NOVI ŽIVOT

FOTO: LJUDI UMORNI OD CIVILIZACIJE NAŠLI SVOJ RAJ U ISTARSKOJ ŠUMI 'Živimo spontano, kad smo gladni, jedemo, kad sam umorni, spavamo. Ništa ne moramo'

Goran Šebelić / CROPIX

Judith Niehaus, Dubravka Maroja Buba, Igor Drandić i Jasna Gordon

 

Kad se odlučio vratiti na djedovinu, na hektar i pol šume dva kilometra od istarskih Bala, zarastao stari seoski put morao je mačetom probijati. Tome je sad već petnaest godina. Danas se ovdje prilazi jednostavno, pješice, možeš i autom, traktorom, kako se kome prohtije. Na suhozid naslonjena, u vesele boje ofarbana drvena tabla upozorava da je riječ o privatnom posjedu i da - poštujemo tišinu. “Morao sam to napisati, previše ljudi je počelo dolaziti…”, kao da se ispričava, Igor će Drandić. Pet godina ovdje je bio sam samcat, a sad se dogodi da na imanju, kao prošlih dana, bude i po više od pedeset ljudi.

Za sebe će reći da je “maser, učitelj permakulture, reiki majstor, holistički terapeut…” Rođen je u Puli, sa 17 je otišao u Rijeku na studij, sa 19 se otisnuo u svijet.

Više od dvadeset je godina putovao, živio sa šamanima u brazilskoj džungli, s Tuarezima u Africi, vodio ljude po Tibetu. Prvih je sedam proveo putujući “bez novca, cipela i imovine”, preko Istanbula, Afrike… Dugo je boravio na Sardiniji: “Pastirima i seljacima sam pomagao, uzvraćali su mi hranom. Cijelu sam je obišao pješice. U to doba nije bilo turista, automobila, samo pastiri koji su na konjima nosili mlijeko, živjeli smo u planinama. Saharu sam prošao bez novčića i ikakve prtljage, tako sam išao do Nigera, svugdje bio… i onda se dogodilo da me Istra počela zvati natrag. Osjetio sam da se trebam vratiti.”

Kad je 2003. stigao ovdje, znao je jedino da želi biti u prirodi i podučavati ono što je do tad, putujući, naučio. “Pomoglo mi je nekoliko prijatelja. Prvo sam živio u šatoru, potom u kamp prikolici, krenuo si graditi kružnu kuću od kamena, taman napravio temelje kad su mi prijatelji iz Njemačke javili da mi poklanjaju montažnu kuću. Otišao sam po nju u München, razmontirao je, donio ovdje, za tri tjedna smo je podigli, proširili, izolirao sam je ovčjom vunom koju ovdje ljudi bacaju, dobio sam odbačene prozore, vrata… Dodao sam s vremenom kuhinju i kupaonicu, proširio malo verandu”, prekrižio je ruke na leđima, hoda ispred nas velikim kracima, vodi nas kroz šumu, put kuće o čijem nastanku pripovijeda. Okrene se, raširi ruke, pa kaže: “Živim spontano i intuitivno, kad sam gladan, jedem, kad sam umoran, spavam… Nemam ništa što moram, nemam rutinu i zadane obaveze”.

Bale, 300518.
Zivot u prirodi u Eko-art centru Eia Igora Drandica.
Na fotografiji: Igor Drandic napragu svoje kuce.
Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Šebelić / CROPIX

Na fotografiji: Igor Drandić na pragu svoje kuće

 

Drandić je osnivač Eko-art centra Eia, udruge za ekologiju i kulturu, oko koje se okupljaju ljudi skloni prirodi, umjetnosti, alternativnoj medicini, duhovnosti… Na imanju mu pomažu volonteri, većinom mlađi ljudi; do sada ih je već bilo, kazuje, sa svih strana “ljudi iz Pakistana, bili su mi i Aboridžini s Novog Zelanda, puno iz Europe, obje Amerike… Cilj nam je podići ekološku svijest, učim ljude da žive u prirodi i s prirodom, a to odmah znači i suosjećanje, razumijevanje”.

