da lažem… Svaka žena koja prolazi isto zna o čemu govorim. Pa onda dođeš u centar, nadaš se utjesi i zagrljaju, pomoći. Pitaju me koliko sam ga puta nazvala i jesam li baš sigurna da me udario!

Vratimo se na kavu, koji je problem da majka popije kavu?

- Centru je to neprihvatljivo. Ja danas znam da svaka dobra majka mora i živjeti. Mora uživati sa svojom djecom. Ali i sama. No tada, priznati to, bila je presuda i znak neodgovornog karaktera.

Ako sam dobro shvatila, vi ste prvo centru prijavili nasilje?

- Da.

Kakva je bila prva reakcija?

- Nevjerica. Prosuđivanje lažem li, i traženje razloga zašto bih lagala.

Kako to objašnjavate?

- Žene kod nas do pojave #spasime grupe nisu htjele progovarati o nasilju, a posebice ne javno. Ja to razumijem, jer postoji veliki strah koji je posve logičan.

Koji je to strah žrtve koji ju sprječava da progovori o nasilju ili da ga prijavi?

- Strah da će ostati bez djece.

Zašto bi žrtva obiteljskog nasilja ostala bez djece?

- Zato što su najčešće žene ekonomski ovisne o svom partneru. A i to je najčešće prijetnja nasilnih muškaraca kada shvate da bi žrtva možda mogla biti sposobna ili spremna izaći iz kruga nasilja. Ja sam konkretno bio zaposlena, ali svejedno mi je bivši suprug prijetio svojom pozicijom bivšeg policajca, i slao jasnu poruku da će učiniti sve da ostanem bez djece. Znao je da me toga najviše strah.

Jeste li se kao žrtva obiteljskog nasilja bojali dodatno i centra za socijalnu skrb?

- Jako. Znala sam ne spavati cijelu noć od panike pred sastanak tamo. Znala sam piti normabele. Propisane receptom. Kasnije je tu činjenicu Suad koristio da dokaže kako sam psihički neuravnotežena.

Čega ste se bojali?

- Bojala sam se optužbi, napada, procjene. Ja sam 2019. doživjela da mi je pravnica centra za socijalnu skrb u lice rekla da glumim žrtvu. Tada je Suad imao dvije pravomoćne presude za obiteljsko nasilje, a netom prije toga je pretukao našu kćer. Ja sam se osjećala kao da mi je netko opalio šamarčinu po 166-ti put.

Što ste vi osobno očekivali od centra kada ste prvi put pokucali na vrata s prijavom?

- Rekla sam vam, očekivala sam pomoć. Ni sama nisam tada znala što je to. Međutim, ponudili mi nisu ništa. Ali, danas znam da oni niti nemaju što ponuditi. I to vam je najveći problem sistemske borbe protiv obiteljskog nasilja. Oni nemaju ni financijsku pomoć - to je često žrtvama koje su ekonomski ovisne o svojim partnerima najvažnije, ni organiziranu brzu psihološku pomoć, a ni organizacijsku. Što da vam kažem, centru je trebalo 248 dana da ispita moje maloljetno dijete koje je i sama postalo žrtva obiteljskog nasilja. Mene su slale iz sobe u sobu, a ja sam te 2014. i 2015. slijepo slušala i hodala iz sobe u sobu, a sad da me pitate zašto sam iz sobe 16 išla u sobu 15, ja vam to ne bih znala objasniti. No, onako sluđena, nakon prvih iskustava s nasiljem, slušaš naivno i misliš: prepustit ću se, pomoći će mi. Međutim, sve što je centar napravio bilo bi gotovo svakoj ženi dovoljno da se vrati u krug nasilja. I to odgovorno tvrdim, kao netko tko danas zna da se svaka žrtva i svaka žena može izvući iz tog kruga.

Čime konkretno?

