VIDEO

EKSKLUZIVNO: DINO RAĐA Moj put od Splita do Kuće slavnih: 'Dražen i Divac su u filmu, ali najemotivniji je trenutak kad se pojavi moja pokojna majka'

Dino Rađa
 Marko Todorov / HANZA MEDIA
U petak 5. ožujka u Splitu će se premijerno prikazati film o Dini Rađi. Ovaj hrvatski sportski velikan ekskluzivno za Nedjeljni govori o tom projektu ; Zagrebačka premijera je 9. ožujka, redatelj filma je Vojan Kacić, snimali su tri godine, tri puta su išli u Ameriku, snimali su u Bostonu, New Yorku, Ateni, Zagrebu, Beogradu, Zadru i Splitu. “Generalno, kada imaš 300 sati materijala, znanost je izvući sat vremena iz toga. Nadam se da smo uspjeli ispričati priču”

Nedavno je sportskim eterom prostrujala vijest da se jedna američka kompanija - u kojoj je George Clooney jedan od većinskih dioničara - sprema otkupiti španjolskog nogometnog drugoligaša Málagu.

Priča ide da bi Amerikanci rado otkupili klub koji je 2013. igrao četvrtfinale Lige prvaka od šeika Abdullaha AL Thanija koji je spreman prodati po cijeni od oko 100 milijuna eura. Samo, postoji jedan maleni problem, a riječ je, jasno, o cijeni. Nisu Amerikanci blesavi, znaju da su najuspješniji dani daleko u retrovizoru kluba i da bi im trebalo puno vremena i utrošenih novaca da ga za početak samo vrate u prvi razred španjolskog nogometa. Tako je pred noge šeika, već dobrano načetog optužbama za muljanje s financijama, bačeno „pišljivih” 36 milijuna eura za što se na današnjem tržištu može dobiti eventualno osrednjeg stopera, ako i to.

Spomenuta vijest sama po sebi i nije toliko senzacionalna (ako u jednadžbu ne uračunamo renome holivudskog glumca), jer kupnje nogometnih klubova u današnje vrijeme nisu nikakva anomalija. Međutim ono što će kompanija učiniti ako se uspije dogovoriti sa šeičkim vlastodršcima je razlog začuđenog podizanja obrva. Naime, Málagu bi se pretvorilo u Big Brother; u klubu bi se snimao dokumentarni film s malim milijunom kamera, a spominje se čak i mogućnost da kamere budu non-stop uključene.

Predsjednik udruge malih dioničara kluba, Antonio Aguilera, potvrdio je za španjolski dnevni list AS da su pregovori u tijeku.

- Skupina važnih filmskih i televizijskih producenata u Malagi planiraju napraviti „europski Hollywood”. Ovdje, na južnoj obali Španjolske upravo snimaju jednu seriju za Amazon i vidjeli su veliki ekonomski potencijal u ovome, pojašnjava Aguiler.

Pa iako je teško zamisliti da će se iz južne Španjolske emitirati nešto nalik „Trumanovom Showu”, a igračima izbiti bilo kakva mogućnost privatnosti, ideja je jasna – odškrinuti vrata dnevnog boravka vrhunskih sportaša. Jer kada se na filmskom platnu oslika život sportskih heroja to je ono što intrigira obični puk. Još je, u pravilu, zanimljivije kada sportaši odluče svoj put svojevoljno podijeliti. Baš se na takvu „avanturu” odlučio Dino Rađa.

Zagreb, 270220.
Grif bar.
Dino Radja, proslavljeni hrvatski kosarkas. 
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Otkako je doživio ogromnu počast primanja u košarkašku Kuću slavnih, onu u američkom Springfieldu, dojam je da se Rađa otvorio javnosti. Sve je krenulo na Facebooku gdje Dino u dužim ili kraćim postovima otkriva poznate i manje poznate detalje iz života, ljude koji su mu obilježili karijeru, ali i životni put. Reakcije su bile jako pozitivne.