Prije deset godina dobio je prvog susjeda. Danas ih je desetak. Trenutno se oko Drandića grade četiri kuće, doseljavaju novi ljudi. “S one strane je jedna inženjerka šumarstva iz Pule, tamo dolje je Marcus, liječnik iz Bavarske, živi u kamp kućici i gradi si kuću”, pokazuje bradom prema jugu dok nas na njegovoj terasi, podno ruže koja se ovila oko stabla graba, od sunca ožeđale, nudi kišnicom.

Na imanju je šarenilo - na sve strane leptiri, veliki, izraženo koloritnih krila, livade pune cvijeća, s tim bojama korespondira i ono što je ovuda do sad izgradio čovjek. Prije dvanaest godina napravili su kuću od slame, preko nje stoji indijanski tipi oko kojeg obilazi četvero konja, na obližnjim stablima dvije su kućice za prespavati, dolje niže dvije indijanske saune, pa visoka, drvena, piramida, u blizini je i drvena skulptura Indijanca, minijaturni Stonehenge…

Bale, 300518.
Zivot u prirodi u Eko-art centru Eia Igora Drandica.
Na fotografiji: Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Šebelić / CROPIX

Eko-art centar Eia Igora Drandića

 

Nekoliko minuta hoda preko livada zelena je drvena kuća, ljubičasto oivičeni prozori gledaju na uređen vrt ljekovita bilja. Bosonoga, duge plave kose, tanka, u ljetnoj haljinici, visoko je dignula kantu, mlaz usmjerila prema cvijeću, Dubravka Maroja Buba (60) izgleda kao šumska vila. Dovoljno je rano da pod hrastovima još nije upekla žega, oko Bube obilaze tri psa, veliki crni mješanci, valjaju se potom po prašnjavoj zemlji, u čudu gledam kako im je dlaka i dalje posve sjajna.

Prije pet godina Buba se doselila iz Zagreba. Nekad je vodila uspješnu tvrtku, bavila se marketingom, studij na medicini ostavila je pred kraj fakulteta, “i evo me sad već godinama u šumi, otkrivam nove talente”, šaljivo će, ponešto autoironično, makar i - posve ozbiljno.

24 kvadrata u kojima živi govore da joj je stalo do reda, čistoće, da pazi na detalje.

“Čistim četveronoške”, otrgne stručak rute, “nemam usisavač. Metlica, lopatica, sve mičem iz utora drvena poda, bude škorpiona, skakavaca, paukova… Vani, evo ovdje, ispod ovog kamena, imam jednu domaću zmiju. Domaća je jer živi mi kraj kuće. Kravosas”. Ujutro kad izađe u ljetnu kuhinju, pod tendom, skuhati kavu, potraži ga. “Pa onda popričamo, kako ne bi?” Buba će.

U kući, pored prozora što gleda na lijepo uređeni vanjski prilaz, postavila je radni stol, na njemu uključen laptop - veza sa svijetom. Zastori su prozračni, boje marelice, na zidu željezni škorpion što ga je donijela iz Meksika, slike prijatelja, hvatači snova, više drvenih detalja koje sama izrađuje.

U galeriji pogledajte detalje koje je snimio naš fotoreporter u Istri:

 

