ŽIVE JASLICE ISPRED KATEDRALE

FOTO: 'BILI SMO NA DNU. ALI SAD SMO BOLJI LJUDI' Ovo su Josip, Marija i tri kralja ispred katedrale u Zagrebu, a njihove priče su nevjerojatne

    AUTOR:
    • Matija Boltižar

  • OBJAVLJENO:
  • 24.12.2017. u 21:40

Goran Mehkek / CROPIX

Sve su njihove priče slične i jedinstvene. Bili su ovisnici, ogrezli u heroinu, alkoholu, kocki, mnogi su od njih bili i u zatvoru zbog raznih kriminalnih djela, najčešće zbog krađa i pljački kako bi došli do novca za drogu. Kad su već dotakli dno, kad su pali najniže što ljudsko biće može pasti, postali su štićenici zajednice Cenacolo, koja okuplja izgubljene duše i pomaže im da stanu na svoje noge, da vrate vjeru u život. Danas se vesele i smiju, a svi koji vide njihovu predstavu, poput ovih Živih jaslica, svjedoče nevjerojatnoj pozitivnoj energiji kojom zrače ti nekoć izgubljeni mladi ljudi

Malena Josipa je prvi put išla vidjeti Žive jaslice na Kaptolu. Roditelji joj nisu htjeli ništa otkriti, rekli su joj da će sama sve vidjeti. Ona je prvo zamišljala malene jaslice kakve oni imaju ispod svog božićnog drvca. Štalica, životinje, tri kralja u šarenoj odjeći, Josip, Marija i dijete Isus. Sve su to male figurice, pa se pitala kako će se one vidjeti pokraj one ogromne katedrale, Kada su stigli na Kaptol, odgovor je došao sam od sebe. Betlehemsko selo je bilo ogromno i imalo je puno više toga od njene štalice. Slamnati pod, drvene kućice, vatru pa čak i pravu ovcu i kravu! Sve je odisalo životom.

“Predstavljamo vam Žive jaslice u izvedbi štićenika Zajednice Cenacolo!” rekao je sijedi muškarac. Čena-što? Pitala je Josipa tatu i on joj je krenuo objašnjavati, ali u isto vrijeme je krenula i predstava. Kroz sljedećih pola sata zaboravila je na svoje pitanje i tatino objašnjavanje. Bila je previše zaokupljena igrokazom. Divila se odjeći kraljeva, plesu i pjesmi anđela, Josipovoj hrabrosti i Marijinoj ljepoti. Nije čula tatino objašnjenje. Ono gdje kaže kako su svi glumci zapravo bivši ovisnici o alkoholu, drogi, kocki. Ljudi koji su prije griješili. Ona to nije čula, ali nju uopće ne zanima njihova prošlost. Ona se pita tko su ljudi koji su danas ispred nje. Tko su ti ljudi koji su oživjeli njene jaslice ispod božićnog drvca.

Goran Mehkek / CROPIX
 

Majka Elvira

Josipin otac je bio u pravu. Oni svi jesu bivši ovisnici. Marija je još prije tri godine bila ovisnica o heroinu, jedan od tri kralja je proveo dio svog života u zatvoru, a svaki od onih rasplesanih anđela iza svog blještavila skriva i jednu svoju mračnu prošlost. Ipak, njezin otac nije stigao završiti svoje objašnjenje. Da su to ujedno i ljudi koji su pronašli Boga te sada žive svoj drugi život. Naime, Zajednica Cenacolo je mjesto koje je tijekom godina postalo izvor nade i uskrs­nuća za mnoge izgubljene u svijetu tame i tuge, marginaliziranosti, očaja i ovisnosti.

Zajednicu je prije 24 godine u Italiji osnovala časna sestra Elvira Petrozzi, poznatija i kao Majka Elvira, a danas postoji 61 bratovština u 18 zemalja svijeta. Osam bratovština postoji i u Hrvatskoj, a upravo su oni zaslužni da svakog Božića na zagrebačkom Kaptolu djeca i odrasli mogu uživati u Živim jaslicama.

- Već 18 godina dolazimo svakog Božića na Kaptol u znak zahvale Isusu. Ovo je naša mala zahvala za sve što je za nas učinio - kaže don Ivan Filipović, voditelj Živih jaslica te ujedno član Zajednice.

