USPOMENA NA OPKOLJENI GRAD

FOTO: 'ALEJA SNAJPERA' 'Ja sam se igrao na pikule, a moj brat tenis. Amel je pogođen u prsa, a onda je uslijedio trenutak koji nikada neću zaboraviti'

    AUTOR:
    • Tomislav Kukec

  • OBJAVLJENO:
  • 17.05.2020. u 20:23

Emir Jordamović, sniperally.photo

Džemil Hodžić (u krugu) s bratom Amelom

Hodžić je lani pokrenuo međunarodni projekt prema zloglasnoj Ulici Zmaja od Bosne. Prvotni cilj bio je da mu fotografi diljem svijeta pokušaju pomoći kako bi pronašao bilo kakve fotografije svoga brata. Nije ih dobio. Ali je dobio tisuće svjedočanstava o drugoj djeci

Džemil Hodžić imao je samo devet godina kada mu je rat oduzeo omiljeno igralište - sarajevske ulice. Umjesto vesele cike i igre, gradskim su ulicama odzvanjale detonacije granata, umjesto dječjeg smijeha čula su se zapomaganja ranjenih, a miris smrti širio se nekoć prekrasnom metropolom Bosne i Hercegovine.

- Rekla mi je majka da smo bili jako gladni u to vrijeme. Ne sjećam se toga. Kada si dijete, gladi se ne sjećaš nakon što se najedeš - govori nam Džemil.

I sve bi obitelj “progurala”; glad, besparicu, okupaciju i granatiranja. Ali jedan je trenutak 1995., kada su već više od tri godine proveli u okupaciji, nepovratno promijenio njihove živote. Tada 12-godišnji Džemil igrao se pikulama na cesti, a njegov četiri godine stariji brat Amel, učenik umjetničke srednje škole, s prijateljima je igrao tenis. Sve je izgledalo gotovo idilično, život razorena grada kao da se počeo vraćati u normalu. Objavljen je prekid vatre, što su djeca s nestrpljenjem dočekala kako bi ponovno mogla zauzeti ulice i svojim smijehom probuditi nadu gradu napaćenom višegodišnjom okupacijom, nezabilježenom još od Drugog svjetskog rata.

Derek Hudson
 

Tada je sa zloglasne litice “Špicasta stijena” zločinac odlučio zapucati. Bilo je to mjesto gdje su već dulje vrijeme boravili srpski snajperisti. Jedan od njih pogledao je kroz okular, ugledao tinejdžera kako igra tenis s prijateljima i ispalio mu hitac u prsa.

Džemil je prestravljenim dječjim očima gledao kako se njegovom bratu, koji je pogođen zločinačkim metkom krv slijeva niz prsa. Na ulici je zavladao potpuni kaos. Djeca su vrištala, majke su ih očajnički dozivale, a Amel je bio jedini pogođen. Godinama kasnije Džemil je shvatio zašto - bio je najviši i u godinama kada bi uskoro mogao postati ratnik.

Obliven krvlju

Otrčao je po majku, koja je u šoku izjurila iz kuće i pokušala ga reanimirati. Upravo je pripremala ručak za svoju obitelj nakon što se vratila iz noćne smjene u bolnici.

Spasa nije bilo. Amel je preminuo.

Emir Jordamović, sniperally.photo

Džemil Hodžić s bratom Amelom

 

- Taj trenutak vjerojatno nikad neću zaboraviti. Njegov sat bio je obliven krvlju. Uzeo sam ga. Danima ga nisam htio oprati, danas više ne znam zašto. Ali sjećam se brojnih detalja. Sjećam se našeg posljednjeg obroka, posljednje čokolade koju smo podijelili... - napisao je Džemil na svojoj stranici.

Amelova majka nije više mogla podnijeti pomisao na život u ulici u kojoj je izdahnuo njen prvorođeni sin. Sam pogled na ulicu izazvao bi napadaje plača. Obitelj se nakon samo petnaestak dana preselila.