Uzima s police s knjigama kožni bubanj, polako ga naginje, perlice u njegovoj unutrašnjosti slijevaju se, proizvode zvuk kiše, valova… koga već na što asocira. I prije no što je došla u Istru, pa vidjela ovaj centar, Eiu, Buba je imala plan, “da negdje nađem komad zemlje i kućicu, da ostavim sistem i sve što on nosi. Nisam više htjela hraniti taj sistem što melje ljude. Kad bi svi oni koji se osjećaju zarobljeno smogli snage ostaviti ga, taj sistem u kojem živimo i iz kojeg se ljudima čini da ne mogu van, zapravo bi se brzo urušio. Prestali bi biti roblje. Ali, ljudi to ne učine iz egzistencijalnog straha, straha za preživljavanje, kako možeš živjeti…”, rasporedi psima hranu, pa nastavi: “Od čega ja živim? Prvih godinu dana, kad sam došla ovdje, darovala sam si odmor, jer sam tako mogla. Bila sam umorna. Imala sam nešto ušteđevine i poklonila sam si to vrijeme. Danas radim, onoliko koliko mi treba. Preko ljeta radim razne sezonske poslove, čistim apartmane, čuvam djecu, izrađujem nakit, ostane mi da mogu i preko zime s tim živjeti. Skromno, ali meni dosta. U Zagrebu čim se digneš sjedaš u auto, moraš imati za benzin, za gablec, moraš imati za puno toga što ovdje ne trebaš… velika je razlika u troškovima života u gradu i ovdje. Otkako sam ovdje - ja konačno živim. U Zagrebu od posla nit sam čula ptice, nit sam gledala nebo, nit sam vidjela drvo… jesam, jasno, ali sve sporadično, nije to bilo u mom fokusu. Ovdje me priroda hrani i puni, ne mogu biti loše”, pruži mi šalicu s vrelim čajem pa nastavi: “Ljudi dođu na nekoliko dana, svidi im se i otiđu sa sasvim idealiziranom slikom života u prirodi. Nije to realno. Jer, svaku kap vode ja ovdje moram donijeti, nema izvora, ili skupljam kišnicu ili doveze cisterna; perem se s kantom, polijevam iz posude, kad ima sunca imam struje, kad nema sunca nemam struje, nemam usisavač, ni gomilu drugih kućanskih pomagala... U Zagrebu sam imala životinje, ali ipak, kad sam došla ovdje neke su šumske životinje bježale od mene. Sad više ne bježe. Promijenila sam se. Posadim paradajze, zalijevam, vučem vodu, dođu skakavci, u jednoj noći ostaneš bez svega. Mogu misliti kako je poljoprivrednicima kad im u par sati prirodna nepogoda pohara sve. U početku me to frustriralo, danas više nema ljutnje, radim, ali bez očekivanja. Znam da ću preživjeti, što god da bilo”.

Bale, 300518.
Zivot u prirodi u Eko-art centru Eia Igora Drandica.
Na fotografiji: Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Šebelić / CROPIX
 

Drveni WC, čučavac, šareno ofarban, nije joj problem očistiti. “Što bi mi bio problem?” u čudu me gleda. “Ako sam sama, to se puni jako sporo. Posipam piljevinom, ona pobere vlagu, isušuje. Manje smrdi moj WC negoli oni loše održavani po gradu… Ovaj zapravo i nema miris, septička jama smrdi, jer je puna tekućine, raspadanja, ali ovakav WC je suh, crvi odrade svoje i na kraju to bude čista crnica”.

Gradsko je dijete, na selu, kaže, nije čak imala niti rođake. “Kad sam krenula ovdje živjeti, nisam bila svjesna čega se sve bojim, koji su mi strahovi. Čovjek prepoznaje egzistencijalni strah, ali imaš još cijelu lepezu strahova nametnutih nam društvom i životom na pločniku. Tek sam ovdje srela sebe, sa 55 godina; nakon podizanja djece, podizanja firme, jurnjave, ja sam ovdje dobila priliku konačno biti sa sobom, upoznati samu sebe. I nije ni to išlo brzo. Trajalo je godinu i pol dana da maknem opterećujuće misli što su mi jurcale glavom, jer kad si direktor, kad vodiš firmu, ne ode taj osjećaj odgovornosti preko noći, sve te uplate, isplate, plaće ljudima… stalno misliš što još moraš napraviti. Nije jednostavno očistiti se.”

Prije dvije je godine, pamti, dva mjeseca provela bez struje. “Bila je duga zima, puno dana u nizu bez sunca, a kad se akumulatori isprazne, treba puno sunca da ponovo počnu raditi. Mobitel imam, jer njega odem napuniti kod prijatelja u Bale, ali ostalo što treba struju nisam imala.” Kuha uglavnom na plin, preko zime, na staroj peći na drva radi variva. Odjeću opere u rovinjskoj praonici, nosi sušiti kući. Od svibnja do listopada dobar dio vremena provodi uz more i na moru.