- Konkretno, mislim da je izvan svake pameti da pozovu mene i muškarca koji me prije tjedan, dva premlatio da zajedno o tom događaju svjedočimo, u isto vrijeme, u istoj sobi. Što očekuješ da ću reći u prisustvu te osobe? Bojim se, čovječe, bojim se za svoj život. Reći ću da je sve fantastično, da cvjetaju ruže! Zatim, potpisivanje zapisnika. Taj zapisnik, morate shvatiti, ja u trenutku traume ne razumijem. Ja znam čitati, ali ja taj rječnik ne razumijem. Ali stavljen si u pat-poziciju i svakom minutom shvaćaš - ako ne potpišem njihovo tumačenje događaja, ispast će da lažem ili, ako tražim više vremena za čitanje s razumijevanjem, da nisam kooperativna, a ako potpišem, stavila sam svoj potpis na nešto što ne razumijem. Zapisnici se ne pišu našim rječnikom, već pravnim rječnikom. Žrtva u strahu ne zna što je potpisala, boji se. Ali najgori je od svega taj osjećaj propitivanja jel’ to baš tako, jel’ to baš nasilje. Pa se proces odugovlači. Pa zovu njega za dva tjedna. Pa je on nedostupan. Pa je zajednički sastanak za još dva tjedna. Ja sam tijekom ta dva tjedna zatvorena u kući s tim čovjekom i dvoje djece. Pomisliš: pa dobro, ako je centru to normalno, onda možda i pretjerujem. Naime, njihove reakcije su, osim što su osuđujuće za žrtvu, i prespore. Kad se nasilje dogodilo, sustav treba reagirati unutar 24 do 48 sati. Inače se žrtva već digla na noge, nahranila djecu, skuhala ručak, najčešće i nasilniku. Ona se već vratila u krug nasilja. Nije se imala na koga nasloniti. Nije se mogla nasloniti na sustav. I ta pitanja: zašto se vratila? Jer ona nosi glavu u torbi. Ona, i djeca. A nitko nije stao uz nju.

Dobro, ali zašto centar nije pozvao policiju?

- Ne znam.

Kako ste uopće završili u policiji?

- Suad me prijavio da mu ne dozvoljavam da uđe u kuću. Ta optužba je bila posve neistinita jer smo se tjedan dana prije toga dogovorili o razvodu, i on se iselio. Hvala Bogu, pa je moja Hanna bila prisutna na tom dogovoru. Ipak, došao je s policijom meni na vrata oko pola noći. Odveli su nas u postaju, mene, Hannu, i dvogodišnjeg Kana kojeg sam omotala u deku jer je spavao. Tada je još pio na bočicu. Beba, razumijete, sve su nas priveli. Meni nije bilo jasno što se dešava.

Čija je kuća?

 - Zajednička je i dan-danas, ali Suad je sam svojom voljom izašao iz nje. Ja kao žrtva ne bih imala nikakvo pravo njega izbaciti iz zajedničke kuće. I moja Hanna i ja brojimo dane kad će on izaći iz zatvora, jer znamo da se tada moramo skupiti i otići u podstanare.

Iako je kuća i vaša?

- S nasilnikom neću dijeliti krov nad glavom. To je još jedna bitna poruka: nema te imovine koja je vrijedna vašeg života.

Što se dogodilo u policiji tu noć?

- Hanna je negdje pred jutro svjedočila da je tata samoinicijativno otišao. Svjedočila je sa psihologinjom. Nakon toga mi je policija ponudila sigurnu kuću jer je Suad, kad je shvatio što se događa, i da sam ja konačno i njima prijavila nasilje, a Hanna svjedočila, nestao iz policijske postaje. Raspisana je tjeralica. Tada su ga tražili mjesec dana. Zbog naše sigurnosti, policija je inzistirala na sigurnoj kući. Pristala sam.

Koliko je godina tada Hanna imala?

- Dvanaest. Otišli smo u sigurnu kuću s tom bočicom, dekom, bez ičega. I da vam kažem sad nešto i o sigurnim kućama. Uvijek su prepune. U tom trenu u sigurnoj kući Autonomne nije bilo mjesta, pa su me smjestili u sigurnu kuću Ženske pomoći sada, a tamo se ženama nudi samo krevet, sanitarni čvor i korištenje zajedničke kuhinje. Kažem ‘samo’ jer žene koje bježe u sigurnu kuću očito nemaju gdje drugdje otići. I očito su bez novca. To su mi jutro pomogle druge žene unutra. Prvi dan se krpaš. Žene su solidarne, pomognu si, podijele mlijeko, kavu, hranu. Kasnije mi je prijateljica donijela novac i stvari. Ali, ako nemaš obitelj na koju se možeš nasloniti, a moji su tada bili i protiv prijave i protiv razvoda, i ako nemaš dovoljno veliku plaću da nakon što platiš sve račune, prehranjuješ sebe i dvoje djece, vraćaš se. Jer ja sam otišla u sigurnu kuću u kojoj sam, istina, bila sigurna, ali i gladna. S tim da je Kan nosio pelene i pio iz bočice.

Razumijem vas, zato je inicijativa #spasi me sa Zakladom Solidarna i osnovala fond #spasi me, koji pruža hitnu financijsku, psihološku i pravnu pomoć ženama koje su upravo u takvoj situaciji.