Dvadesetak godina kasnije Džemil Hodžić uspješni je videomontažer za jednu od najprestižnijih televizijskih kuća na svijetu Al Jazeeru te već više od deset godina živi u katarskoj Dohi. Razvio je lijepu karijeru, radi na visokobudžetnim dokumentarnim filmovima. No težinu tog dana kada mu je djetinjstvo srušeno nikada nije zaboravio. Uspomene su uvijek jake; kada dođe u Sarajevo voli obići mjesto gdje se igrao i gdje mu je brat poginuo. Njegova majka to, primjerice, ne može podnijeti. U više od dva desetljeća možda je tek dvaput obišla mjesto stradanja.

Najviše bi volio imati fotografije svog brata. U tim, zastrašujućim ratnim danima, nije baš svatko imao fotoaparat.

- A i da smo ga imali, gdje bismo razvili filmove? - kroz gorki smijeh kazuje nam Džemil.

Danilo Krstanović
 

Stoga je prošle godine pokrenuo međunarodni projekt “Aleja snajpera”, prema zloglasnoj, jednoj od glavnih ulica u Sarajevu, Ulici Zmaja od Bosne. Prvotni cilj bio je da mu fotografi diljem svijeta pokušaju pomoći kako bi pronašao bilo kakve fotografije iz djetinjstva.

- Nemam gotovo nijednu. Nemam fotografije naših druženja, rođendanskih proslava, sve ono što svako dijete kasnije čuva kao vrijednu uspomenu. Djeca su danas okružena gadgetima kojima se mogu slikati, a ja se nekad osjećam kao da sam živio u nekom zatvoru. Dobivao sam razne fotografije. Za jednu sam čak dugo vjerovao da sam ja na njoj, ali ispostavilo se da nisam. Polako se počela stvarati velika baza fotografija, kojih je sad više od tisuću na našoj internetskoj stranici. U računalu ih imam više od tri tisuće, ali neke su prebrutalne za objavu. Na njima su poginula djeca, oni kojima je “Aleja snajpera” oduzela život, kojima je granatiranje promijenilo svakodnevicu... - govori nam Džemil, s kojim smo iz dalekog Katara razgovarali preko WhatsAppa.

Na svoju je internetsku stranicu postavio jednostavnu poruku.

Enrico Dagnino
 

- Volio bih naći fotografije svog brata. Možda neki njegovi vršnjaci ili školski kolege imaju koju, a da ni ne znaju. Pitam se koliko je takvih neobjavljenih fotografija... Sjećam se da smo, kada je ubijen, trebali njegovu fotografiju za sprovod, a nismo imali nijednu noviju. Moj se otac tada sjetio da imamo jednu koja je napravljena kad je dobivao stipendiju. To je posljednja fotografija koju imam, i jedna od najvećih dragocjenosti koju posjedujem - napisao je Džemil na svojoj stranici.

Projekt je isprva zamišljen kako bi se Džemil pokušao fotografijom ponovno povezati sa svojim djetinjstvom, ali ubrzo je prerastao sve okvire.

Vratiti djetinjstvo

- Inače ne volim publicitet. Nije mi ovo bilo lagano. Kada nešto čuvaš više od dvadeset godina u sebi... Teško je. Pola godine sam se najprije psihološki pripremao na to da ću sa svojom pričom izaći u javnost. Taj dio bio je najteži. No vjerovao sam da je to vrijedno, radi mog mrtvog brata, ali i svu poginulu djecu Sarajeva. Mi, preživjela djeca, toga se slabo sjećamo, ali zapravo smo preko noći odrasli. Ja jesam pokretač projekta, ali on više nije o meni. Projekt je o svima nama. Cilj je da se sačuva istina za buduće naraštaje - govori, gotovo u dahu, Džemil Hodžić.

Derek Hudson
 

Među prvima koji su mu se javili bio je fotoreporter Derek Hudson, koji mu je poslao tridesetak fotografija. Teško je reći koja je snažnija. Ona na kojoj dječak ratnik proviruje kroz rupu od metka u staklu, ona s neutješnim dječacima pored netom zakopanih grobova, ili ona puna nade na kojoj roditelji, stvarajući privid normalnog života u nenormalnim okolnostima, vuku svog sina na sanjkama, pokušavajući mu vratiti djetinjstvo.

Tada je krenulo. Počeli su se javljati fotoreporteri iz čitavog svijeta, oni koji su bili dovoljno hrabri da se tih godina zapute u jedno od najstrašnijih mjesta na svijetu, i za budućnost objektivom zabilježe trenutke najvećih strahota i razaranja, trenutke kojih se danas srami i međunarodna zajednica.

U Sarajevu je, navodi, tijekom rata poginulo oko jedanaest i pol tisuća civila, a 40 posto snajperskih metaka ispaljeno je na djecu. Na dnevnoj je razini, dodao je, snajperom upucano od pet do petnaest ljudi, a mnogi su ranjeni ili ubijeni baš na zloglasnoj “Aleji snajpera”.

Danilo Krstanović
 

- Fotografije brata nisam dobio, ali dobio sam tisuće svjedočanstava o drugoj djeci. Shvatio sam da cilj projekta ne smije biti “Džemilova priča”. Čim skupimo više priča, razmišljam o tome da svoju maknem u drugi plan. Neka bude Zoranova priča, Damirova priča, neka bude što više svjedočanstava. Ovo nije o meni. Cilj ovog projekta je da se nađu, identificiraju i arhiviraju fotografije iz ratnog Sarajeva, iz razdoblja koje je trajalo, precizno, tri godine, deset mjeseci, tri tjedna i tri dana. Zaboravljene priče. Neispričani događaji. Ratne strahote. Zato smo tu. Da podijelimo iskustva i očuvamo istinu od zaborava. Pokušavamo identificirati i locirati djecu s poznatih ratnih fotografija kako bismo saznali gdje su sada, kako su im se životi promijenili, i kakva je traga rat ostavio na njih. Radi se o svima nama, djeci, žrtvama, preživjelima - kaže Džemil.

Objašnjava kako osjeća svojom dužnošću ostaviti ovaj projekt kao “opomenu budućim naraštajima”.

Argument za budućnost

- Naš projekt je argument za budućnost. Danas gledamo kako ratni zločinci iz zatvora pišu knjige u kojima propagiraju mržnju. Pritom nisu sami. Na tim knjigama rade lektori, izdavači, a netko ih na kraju i pročita. Netko će za pedeset godina možda reći da nije bilo genocida u Bosni i Hercegovini jer će čitati te knjige. Ti će “dokumenti” postati činjenice u budućnosti, netko će tako reći. Ne smijemo to dozvoliti. Ujedno, želim da ovaj projekt bude jedno veliko priznanje ratnim fotoreporterima koji su riskirali svoje živote kako bi nam donijeli te fotografije. Mnogi od njih imaju teške posttraumatske poremećaje nakon onog što su vidjeli i fotografirali u BiH i ne žele o tomu razgovarati, teško im je prisjećati se, i teško je dobiti njihove dozvole da se objave njihove fotografije - kaže Džemil.

A mnogi su i mrtvi.

Primjerice, u ranoj fazi projekta pokušao je kontaktirati njemačku fotografkinju Anju Niedringhaus koja je, kako je saznao, bila prisutna na dženazi njegova brata. Nadao se kako bi ona mogla imati neke vrijedne fotografije. Otkrio je da je ubijena 2014. godine tijekom izvještavanja iz Afganistana.

Emir Jordamovic
 

Emir Jordamovic
 

Iako se Amela danas slabo sjeća, jer prošlo je previše godina, često sluša njegov glas. Sačuvao je prastaru kazetu, koju je sada digitalizirao, na kojoj se Amel čuje. Kako je Amel išao u umjetničku školu, Džemil se nada da je i od njega pokupio malo te sklonosti prema vizualnom izražavanju, s obzirom na to da se bavi videomontažom. Sina je nazvao Amel.

- Majka mi govori da ima jako puno njegovih karakteristika. Vjerujemo da je to istina, slični su karakterom i izgledom, a moguće je i da to samo priželjkujemo jer nas tješi - kazuje. Za kraj, zahvaljuje nam što ni u jednom trenutku tijekom našeg razgovora nismo upotrijebili termin “izgubio brata”.

- To mi često kažu, i vjerujte mi, čovjeka malo uvrijedi, zaboli me kad mi to netko kaže. Kada psa ubije nesavjesni vozač, kažemo da ga je ubio auto. Ja brata nisam izgubio. On nije bio ključ koji nosiš pa izgubiš. Njega je zločinac ubio. I to mora biti jasno.

Izdvajamo