Zima? “Zimi je divno. Nema nikoga. Osim prijatelja koji navrate. Noćni sam tip. Ni zimi ne idem spavati prije ponoći… izrađujem nakit, bavim se koječime. Dosadu ovdje u ovih pet godina nije srela. Dignem se oko osam, naložim vatru, zavisi kakvo je vrijeme, ako je oblačno, tmurno, što ću skakati? Živim jednostavno, poštujem vremenske prilike, one mi diktiraju tempo i ritam.”

Svi su ovdje sami, ali nisu sami. “Imamo zajedništvo koje se u gradu izgubilo. Ako si bolestan, susjedi će ti donijeti ručak, obići te. Ako netko nešto radi skupimo se i pomognemo, ustreba li kopati, nositi, čistiti. Navečer se često okupimo oko vatre, na livadi, ili kod nekoga kući. U Zagrebu ne znaš ni tko živi ispod tebe, ljudi sjede po stanovima k’o u jazbinama, nema ih vani, žive na relaciji kuća-pos’o-kuća”, pogled je uprla u guštera što se sunča na kamenu.

Dalje putem niz šumu, prema mjesnoj cesti, srdačno nas dočekuje Jasna Gordon (47), makar je u velikom poslu, pomaže majstoru, kuća je u izgradnji. “Od Bube stižete?! Svi živimo odvojeno, svako ima svoju privatnost, ali tu smo da pomognemo jedni drugima. Prirodno se stvorila ta zajednica i silno je bitno imati dobre susjede; jer nisam ja samotnjak koji je otišao živjeti sam u planinu da više nikoga ne čujem ni ne vidim. Ovdje imam svoj kutak, ali godi mi znati da su i ti dobri ljudi oko mene. Ne bih voljela biti bez njih.” I nije još Jasna sasvim tu, najesen doseljava, ali godinama nema dana da ne dođe, barem na par sati.

Bale, 300518.
Zivot u prirodi u Eko-art centru Eia Igora Drandica.
Na fotografiji: Jasna gradi kucu nedaleko sela.
Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Šebelić / CROPIX

Na fotografiji: Jasna gradi kuću nedaleko sela

 

Zemlju je kupila prije šest godina. “Prvo je ta zemlja trebala biti nekakav bijeg, da se dođem malo odmoriti, a onda sam pomislila - a zašto ne bih živjela ovdje? Potom mi je trebalo vrijeme da vidim kako ću to napraviti. Nikoga nije bilo tko bi me kroz to vodio, tko bi mi kazao kako iz gradskog života, brzine i buke, napraviti polagan, razuman, prijelaz. Upoznala sam Igora koji mi je pomogao u toj viziji… on me i naveo da kupim zemlju pored Bala.”

Drvena kuća što ju gradi, veličine 9 puta 5 metara, nastaje od prirodnih materijala. “Sama gledam materijale, sama tražim ljude, ne obične majstore već ljude koji neće nešto na brzinu sklepati, jer upotrebljavam drugačije materijale, bitno mi je da znaju i vjeruju u to što rade. Dokumentiram proces, jednog dana mogu pomoći drugima koji žele napraviti taj prijelaz. Želim živjeti u prirodi, biti s leptirima, konjima, ali u svom interijeru zadržati komfor gradskog života, imati u kući internet, struju… Često me pitaju nije li me ovdje strah. Više me strah onoga što se događa u gradu, negoli biti ovdje među životinjama i drvećem.”

Odrasla je u Rijeci, vlasnica je nutricionističke klinike u Puli. “Nije ovo divljina. Rovinj nam je 15 minuta vožnje, do Pule i posla imam 20 minuta… a i vremena se brzo mijenjaju. Razne su stvari danas puno dostupnije negoli prije par godina kad me Igor pitao što bi mi trebalo da se doselim. Tad sam rekla da se za sve mogu snaći i prilagoditi, ali da mi treba internet, zbog posla. Sad to više ovdje nije problem. Ili, primjerice, ni solarni paneli više nisu skupi kako su nekad bili. Imat ću kompostni WC, ali ne želim čučavac, već lijepu WC školjku. Idem na tu ugodniju varijantu, komforniju, ali i dalje - prirodnu. Kad sam prije sedam godina počela govoriti da ću si nešto napraviti u prirodi, da želim tako živjeti, okolina nije bila podržavajuća, govorili su ‘jesi luda, kako ti to misliš…’, a danas mi kažu ‘kad bih barem i ja mogao tako…’”