- I hvala Bogu na tom fondu. Znam da je dosad pomogao tridesetak žena. Ali, ovo je 2015. Vas tada nije bilo. A centar za socijalnu skrb ne može ženama ponuditi pomoć. Kad su Suada našli, počelo je suđenje. To je također trajalo vječno. On je koristio sve pravne začkoljice da se izvuče, zvao je tisuću i jednog svjedoka, što je legitimno, ali je usporavalo proces…

A obiteljskih sudova i dalje nema.

- Ne. A nužni su. Naime, proces obiteljskog nasilja izuzetno je kompleksna tema i mislim da se njome mogu baviti samo stručnjaci, psiholozi, ali i pravni stručnjaci za obiteljsko nasilje. Primjerice, Suad je 5. 11. 2015. naveo da smatra da sam sposoban roditelj, da bi djeca trebala živjeti sa mnom. Međutim, kada sam tražila samostalnu roditeljsku skrb, opovrgnuo je to.

Samo malo, kada je to bilo?

- Na njegovu razgovoru u centru prilikom dogovora za skrbništvo, a nakon prve prijave za nasilje.

Još jednom, samo malo: zašto je čovjek koji je prijavljen za obiteljsko nasilje uopće procjenjivao vaše roditeljske sposobnosti?

- Jer je on muškarac, alfa i omega obitelji.

Kako je proteklo traženje samostalne roditeljske skrbi?

Edina:- Zapravo, nakon što smo prošli drugi val nasilja, nakon što sam medijski istupila, nakon što je nasrnuo na Hannu, nakon što je završio u zatvoru, lako. (smijeh) Znam da ovo čudno zvuči, ali meni četiri ročišta, nakon svega proživljenog, djeluju lako. Suad se dakako žalio, i presuda još nije pravomoćna.

Kad smo dogovarale razgovor, pitala sam vas bojite li se činjenice da presuda nije pravomoćna i želite li pričekati s istupom.

- Ne bojim se. Više se ničega na bojim. Kad se desio ‘drugi val nasilja’, ja sam bila pametnija i došla sam opet kucajući na vrata centru, ali sa stavom, pametnija, nažalost, iskusnija. I to me izvuklo. Postavljala sam pitanja, tražila zapisnike. Svu sam dokumentaciju čuvala. U centru su mi rekli da nisam na vrijeme spriječila nasilje. Prebolno mi se i sjetiti toga. Što je to ‘na vrijeme’? Da sam naslućivala da bi Suad mogao postati nasilan, nikad se ne bih udala za njega. A to bi bilo ‘na vrijeme’. Ali, onda ne bih imala svoju djecu. Taj drugi put završili smo i u slavnoj poliklinici. Ne bi bilo fer prema drugim ženama da ne spomenem polikliniku. Poliklinika je posebna priča. Nejasan je monopol nad vještačenjima i multidisciplinarnim obradama koju poliklinika ima. A to vam je u prijevodu pregled kod psihologa. Kad sam pitala zašto to baš oni moraju raditi, i samo oni, nisam dobila odgovor. A pravo na obradu ima i Kukuljevićeva i Centar za psihološku medicinu Rebro. Poručujem svim ženama koje su u toj situaciji da inzistiraju na ove dvije ustanove.

Koliko sam shvatila iz mnogih priča u grupi #spasime, poliklinika je sklona dijagnozi “manipulativna mama”.

- Da. Ja nisam dobila tu dijagnozu, ali evo, prema centru, nisam na vrijeme spriječila nasilnika da mi pretuče dijete. Ja njega nisam spriječila. Čovjeka od dva metra i 100 kila koji je posve odgovoran za svoje postupke. I reći ću vam nešto o toj famoznoj manipulaciji. Da, ima žena koje se teško nose s razvodom. I ima žena koje koriste djecu ne bi li se ‘osvetile’ partneru. Ali taj broj je toliko minimalan, dvije na tisuću, da nije vrijedan spomena, a kamoli da postane česta, da ne kažem stalna, osuđujuća dijagnoza. A broj nasilnika koje centar smatra roditeljem s ravnopravnim pravima kao i žrtva? Puno, puno više. Gledajte, sve mi bismo htjele da preko puta imamo muškarca na kojeg možemo računati kao na roditelja. Biti samohrana majka je jako teško. Moraš imati zaleđe, moraš se brutalno organizirati samo da bi mogla funkcionirati. Ja moram i postavljati granice, a moram im i pružiti ljubav. Uz posao, teško je naći savršeni balans. I kad si još u poziciji da se tvoja ljubav propituje, strašno je. I to nakon nasilja. Imaš osjećaj da nemaš pravo na loše dane, na to da mi se ne da skuhati ručak.