Kriminalna prošlost

I on, kao i svi ostali, ima prošlost kojom se ne ponosi. Droga, kriminal, alkohol. U nekom trenutku mu je bilo dosta varanja, laganja, krađa, strahova od policije, protivničkih bandi, konkurencije na ulici. Htio je da to sve prestane. Roditelji su mu predložili da posjeti Majku Elviru, ali on je odbijao. Smatrao je to nečim ponižavajućim, reći samome sebi da je promašio u životu. Ipak, 1994. godine je smogao snagu i pristupio Zajednici. Nakon toga mu se život promijenio.

Njegova priča je put gotovo svakog štićenika Zajednice. Razlikuju se nijanse, poroci i strahovi. Kod nekoga je to heroin, kod drugoga alkohol, kod trećeg nesigurnost i depresija. Svima je zajedničko da trebaju pomoć. I da na kraju izađu kao druge osobe.

Što se tamo onda njima dogodi? Moto zajednice je “radi i moli” i te riječi su zapravo sve što trebate znati o Zajednici. Normalan dan počinje buđenjem u 6 sati ujutro i molitvom. U 8 sati je doručak nakon čega slijedi posao. Čišćenje, kuhanje ručka, rad u staji ili vrtu, praktične radionice poput izrade keramike ili kućica od drva. Svatko ima drugi zadatak koji mora obaviti. Potom dolazi ručak, još jedna molitva i opet rad. Slijedi večera, vrijeme za igru i druženje i potom u 22 sata odlazak na počinak. Marko Bilandžija je iz Đakova i u Zajednicu je došao prije dvije godine. Imao je problema s alkoholom i kockom, a došao je na nagovor svoje supruge Tajane. Prvih šest mjeseci bilo mu je neizdrživo, žudio je za svojim starim životom, porocima.

Goran Mehkek / CROPIX
 

Život pod staklenim zvonom

- U početku sam na to gledao kao na kaznu. Htio sam odustati, ali upravo je u tome i bio problem. Uvijek sam odustajao kada bi postalo teško. Zato sam ovoga puta odlučio izdržati do kraja - kaže Marko. Stacioniran je u dvorcu u Vrbovcu i trenutno je zadužen za čišćenje. Taj posao mu daje psihički i fizički mir te ističe kako je daleko napredovao. To su prepoznali i u Zajednici pa su mu rekli da za tri mjeseca može izaći, ali je odlučio još ostati.

- Pustit će me na sedam dana doma i onda odabirem želim li se vratiti ili ne. Preporučuje se da svatko ostane barem tri godine, tako da ću se ja vratiti. Ako sam već krenuo, želim to završiti kako treba - kaže Marko.

Živi se pod staklenim zvonom, izvan doticaja s vanjskim svijetom, kako bi se podsjetilo ljude da stvarno vide i osjete svijet oko sebe.

- Okrenuti su sebi i čovjeku pored sebe, zbog čega veliku važnost u Zajednici ima razgovor. Potičemo ih da govore o svojim problemima, strahovima, pa i onim stvarima koje im smetaju kod drugih. Poanta je da oni u konačnici prihvate tuđe različitosti, da izbace negativnost iz svoje duše i da preko tog jednog jednostavnog života dođu u doticaj s Bogom - kaže don Filipović.

Tu su onda i njihovi javni nastupi. Majka Elvira je jednom rekla: “Popeti se na pozornicu, pričati o svome životu, pobijediti strah od pogreške, držati mikrofon u ruci - to su stvari koje nitko od mladih nije bio sposoban napraviti a da se prije toga  ne opije ili nadrogira, a danas su jedan veliki primjer slobode”, i to je ono što su napravili glumci Živih jaslica.

Matuš Vrabec iz Slovačke prije tri godine nije mogao ni zamisliti da stane pred druge ljude i govori o sebi, a kamoli da nastupa u nekoj predstavi.

U to vrijeme je bio u paklu alkohola i droge, izolirao se od ljudi i obitelji, napustio svoje dvije kćeri... A eto ga danas, glumi Baltazara, jednog od sveta tri kralja, pronašao je Boga i čini sve kako bi ponovno vratio svoj stari život. Onaj prije svih poroka.

- Imao sam veliku tremu prije početka, ali je nekako sve nestalo kada smo krenuli. Teklo je prirodno, a stvarno je lijep osjećaj kada vidiš svu tu djecu da te gledaju s nekom srećom i ponosom u očima. Zapravo mi to i činimo za njih, kako bismo njima prenijeli dio naše božićne radosti - kaže Matuš.