Drandiću je najveća želja - voda. Skupljaju kišnicu, dovoze cisterne, ali zasad nema izvora. Vodi nas do oveće, sad prazne, rupe, veličine jezerceta. “Ovo smo iskopali, ima tome neko vrijeme, tu se, kad je jaka kiša, skupi voda, teče s brda i puni se…, ali više puta smo mijenjali folije, svaka pukne, ili se zavuku divlje životinje… lani smo tu i imali vodu, no ustoji se, ne dolazi nova, a kiša u Istri ponekad ne padne po dva mjeseca.” Pored je još jedna, nešto manja, rupa. “Tu smo tražili glinu kojom bismo izolirali jezerce. Zemlja je glinasta, ali ne i dovoljno da drži vodu, dobro je za graditi kuću. U kontaktu sam s Austrijancem koji po cijelom svijetu ljudima traži izvore vode, ali neće moći doći ove godine. Moramo čekati.”

Judith Niehaus oko Eie također traži komad zemlje za sebe. Nürnberg namjerava napustiti u sljedećih nekoliko godina. “Dolazim ovdje godinama, svaki put ostanem duže. Imam 53, ne vidim se više u malom stanu. Freelancerica sam, nemam osiguranu mirovinu, ali znam da ću ovdje ljepše i ugodnije živjeti. Sviđa mi se ova zajednica. Nisam tip od komune, želim svoju privatnost, ali i ljude oko sebe na koje se mogu osloniti”, govori spremajući se do Lidla u Rovinju, navratila je do Bube pitati treba li i njoj što uzeti u dućanu.

Bale, 300518.
Zivot u prirodi u Eko-art centru Eia Igora Drandica.
Na fotografiji: Bracni par iz Njemacke.
Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Šebelić / CROPIX

Na fotografiji: Bračni par iz Njemacke

 

Pun je mjesec, lako se po livadama i šumi kretati i došljacima. Čeonu lampu ne vadim iz ruksaka. Na velikoj livadi gori vatra, oko nje sjedi pet-šest ljudi. U kampu je do prije par dana bilo stotinjak Nijemaca, većina njih na seminaru koji su ovdje vodili Britanka Sue Jamieson i njezini asistenti, Oliver i Annette Born, bračni par, inženjeri agrikulture iz Njemačke.

“Prije 16 godina naše smo seminare držali u obližnjem kampu, uz more. Htjeli smo prostor za meditaciju. No, onda je tamo počelo dolaziti sve više ljudi, turista, nije bilo mira, a i noću ne bismo mogli zapaliti vatru, bubnjati… slučajno smo upoznali Igora i od tad dolazimo ovdje. Ovo je rijetko mjesto gdje možete dovesti stotinu ljudi i bubnjati, pjevati, a nikome ne smetati. Ništa mi čudno ne radimo, ne jurcamo goli po mraku oko vatre, ne izvodimo ništa neobično, ali nema više ovakvih mjesta gdje je mirno i prostrano i gdje nema ljudi koji bi nas čudno zagledavali”, pričaju, jedan, pa drugi, dok gledamo kako dogorijeva komad starog graba.

Njihov seminar svake je godine u svibnju, dolaze mladi, obitelji s djecom, umirovljenici… “Učimo ljude biti u prirodi, u šumi, ne bojati se, biti u tišini, Oliver iz šume prinosi nekoliko suhih grana. Nikome se ne žuri poći na spavanje. Zadnja im je večer, sutra ih čeka vožnja natrag, u Bavarsku. Do dugo u noć Oliver priča o tamošnjim rijekama, radi za vladinu instituciju, pokušava očuvati ono što se još sačuvati dade, pripovijeda kako su u industrijaliziranoj Njemačkoj nasilno ukrotili rijeke tjerajući ih da teku ravno, uzimajući tlo oko njih… “Na kraju ćemo prirodi morati vratiti ono što smo joj uzeli”, kaže, siguran u to što govori.

Izdvajamo