Gdje radite?

- U jednom vešeraju. Praonici i peglaonici. I traženje posla je paradoks. Ionako ga je teško naći. Ako si bila doma dugo uz djecu, neopisivo se teško, gotovo nemoguće vratiti na tržište rada. Poslodavac kad vidi samohranu majku uvijek se pita - što će biti s bolovanjem? A kad i nađeš posao, moraš paziti na radno vrijeme.

Zašto?

- A jako puno se žena boji centra. Postoji zakonska granica za ostavljanja djece samima, mislim da je granica 12 godina. Ti ako imaš radno vrijeme kao ja, do 22, a nemaš majku poput mene koja ti može pomoći podići djecu, ostati s njima, ti si prisiljena ili kršiti zakon i moliti Boga da centar ne sazna, ili da zažmire, ili odbiti posao. Evo mog primjera: morala sam imati plaću, jer da nisam, postavilo bi se pitanje kako ću uzdržavati djecu. A Suad ima vojnu mirovinu. Ja nisam s 43 godine htjela živjeti od socijalne pomoći - a on je bio pripadnik specijalne policije. Sve odluke koje sam donosila bile su za dobro moje djece.

Pa i onda kad ste odlučili progovoriti javno?

- Da. I jako me boli kad se to dovodi u pitanje. Vidite, ja sam zbog svojih istupa dobila opomenu od centra da kršim pravo malodobne djece na privatnost. Suad me tužio za klevetu, jer sam govorila o detaljima nasilja dok još nije donesena presuda. I to je također paradoks s kojim se susreću žrtve nasilja. Ako progovore, ispada da ugrožavaju vlastitu djecu i da nekoga kleveću. A ako ne progovore, zauvijek su osuđene na šutnju i na pitanje - zašto nisi rekla, zašto si tek sad progovorila? A kad da progovorim, kad suđenja traju godinama, a sve prije toga je kleveta? Kad da progovorim, kad mi sin sada ima samo osam godina? A recite mi, tko će progovoriti u njihovo ime ako neću ja? Tko će govoriti u ime moje pretučene kćeri, koju je otac gonio po naselju golu, i tukao šipkom, ako neću ja? Tko će govoriti u ime žrtava, ako neće žena koja je proživjela i preživjela nasilje? Ja sebe više ne smatram žrtvom. I to je važno da napišete. Ja sam preživjela i pobijedila. Hanna, Kan i ja nemamo puno, ali imamo sve. Ja zarađujem dovoljno da odemo na klizanje, u kino, u kazalište. Kada nisam bila zaposlena, čistila sam kuće. I želim poručiti svim ženama koje se trenutačno nalaze u krugu nasilja: znam da je teško, ali je moguće. Ako sam ja uspjela, može uspjeti svaka od vas.

JL: Što je za vas bilo ključno?

- Snagu su mi davala djeca. Nisam htjela da Hanni jednog dana bude normalno da je dečko tuče, ili Kanu da udari svoju djevojku ili ženu. A snagu su mi dale žene koje su javno stale uz nas. Ta Facebook grupa #spasime, i sve stručnjakinje koje su se okupile oko nas i vi kada ste javno rekli: mi vam vjerujemo, niste same. Ja sam to ozbiljno shvatila. I evo me godinu dana poslije. Našla sam posao uz pomoć Solidarne. Skupile ste novac za fond. Sanja me dovela da govorim pred ministrima. Slušali su me, a sve vi ste stajale uz mene i gledale me kao da vrijedim. Jer, to je prvo što se oduzme žrtvama nasilja: osjećaj da vrijede. Osjećaj da nešto zaslužuju. Kakva naslovnica Jutarnjeg lista, mene je moj bivši muž uvjerio da ne vrijedim ni da mi kaže hvala za ručak, ni da me ne udari. I hvala vam što ste mi dali glas. Hvala vam što ste mi dali potporu.

Edini stalno zvoni mobitel, javljaju joj se žene u sličnoj situaciji u kojoj se i sama dvaput našla. Piše im brojeve Autonomne ženske kuće, Ženske sobe, strpljivo ih sluša. Stalno im tumači da moraju raditi, zbog ekonomske neovisnosti. Promatram je koliko je samopouzdana i snažna i iskrena i jasna. I nisam joj stigla tada reći, pa sada nadoknađujem: hvala ti što si toliko jaka za sve one koje to još nisu.

Izdvajamo