Goran Mehkek / CROPIX
 

Ne razveseli djecu samo njihov nastup. Cijelo Betlehemsko selo je njima jedan veliki pojam oduševljenja, a još je posebnije kada saznaju da su štićenici Zajednice sve to napravili svojim rukama.

Sjenica, svratište, štalica sve te masivne drvene građevine, pa kostimi i koreografija, pjesme, tekst. Sve su to oni osmislili i napravili, bivši ovisnici koji sada razveseljuju stotine djece.

Prije 18 godina je to bilo puno skromnije. Nije bilo reflektora, raskošnih scenskih elemenata, pa ni rasporeda nastupa. Ipak, oni su nastupali i iz godine u godinu postajali sve bolji. Tako su danas postali jedna od neizostavnih atrakcija Adventa u Zagrebu. U petak su imali ovogodišnju premijeru, nastupili su tri puta u jednoj večeri, s time da nakon prvog i drugog nastupa nije ni bilo predaha. Imali su vremena samo za kratko fotografiranje s građanima koji su čekali u redu da bi imali sliku s kraljevima ili Marijom i Josipom.

Što se tiče glumaca, svake godine se mijenja postava kako bi svatko od njih imao priliku osjetiti kako je to biti dio jedne od najstarijih priča na svijetu. Ove su godine pripadnici hrvatske Zajednice udružili snage s braćom iz drugih zemalja, pa su se u glumačkoj postavi našli članovi talijanskog i slovačkog ogranka Cenacola.

Jedan od veterana Živih jaslica je Igor Štimac iz Novog Sada. Njemu je ovo treća godina da nastupa kao Josip, a u Zajednici je već deset godina. Došao je zbog ovisnosti o heroinu, ali ističe kako to nije bio njegov glavni problem.

- Nisam mogao posložiti svoj život. Išao sam bez cilja, bez nekih prioriteta, bio sam izgubljen. Sada napokon znam što želim i zato sam ostao u Zajednici kako bih pomogao ljudima poput sebe - kaže Igor.

Život u zajednici više nije isti kao što je bio prije deset godina. Don Filipović kaže kako sve manje mladih dolazi zbog heroina, a sve više zbog nekih nesigurnosti koje vladaju u društvu. To su klinci koji se ne mogu prilagoditi novom svijetu, zbog čega ostanu na marginama društva i padnu u depresiju. Vrata Zajednice su i njima otvorena, a takvi ljudi sve više sami dolaze k njima.

- Ponekad nam dođu na samo par mjeseci preko ljeta, kako bi pronašli svoju izgubljenu povezanost s Bogom. To su djeca koja nemaju razvijene radne navike, ne znaju raditi rukama. Zato im mi otvorimo taj jedan novi svijet kroz koji oni onda pronađu sebe i Boga - kaže don Filipović

Goran Mehkek / CROPIX
 

Najljepša priča

Ipak, i dalje ima onih koji padnu pod mračni utjecaj poroka. Marek Bilačić iz Slovačke se zbog droge okrenuo kriminalu, proveo je čak i neko vrijeme u zatvoru. Tada je shvatio kakav život vodi, koliko je zla nanio svojoj obitelji, svojem sinu. I zato se odlučio promijeniti.

- Došao sam prije dvije godine. Ovdje sam pronašao mir i Boga, i ovo je život kakav od sada želim imati - ističe Marek. On igra ulogu Gašpara, jednog od mudraca, a lako ga se može uočiti po ogromnom osmijehu koji nosi dok pleše u predstavi. Plesne točke su upravo nešto što najviše veseli djecu kod Živih jaslica. To i lik Djevice Marije. Ona ima poseban utisak na djecu koja nakon predstave prvo pohitaju do nje i malog Isusa. Marija je zapravo Alexandra Cattolico, 24- godišnjakinja iz Napulja, koja ovu ulogu smatra provokacijom od Boga.

- Glumim Mariju, a zapravo sam sve suprotno od nje. Marija je jedna čista i ponosna žena, a ja, pa... ja nisam. Odnosno, nisam bila. Ovisnost o heroinu mi je gotovo uništila život, još prije tri godine sam ležala nafiksana na ulici. A sada glumim Mariju, a djeca me gledaju kao da sam stvarno ona. Oni ne vide moju prošlost, samo ono što sam danas - kaže Alexandra.

