Splitski klub borilačkih sportova Pitbull najtrofejniji je kickboxing klub od osamostaljenja Hrvatske. Medalje i trofeji na stranu, primjer je to i lijepe sportske priče bazirane na entuzijazmu i ljubavi prema sportu iz kojih prirodno proizlaze uspjesi u formi različitih sportskih nagrada ali i, kako kaže profesor kineziologije, trener i osnivač kluba Marko Žaja, broja zainteresiranih boraca, kako rekreativnih tako i natjecateljskih, koji su se okupili oko kluba te udaračkih sportova uopće.
Smješten unutar Sportskog centra Gripe, izgrađenog za Mediteranske igare u drugoj polovici sedamdesetih godina, Pitbull klub, kaže Žaja, ima sreću djelovati u objektu koji je i dalje u izvanrednoj funkciji te zadovoljava sve potrebe sportaša i sportašica kakvih je u klubu danas tristotinjak, od kojih se njih gotovo sto natjecateljski bavi jednim od udaračkih sportova zastupljenih u Pitbullu. A ondje, osim klasičnog boksa, treniraju i kickboxing, tajlandski boks, savate boks (francuski nacionalni sport, zovu ga još i “boks za gospodu”) te slobodnu borbu (MMA).
Zidovi puni trofeja
I doista, onaj koji se “ohrabri” ući u zadnju u nizu od četiri dvorane u zgradi za borilačke sportove SC-a Gripe neće se zateći u kakvom atomskom skloništu, nekakvoj sumnjivoj rupi u kojoj se mlate borci nalik onima iz niskobudžetnih američkih borilačkih filmova. Štoviše, ugledat će osvijetljen i pristojan prostor kakav, po riječima okupljenih oko kluba, nedostaje i na ostalim mjestima u Hrvatskoj. Zidovi dvorane prepuni su trofeja i uokvirenih novinskih članaka koji dosta govore o uspješnoj povijesti kluba. Prostor je podijeljen na galeriju s teretanom, a niže se nalazi centralna zona kluba - dakako, radi se o boksačkom ringu - oko kojega je i dodatan prostor za trening opremljen klasičnom borilačkom tatami podlogom te vrećama za udaranje kakve su posvuda uokolo. Istovremeno trenira više od dvadeset ljudi, kakvih desetak žena. Dvoranom odzvanjaju tupi udarci vijače u tatami, sudari boksačkih rukavica i fokusera za udaranje te motivirajući povici trenera. Na zidu iznad samog boksačkoga ringa, uz grb, križ i veliki stilizirani Pitbullov logo, stoji ispisana i poznata Matoševa rečenica: “Ja ne ljubim Hrvatsku zbog glupana, nego zbog sebe i zbog onih koji nisu glupani, a tih još ima, hvala Bogu!”
- Ovdje cijenimo Matoša, jer bio je to veliki zafrkant - kaže mi Žaja pa s galerije uperi prstom u jednu od djevojaka u prostoru za trening. Kose svezane visoko u rep nemilosrdno tuče boksačku vreću šakama koje prekrivaju bandaže.
- Ovo udara pjesnikinja, izdala je šest zbirki poezije, kod nas dolazi na rekreaciju - kaže mi pa me potapša po ramenu znajući, valjda, kako je ta informacija za mene ipak malo neočekivana. Nadoda kako se u klubu okupljaju ljudi svih provenijencija, struka i interesa. Posebno istakne hrvatske vojnike, ali i profesore, zubare, doktore, psihologe... kao i činjenicu da klub odgaja mlade da, osim dobri borci, budu i primjer zajednici te uzorni članovi društva u kojemu funkcioniraju.
Jedanaest trenera
- Imamo toliko natjecatelja, rekreativaca i borilačkih disciplina da je klub pun od 9 ujutro do 11 navečer - ponosno istakne Žaja.
- Pauza je samo tijekom ručka. Imamo čak i sportski borilački vrtić.
- A što, ovdje kod vas nema popodnevne fjake? - upitam radoznalo.
- Ha-ha, fjaka utječe na dalmatinske borce sigurno. Možda ću jednom napisati jedan znanstveni rad na tu temu. Analiza utjecaja dalmatinske fjake na udaračku potenciju splitskih boraca - odgovori Žaja koji se upravo sprema doktorirati na Kineziologiji.
Kroz Pitbull je od 1994. godine kada je osnovan prošlo više od 10.000 sportaša. Mladi klupski trener Luka Tomić (27), također magistar kineziologije, ali i višestruki prvak Europe te prvak svijeta u kickboxingu, govori mi kako u klubu trenutačno radi 11 trenera. Toliko o interesu za udaračke sportove u Splitu!
Marija Bodac
Ženska scena je manja, no takvo je stanje i općenito u svijetu. Iako, kaže Tomić, sve više žena dolazi trenirati udaračke sportove rekreativno.
- Mnoge su žene s pravom danas zabrinute za svoju osobnu sigurnost, a rekreacijskim treningom ovdje kod nas dobivaju dozu samopouzdanja i sigurnosti. Također, odavno je popularno biti fit, a kroz udarački trening se to može i postati, a mnogo je zanimljivije od provođenja vremena u klasičnoj teretani - kaže Tomić.
A da splitski klub dominira Hrvatskom i u ovom ozbiljnom, natjecateljskom dijelu, dokazalo je i nedavno održano nacionalno prvenstvo u kickboxingu u K1 disciplini za juniore i seniore. Splićani su se iz Osijeka vratili s čak 15 odličja, od koji su čak sedam osvojile žene. Žaja će kao najveće klupske ženske uzdanice izdvojiti Luciju Bilobrk (19), aktualnu svjetsku prvakinju u superteškoj kategoriji u kickboxingu, te Mariju Bodač (25), bivšu juniorsku prvakinju Europe i svijeta u kategoriji do 60 kilograma, također u kickboxingu. Marija je pretrpjela i veliku ozljedu 2015. godine nakon koje se nije borila više od dvije godine, a sada je u trenažnom procesu i sprema se za svjetsko prvenstvo u Meksiku, gdje se namjerava uspješno vratiti na svjetsku scenu elitnih borkinja u tajlandskom boksu.
- Marija dugo nije bila ozbiljno u ringu, to je svakako ostavilo traga. Možda je nerealno očekivati zlato u Meksiku, ali tko zna...? - kaže mi Žaja pa nadoda kako je djevojka formu donekle održavala radom i treninzima s podmlatkom kluba.
Kratko sam uhvatio Mariju, po struci arhitektonsku tehničarku, nakon treninga.
- Nikako se vratiti u top formu nakon ozljede koljena, ali blizu sam - započne priču.
- Strašno mi je nedostajao sport pa sam unatoč ozljedi stalno bila u dvorani i trenirala nove cure. Kickboxingom sam se počela baviti s 15 godina, prijateljica je krenula rekreativno pa je i mene zainteresirala. Nakon osam mjeseci odradila sam prvi meč, a nakon godinu dana treninga već sam počela odrađivati ozbiljne mečeve na europskoj razini. Uskoro me više zainteresirao tajlandski boks, jer se može udarati laktovima i koljenima, a ni klinč nije zabranjen pa mi je to nekako bilo zanimljivije - kaže Marija, naizgled punokrvna Mediteranka tamnije puti, koja je s treninga izašla s povećom modricom na desnom oku. Nije se činilo kao da se oko toga mnogo zamarala.
Nisam izdržao a da ne upitam je li ikada istukla kakvog muškarca koji ju je tlačio negdje vani.
- Hvala Bogu nisam se našla baš u takvoj situaciji zasad. Jednom sam odgurnula jednog napornog momka, ali srećom nisam se tukla. Znaš, prema zakonu se moj udarac tretira kao hladno oružje budući da sam profesionalna borkinja, pa moram paziti - kaže mi posve ozbiljno. Na pitanje o konkurenciji, kako domaćoj tako i svjetskoj, te odnosima između djevojaka odgovara kako ne postoji rivalstvo izvan ringa te da postoje brojne cure s kojima se tukla, a s kojima njeguje korektne odnose. Priznat će kako postoje i one koje inzistiraju na tenzijama i antagonizmu, no to će generalno pripisati domaćoj borilačkoj sceni.
Lucija Bilobrk upravo je nedavno doživjela scenu o kojoj, vrlo vjerojatno, mašta svaki Splićanin i Splićanka. U njezinu su je gradu, naime, nakon povratka sa svjetskog kickboxing prvenstva u Budimpešti, gdje je uzela zlato u apsolutnoj kategoriji, dočekali onako kako to već tamo rade. Klicao joj je čitav Poljud, a prije Hajdukove utakmice izvedena je na teren gdje joj je uručen i dres s brojem 2017., godinom njezina velikog uspjeha.
- Nisam to očekivala, bilo je prelijepo, ali i čudno ispred toliko ljudi - kaže Lucija. Bilobrk se udaračkim sportovima počela baviti prilično rano - s nepunih 11 godina. I njezin otac bio je borac i starija sestra, a kaže kako joj je oduvijek bilo jako zanimljivo gledati ljude koji se bore u ringu. Zaposlena je kao sanitarni tehničar na higijenskom zavodu, a kada nije na poslu - trenira.
Noćni život
- Slabo izlazim u noćni život, nemam vremena, a i pazim se za treninge - kaže. A da se zaista dobro pazi, dokazuje i činjenica da je najmlađa seniorka koja je osvojila svjetsko prvenstvo (ulazno godište za seniore u kickboxingu je 18. godina, Lucija ga je osvojila s 19). Napomenut će i kako je tri tjedna prije velikog natjecanja slomila nožni prst na sparingu u klubu. Liječnici joj nisu odobrili nastup, ali - splitski dišpet.
- Dobro da sam otišla. Treba vjerovati doktorima, ali i sebi - kaže uvjereno.
- Boje li te se dečki po Splitu? - upitam pomalo provokatorski.
- Ha-ha, kako koji. Pokušavam da me se ne boje. Kroz priču objasnim kako nisam ja baš neka luda žena koja bi se samo tukla, volim ja i šetnje, obožavam i plesati. Znaš, volim normalne stvari, provoditi vrijeme s obitelji i ostalo. No, kickboxing je i dalje veliki prioritet - završi Lucija.
I Lucija i Marija će reći kako su u počecima karijera doživjele mnogo nepovjerenja, ogovaranja i stereotipiziranja u društvu naviknutom da u ringu gleda muškarce.
- Izdržale smo, nije nas bilo puno briga za zle jezike. Ipak, mislimo da je s te strane danas lakše curama koje započinju karijeru u borilačkim sportovima - završe obje djevojke pa me pozdrave uz veoma čvrst stisak ruke.