Životni razvoj

- To na društvenim mrežama je došlo sasvim slučajno. Kada je bio taj famozni ulazak u Hall of Fame 2018., dobiješ pet minuta nekog prostora gdje možeš spomenuti ljude koji su tebi bitni, ali kada ih nabrojiš to malo kome znači osim onih koji su usko povezani sa mnom. Postoje ljudi za koje se zna i za koje se manje zna i tako sam počeo pisati. To je jedan način da se zahvališ osobama u tvom životu što su ti pomogli. I to je ispao „boom”, ljudi su puno čitali, prenosili i zapravo mi je jako drago zbog toga. Zapravo, želim približiti ljude koji nisu toliko poznati, a koji su jako utjecali na mene u mom životnom i sportskom razvoju. Kako ću ja nekome objasniti koliko je bitan moment kada nas čistačica, koja nam je svaki dan kuhala čaj u 11 sati navečer, prijavila treneru da smo se prolijevali vodom i da nas je nakon toga trener izbacio iz momčadi. To je odgojna mjera koju tada kao klinac nikako ne možeš razumjeti, ali kasnije s godinama shvatiš da je to trenutak vrijedan da mu se posveti jedna crtica jer to je jedna od puzzli u mom ljudskom i životnom razvoju, govori nam Dino s kojim smo sjeli da nam ipak malo više ispriča o cijeloj „slagalici”, točnije svom filmu jednostavnog naziva „Rađa” koji ima zadatak ispričati njegovu sportsku karijeru, a čija će splitska premijera biti 5. ožujka, a zagrebačka četiri dana kasnije.

- U Splitu će biti 249 ljudi, u Zagrebu 183, tako da su mjesta ograničena.

Dakle, moglo bi biti i povrijeđenih...

- Ah, nadam se da neće biti. Nije to jednostavno, misliš da si gotov sa spiskom, onda se još nekog sjetiš, pa ti netko kaže da ne može doći. Ali eto, ne možeš svima ugoditi.

Možemo li onda prevrtjeti film na kraj – jeste li zadovoljni konačnom verzijom, upitali smo, a Dino je sa smiješkom odgovorio:

- Zaista mi je teško mi biti objektivan, film je o meni i sadrži emotivne trenutke iz mog života kako iz sportskog tako i jednim dijelom iz dječačkog. Pogledao sam ga jedno pet, šest puta u raznim varijantama i svaki puta sam se naježio. U dva navrata sam ga gledao u malo većem društvu s meni bliskim ljudima i onima koji me znaju i rekli su da je dobar, mislim da je emocija dobro prikazana. Vidjet ćemo što će reći ljudi koji me ne znaju i kako će to oni doživjeti na kraju.

Zagreb, 270220.
Grif bar.
Dino Radja, proslavljeni hrvatski kosarkas. 
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX
U razgovoru s reporterom Nedjeljnog Petrom Zobecom

Koliko je prošlo od ideje do realizacije filma?

- Pa evo, film je sve zajedno sniman tri godine, a prati moju karijeru počevši od Jugoplastike, s nekim stvarima, pričama i snimkama iz mog djetinjstva, ističe Dino koji je u karijeri osim u Splitu igrao i u Rimu, Bostonu, Ateni, Zadru i Zagrebu.

Zračne milje

S obzirom na to gdje ste sve igrali, moralo se nakupiti zračnih milja tijekom snimanja...

- Dosta se toga nakupilo, da. Putovali smo zbog toga tri puta u Ameriku, snimali smo u Bostonu, New Yorku, Ateni, Zagrebu, Beogradu, Zadru i Splitu.

Možete li nam otkriti neke od aktera koji se pojavljuju u filmu, recimo koga ste iz Bostona „ubacili” unutra?

- Ha, ne bih toliko otkrivao, ali reći ću samo da su to sve jako bitni ljudi. Ako mislite na vlasnike nekih klubova ili slično, nismo za tim išli. Više smo se bazirali na intervjue s mojim suigračima iz karijere.

Je li vas trebalo nagovarati na ovakav projekt?

- Ma bio sam u početku čak i protiv toga, glavni i odgovorni čovjek – Vojan Koceić iz Pilot Studija je inicijator toga i on je pokrenuo ideju. Sjedili smo i gledali nekakav dokumentarac i Vojan me upitao zašto ja ne bi snimio tako nešto. On inače radi spotove Graši, Huljiću, Hladnom pivu, Severini i ne znam kome sve ne, a ja sam mu odgovorio hajde ako ti se radi, napravi to. I onda kada uđeš u to moraš se malo više angažirati, a moj angažman je bio u smislu spajanja i dogovaranja, nije isto kada te nazove netko tko radi film i netko tko je s tobom igrao. I tako smo krenuli prije tri godine bez iskustva i mislili ono da će to biti laganica, neš’ ti snimiti dokumentarac. Jedino što je Vojan pogledao sve žive i nežive sportske dokumentarce na Netflixu. I tako mi mislimo - imamo materijal, odradimo par intervjua i to je to. E, a onda vidiš kakvi su to problemi oko prava na slike, oko glazbe i tekstova, svake sekunde bilo kakvog videa koji je u filmu i sve to zajedno se na kraju ispostavi jako kompliciranim. Primjerice, ima jedna scena snimana u mojoj kući privatnom kamerom, a u pozadini svira Oliverova „Oprosti mi pape” i za to smo naprimjer morali tražiti prava. A čovjek koji je skladao glazbu za tu pjesmu i čovjek koji je osmislio tekst su umrli pa moraš tražiti njihove nasljednike i nađeš se pred zidom. Ma bilo je tu još stvari od onih bezveznih tipa; idemo u Ameriku s kamerom i ne možeš puniti kameru jer je ta baterija opasna, moraš naći drugu kameru jer ova ne može u avion i takve nekakve stvari, do onih puno većih.

Osvajač Kupa sa Zadrom

Odustajanje nije dolazilo u obzir?

- Ne, nije nam palo na pamet odustati, iako smo recimo trebali tražiti prava od NBA-a, Fibe, raznih olimpijskih odbora. Bile su i neke televizije koje su se ugasile pa je trebalo riješiti prava i to je more problema o kojima treba voditi računa. Dvije godine smo potrošili na putovanja, love se potrošilo, ali uspjeli smo. Imamo još neke sitnice za riješiti, ali u principu to je to. Uglavnom nismo imali pojma što nas čeka.

Kako je teklo snimanje, koliko ste se miješali u scenarij?

- Nisam se miješao, to je bio Vojanov dio. Kada smo napravili prvu verziju poslali smo ju nekim ljudima s televizije i onima koji se razumiju u to da kažu svoje mišljenje, pa malo mijenjali i tako. Generalno kada imaš 300 sati materijala, znanost je izvući sat vremena od toga. Svaki puta kada bi netko pogledao film onda nešto kaže i nadoda, ali ne možeš svakoga zadovoljiti, meni je bitno da je meni dobar i i da će biti dobar onima koji me poznaju. Nadam se da smo uspjeli ispričati priču.

Ujak Marko

Možete li izdvojiti jednu scenu iz filma?

- Kažem, ne bih otkrivao puno detalja, ima puno scena koje su mi jako drage i koje su za mene nabijene emocijama, ali definitivno kada ti se pokojna mater pojavi u filmu, to je za mene najemotivnije za gledati. Onda od matere najstariji brat – Marko koji je ‘60-ih radio u Njemačkoj i koji je donio tada ogromnu kameru, valjda jedinu ne u gradu nego u državi. I on je snimao, a to je bila tehnika još prije kazeta i prebacio je sve na cd i dao je nama jednom prilikom. Nismo mi ni znali gdje je to točno stajalo do snimanja filma, a onda kada sam prvi put vidio sve te snimke, to je bilo baš jako emotivno. Strašno je poslije nekih 30, 40 godina vidjeti neke scene, jednostavno te momentalno vrati nazad. Ne znam koliko će drugi moć’ shvatiti, ali kada vidiš didu na motoru kako se vozi po otoku, pa kako diže vrše iz mora, zatim i plažu na kojoj si bio svako ljeto, to je sjajno. Imao sam tada šest, sedam godina i to su scene iz „tog” života kojih se ne možeš sjetiti dok ih ne vidiš.

Za pretpostaviti je i da ćemo gledati neke scene s Draženom...

- Da, ima i scena s Draženom, ništa što već nije izrečeno, ali ovako nekako ostaje za vječnu uspomenu.

Ne sumnjamo da je bilo i nekih anegdota sa snimanja.

- Ma ima puno anegdota oko tog snimanja, razgovarali smo o tome da pustimo blooperse nakon premijere, a možda nešto pustimo i preko društvenih mreža, govori Dino, nakon čega razvlači osmijeh pa dodaje:

- S Vladom Divcem sam se sprijateljio tijekom igračkih dana, a i sada kroz ovaj film. I on je mene nešto kao zajebao jednom prilikom, neka zezancija je bila. I tako smo išli raditi intervju s njim u New York i ja ga pošaljem u jedan hotel, a ja u drugom. On

dolazi u taj hotel, vrhunski sa sedam zvjezdica, a naša kamera je već tamo. Dogovor je bio u 11 a on pita na recepciji gdje sam ja, da ima dogovor sa mnom. I zove on mene, ja mu se ne javljam jedno 20 minuta. On opet ispituje di sam, kažu mu evo u taksiju dolazi. Nakon nekog vremena opet pita da di sam, kažu mu evo u liftu, haha... I tako sam ga jedno 45 minuta pustio da se peče i onda je skužio da ga zajebavamo.

Iako smo Rađu upitali da li se možda vidi u producentskim vodama, po uzoru na nedavno tragično preminulog Kobeja Bryanta, on je odbio takvu mogućnost. Stoga smo ga upitali je li jednostavnije snimati filmove ili se baviti košarkom?

- Košarku je uvijek najlakše igrati.

U dresu Jugoplastike osvojio je dva Kupa prvaka Europe 1989. i 1990.

Jeste li u mirovini „otkrili” i neki drugi sport?

- Pa ako se to može nazvati nekim otkrićem, onda je to skijanje. Prvi puta sam stao na skije s 35, 36 godina i za jednog amatera sada sam poprilično OK.

S obzirom na vašu konstituciju djeluje da je trebalo dosta trud uložiti u to?

- A bilo je padova u početku, ali nije mi bilo teško naučiti. Dosta sam uporan kada si nešto zacrtam. Obožavam stati na skije u ovom „penzionerskom” životu i volim otići baš skijati, a ne visiti po birtijama. U principu guštam u svemu onome u čemu nisam mogao tijekom karijere – skijati, roniti, voziti motor, to nikako nisam smio dok sam igrao košarku, a i takve ekshibicije ne bi imale veze sa zdravom pameti, pojašnjava nam Dino, koji je, uzgred rečeno i aktualni predsjednik Stručnog savjeta Hrvatskog košarkaškog saveza, pa dodaje kako se ipak najviše bavi svojom djecom.

Gitara u rukama

- Vozim ih i odvozim s treninga, zadnji je do 11 navečer tako da mi je to glavna preokupacija.

Uskoro ga, dakle, očekuje i promocija filma, a iako se toga nismo dotaknuli, već je dobro znano da je Dino u penziji odlučio uzeti i gitaru u ruke i naučio prašiti opake rifove. Nedavno je u sklopu jednog koncerta imao nastup u Lisinskom koji je oduševio okupljene, a nerijetko se pojavljuje kao gost na koncertima svojih prijatelja glazbenika.

Nekada je Dino Rađa vladao pod koševima, a danas je samo zamijenio pozornicu. Bilo sportska, koncertna ili kino, očito je da mu svaka dvorana leži...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2021 10:51