Zadnja točka predstave najbolje opisuje cijelu ovu božićnu priču. To je trenutak kada svi likovi zajedno plešu. Tada im se pridruže djeca, roditelji i svi ostali građani koji nakon samo par stihova pohvataju diznijevsku koreografiju na pjesmu “Poklonit ćemo se mladom kralju”. Svi se onda ispremiješaju i postanu dio samih Živih jaslica. U tom trenutku se sve razlike brišu. Povrijeđeni, bivši narkomani, roditelji, depresivni, djeca, izgubljeni, nesigurni, sretni, tužni. Nema više deklaracija. Svi su u tom trenutku jednaki i zajedno u život vraćaju jednu od najljepših priča svih vremena.

Igor Štimac, Josip:

Napokon znam tko sam: član zajednice, keramičar i vjernik

 

 

Prije deset godina u zajednicu je došao mladić koji nije mogao dovesti svoj život u red. Imao je samo 23 godine, nije znao što su mu prioriteti, lutao je kroz život. Jedina sigurna točka u njegovu životu bio je heroin. Nije dugo trebalo da dotakne dno. Hvala Bogu, imao je obitelj i prijatelje koji su vjerovali u njega. Uz njihovu je pomoć došao do Cenacola i počeo svoju pokoru. Upoznao je Slavka, prijatelja koji je molio za njega i pomogao mu u svemu. Naučio je kako živjeti u molitvi, kako pronaći sebe kroz rad, ali i kako pomoći drugima.

Posljednje tri godine taj čovjek glumi Josipa i uljepšava Božić stotinama djece. Da, taj mladić sam ja. Priznajem, nije bilo lako, ali uspio sam promijeniti svoj život. Riješio sam se ovisnosti, posložio svoje prioritete i sada napokon znam tko sam. Ja sam Igor Štimac, član zajednice Cenacolo, keramičar i vjernik. Sada pomažem drugima jednako kao što su drugi pomagali meni. U mnogima ovdje vidim sebe i trudim se pokazati im kako da uz Boga pronađu svoj put. I da se mogu sada vratiti natrag i ponovno sresti tog mladića otprije deset godina, rekao bih mu da pojednostavi svoj život. Da uživa u malim stvarima i vjeruje u Boga. Sve ostalo će doći samo od sebe.

 

 

Alexandra Catollico, Marija:

Imala sam samo 21 godinu i nisam vidjela ništa osim droge

 

 

Ovo mora da je neka provokacija od Boga. Da ja glumim Mariju kada sam zapravo sve suprotno od nje. Griješila sam, heroin me silio da činim grozne stvari. Bila sam bez cilja, bez odgovora. Dotakla sam dno sa samo 21 godinom. I sada ja utjelovljujem lik svetice. Hvala ti, majko, na tome. Da nije bilo tebe, još bih uvijek bila na dnu. Tvoje molitve su me spasile. Kada su me svi napustili, ti si mi otvorila oči i dušu te pokazala da mi nedostaje Bog u životu. Zbog ovisnosti to nisam vidjela. Nisam zapravo vidjela ništa drugo osim droge. Sada je taj život iza mene.

Čista sam tri godine. Napokon vidim svijet na drugačiji način. Glava mi više nije ispunjena samo pitanjima, nego sam pronašla odgovore koje sam tako dugo tražila. Mislim, imam još toliko pitanja, ali sada je Bog uz mene i u miru mogu tražiti svoje odgovore. I život u zajednici mi pomaže. Pa i ovaj mali igrokaz. I uloga Marije. Kako su djeca samo sretna kada me vide. Ne mogu ti to opisati, majko. Osjećaj je prekrasan. Tako da znam što želim u životu. Želim biti kao Ona. Imati supruga, osnovati obitelj, imati puno djece. I pomoći drugima, otići u misije. Da, kao i Ona, učinim ovaj svijet jednim boljim mjestom za sve.

 

 

 

 

Marek Biličić, Gašpar:

Ovdje sam otkrio Boga. Ali ne samo Njega, nego i sebe

 

 

Zatvor je bio prekretnica. Tamo sam prvi put počeo stvarno razmišljati o svemu što sam napravio. O svim počinjenim zlodjelima, o svakom gramu droge, o svim lošim odlukama. Onda sam počeo razmišljati o svemu što nisam napravio. O svakoj propuštenoj prilici, svakom pokušaju da ostanem čist i svakom pokušaju da budem dobar otac. Kada sam izašao, znao sam da nemam više pravo na pogreške. U tridesetima sam, imam sina, znao sam da ako se želim pokrenuti, to mora biti sada. Okrenuo sam leđa kriminalu i drogi. Izašao sam iz mraka i ušetao u svjetlo.

