Priča Marija Vinkovića iz Vrbanje i njegovog sina Vince Vinkovića još je jedna u nizu priča o iseljavanju iz Hrvatske. No, Mario je svom sinu posvetio pjesmu naslova ‘Sretan put svim sinovima’ koju je napisao dok se vraćao iz Zagreba odakle je ispratio najmlađeg sina u Njemačku.
Objava se proširila internetom, a Mario nije ni slutio da će pjesma privući toliku pažnju. Gotovo 900 ljudi reagiralo je na objavu, podijelilo ju je gotovo 300 korisnika Facebooka, objavili su je vodeći mediji, a u gotovo stotinjak komentara prijatelji i poznanici poručuju mu da se drži, a Vinci žele sreću.
Otišao u potrazi za poštenjem
23-godišnji Vinca završio je Poljoprivredno-šumarsku školu u Vinkovcima prije pet godina. Odonda radi, mijenja poslove, traži radno mjesto koje će mu donijeti određeno zadovoljstvo, ali i omogućiti da normalno živi. Nažalost, u Hrvatskoj to nije pronašao.
- On je radio kao profesionalni vozač, a po struci je šumarski tehničar. Nisam htio da mi ovdje provede 10 godina kao sjekač na motornoj pili. Ne znam koliko znate o tome, ali to je strašno. Promijenio je nekoliko poslodavaca koji se busaju u prsa, a ne žale dušu i kad treba isplatiti plaću, vode se onom - što manje to bolje. Otišao je prije par mjeseci, a znam da ga neću vidjeti pola godine - priča nam žalosno otac. 23-godišnji Vinca zaposlio se kao vozač u Njemačkoj.
- Zadovoljan je plaćom, ali znate kako je… Otišao je s 85 kilograma, sad ima 75, smršavio je desetak kila. Ima ideju da će malo novca staviti sa strane, pa si nešto priuštiti, kupiti. No, želja mu je da možda i tu pokrene neki posao. Ipak, teško je malom čovjeku kod nas uspjeti. Želio sam njemu da ostane - kaže Mario za Jutarnji list.
Sretan put svim sinovima
Kriv sam sine,jer nisam lajo,
krivi smo malo pomalo svi.
Teško je bilo i rat je trajo,
dođoše ljudi podli i zli.
Kao termiti na drvo meko,
sisali blago države ove.
Na prvoj crti dok gine neko,
oni na trudu djedova plove.
Potpisom pera samo za kunu,
uzeše firme i radna mjesta.
Debljali konto na svom računu,
radnike mnoge čekala cesta.
A mi smo samo šutiti znali,
virovat jednom biti će bolje.
Maleni čovjek ostat će mali,
nestalo vjere,nestalo volje.
Krenite djeco sretan vam put,
u tuđoj zemlji nađite sreću.
Ne vridi biti tužan ni ljut,
iako dugo vidit vas neću.
Možda se jednom sve priokrene,
dođite kući,vratite nadu.
Orite zemlju,lomite stjene,
vratite ponos selu i gradu.
Mario Vinković
Vinca nije prvi u obitelji Vinković koji je napustio Vrbanju. I Marijeva dva starija sina sreću su potražili drugdje - jedan nije otišao daleko, u Vinkovce, a drugi je posao našao u Zagrebu.
Premda je mladić mogao pronaći posao u Hrvatskoj, nije htio ovako mlad preživljavati i životariti, no na odlazak ga je ponajviše natjerao odnos poslodavaca.
- Radi poštenog odnosa je otišao. Tamo radi recimo svaki dan, ali vikend mu je svaki slobodan. I on bi se htio vratiti. A kod nas, da je moral malo drugačiji, ne bi ni davanja i porezi bili takvi - priča Mario koji pomalo žali za vremenima u kojima su si ljudi više pomagali, a manje podmetali:
- Poljuljale su se norme. Nekad smo si pomagali, sad svi sebi grabe.
Vrbanja - još jedna priča o iseljavanju
Ovo nije slučajan Vinkovićev izlet u poeziju. Pjesme piše cijeli život i, kaže, ljubav prema rimi usadila mu je teta dok je još bio dijete. Premda se u tri zbirke poezije, koliko ih je izdao, bavi i političkim i društvenim temama, na ovu, ‘Sretan put svim sinovima’, natjerale su ga emocije puno više nego realna situacija.
Kaže da njihova priča u Vrbanji nije jedinstvena. Velik broj čitavih obitelji se iselilo, a to će se, kaže, najbolje vidjeti na proslavi kirbaja (proštenja) 12. rujna.
- U Vrbanji kome je dobro, tome je jako dobro. Sad će biti kirbaj, dođite vidjeti koliko je obitelji iselilo. Osnovna škola je još do prije pet godina radila u dvije smjene, a sad jedva jednu smjenu popune.
Vinković, koji inače radi u Hrvatskim šumama, piše poeziju otkad zna za sebe. Izdao je tri zbirke pjesama - ‘Sve ljubavi moje’, ‘Ispod kape šokačke’ i ‘Iz Bošnjaka cvelfer sam’. Najstariji sin mu pomaže otvoriti internetsku stranicu gdje će predstaviti sve svoje pjesme koje uglavnom imaju nostalgičan prizvuk, neke se bave i povijesnim temama, no većina donosi priče o stvarnom životu u Slavoniji koju, kaže Vinković, obožava.
Kao primjer dobrosusjedskih odnosa i ljudskosti, o kojoj piše, ispričao nam je situaciju u kojoj mu je susjedov osmogodišnji sin poželio pomoći objaviti pjesme.
Naime, mali Leon je s ocem išao tovariti drva u šumu. Radilo se, naravno, više o pomoći i drvima koje dijete može nositi, a na koncu je Leon više odmagao nego pomagao. No, bilo je to zabavno druženje. Na kraju je Leon ozbiljno pitao oca:
- Tata, koliko sam danas zaradio?
- 50 kn - kaže mu otac.
- A jel’ možemo mi tata ovako? 20 kuna ćeš dati meni, a 30 kuna čika Mariju za pjesme?
Naravno, Leon je bio počasni gost na promociji Vinkovićeve zbirke.