Pratio sam tu nit koja me zvala k sebi. Ne znam kako bih to opisao, ali imao sam osjećaj kao da me nečija molitva vodi. I na kraju me dovela u zajednicu. Ovdje sam otkrio Boga. Ne samo Njega, nego i sebe. Vratila mi se vjera u život i napokon razmišljam o svojim postupcima. Tek sam dvije godine ovdje, ali imam osjećaj kao da mi se cijeli život promijenio. Možda zato što i jest. Sada imam želje, planove, snagu za život. Imam vjeru. Znam da me očekuje još puno toga dok se ne iskupim za sve svoje grijehe, ali neću odustati dok ne ispravim sve pogreške. Prva, i najvažnija, jest da Rihard napokon dobije oca. Jednog kojega se neće sramiti, nego će se njime ponositi.

 

 

Marko Bilandžija, Melkior:

Izaći ću tek kad svim srcem budem znao da sam istinski slobodan

 

Nikad nisam ništa dovršio do kraja. Započnem i čim se pojavi prva prepreka, odustanem. Tako je bilo i ovdje na početku. Prvih šest mjeseci bilo je neizdrživo, imao sam osjećaj kao da me se kažnjava. Zbog čega? Kocke, alkohola ili odustajanja? Nije bilo važno. Htio sam pobjeći, vratiti se porocima, ali rekla si mi da ostanem. Da izdržim. Za to ti se ne mogu odužiti. Zapravo, ne mogu ti se odužiti za sve što si učinila za mene. Svaki dan ti zahvalim. Tebi i Bogu što vjerujete u mene posljednje dvije godine i što me potičete da idem naprijed. Promijenio sam se. Shvatio sam to na posljednjem slobodnom tjednu kad sam se vidio s majkom i ujakom.

Pričali smo bez barikada. Osjećao sam se slobodno. Da, to je dobra riječ. Ovo mjesto me oslobodilo svih sumnja i prepreka. Ne znam jesu li za to zaslužna buđenja u 6 ujutro, zdrave radne navike, molitva ili nešto četvrto. Ali, znam da ne bih bio ovdje da nije bilo tebe, draga moja Tajana. I ovo namjeravam završiti. Ne na brzinu, nego kako treba. Trebao sam izaći za tri mjeseca, ali ostat ću još neko vrijeme. Sve dok ne budem svim srcem znao da sam postao istinski slobodan od svih svojih poroka. I da sebi mogu reći da sam napokon nešto uspješno završio.

 

 

 

 

 

Matuš Vrabec, Baltazar:

Tri godine u zajednici otvorile su mi oči, oslobodile me straha

 

 

Moje dvije princeze, predugo ste isključene iz mog svijeta. Znam, ja sam kriv. Ne mogu kriviti ovisnost, ni alkohol, ni drogu. Samo sebe. Držao sam vas po strani, nisam nikome dopustio da uđe u moj svijet. Bježao sam. Bojao sam se razgovora, nisam htio da drugi saznaju za moje probleme. Mislim, mogao sam ja pričati. O stvarima. O besmislicama. Ali ne o važnim stvarima. Možda me toga bilo i najviše strah. Ali, više nisam takav. Onog trenutka kada sam dotaknuo dno dna, Bog mi je pomogao. Pružio mi je ruku i doveo me ovdje. Zahvaljujući Bogu pronašao sam svoju vjeru i svaki dan radim na sebi. Posljednje tri godine u zajednici su mi otvorile oči, oslobodile me straha.

Naučio sam govoriti o sebi. O svojim problemima, strahovima, željama. Čak i ovo. Ne mogu zamisliti da bih rekao išta od ovoga prije tri godine. Zato, strpite se još malo, moja Kristina i Natalija. Još malo,i tata će se vratiti doma. Moram još neko vrijeme ostati ovdje i pomoći drugim ljudima, onako kako su oni pomogli meni, i širiti vjeru u Boga. Kada se vratim, nadam se da ćemo onda napokon moći razgovarati o svemu. I da ćete postati dio mog svijeta. Ne. Da ćete postati centar mog svijeta.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo