SJEĆANJA JOŠKA MORIĆA

GENERAL DRUGAČIJI OD DRUGIH 'Nije volio masovke, nije mislio da je zaslužan za bilo što posebno, iz statusa branitelja nije iskoristio ništa...'

Ranko Šuvar / CROPIX, MORH

 

“Da je general Petar Stipetić imao tu vojnu karijeru, primjerice, u SAD-u, njegovo značenje prešlo bi okvire, ne samo zemlje, nego i europskog kontinenta. On bi bio jedan od slavljenih generala. Nažalost, u našem kontekstu u kojem smo se stvarali kao zemlja, kao država, u kontekstu ideje pomirbe, on je imao profesionalni hendikep - bivšega. I to je očigledno pridonijelo tome da nije uvažavan, nije razumijevano njegovo djelo, ni on kao čovjek u mjeri u kojoj to zaslužuje. Možda ćemo tek sad kad smo ga izgubili početi razumijevati što smo s njime imali”, govori mi u petak Joško Morić. U svom uredu u Zagrebačkom holdingu prisjeća se kako je upoznao Petra Stipetića prije 27 godina, i svega što su zajedno prošli.

“Prije njega, a i nakon njega, nisam susreo čovjeka kakav je bio Petar. Bio je jedinstven čovjek po karakternim i drugim ljudskim osobinama. Meni je bila čast povremeno surađivati s njim, a generalno čast mi je što sam poznavao takvog čovjeka. Izdvajao se po svojim ljudskim osobinama od svih nas.” Obojica se slažemo kako generalu ne bi bilo drago da razgovaramo o njemu i da se pišu neki veliki tekstovi o njemu. “Što se tu ima pisati, rekao bi”, zaključuje Morić.

Joško Morić Petra Stipetića prvi put susreće u ljeto 1991. godine. Stipetić je general JNA i zapovjednik Komande obrane grada Zagreba, a Morić pomoćnik ministra unutarnjih poslova, koji s još nekoliko kolega održava kontakte i uspostavlja suradnju s Hrvatima u JNA i u sigurnosnom sustavu tadašnje SR Hrvatske. Tako je došao i red na Stipetića. Pomoćnik ministra unutarnjih poslova Milan Brezak i Morić odlučili su s njim uspostaviti kontakt. Kako je situacija već bila vrlo napeta oko statusa JNA u Zagrebu i državi, izlika za razgovor bila je sigurnosna situacija u gradu. Telefonom su dogovorili sastanak i otišli u njegov ured u vojarni JNA u Branimirovoj ulici, preko puta zgrade Pošte. “Međutim, kad smo došli, uz Stipetića je bila osoba za koju smo odmah shvatili da nije tamo po generalovom pozivu. Brzo smo shvatili da je najvjerojatnije pripadnik KOS-a koji nas nije puštao na miru.

“Stipetić se nije obazirao na njegove upadice i zapravo ga je ignorirao, ali ga se nije mogao riješiti”. Nakon sat vremena kurtoaznog razgovora, shvatili su da ništa neće biti od slobodnog razgovora. Stipetić je goste odlučio ispratiti do izlaza, i kad su se pozdravljali, Morić mu odlučuje poslati poruku kako zna zašto su došli. “Generale, vi biste uskoro mogli biti general Hrvatske vojske. Petar se srdačno nasmijao. I svjedok, ali kiselo”. Morić kaže kako je Stipetić ostavio dojam osobe koja smjera na pravu stranu, ali traži način kako da to učini. Znali su za njega da je profesionalac, školovan za strategijska ratovanja, čovjek izgrađenog stava i kako bi želio prijeći ako ima priliku. Moriću se više nije pružila prilika da pregovara o njegovom prelasku. “Ubrzo nakon tog sastanka obaviješteni smo da je u vezi Stipetića uspostavljen drugi kontakt te kako ne moramo više kontaktirati”.

Vrijeme pregovora

Nakon što je prešao u Hrvatsku vojsku, Stipetić je nastavio vojnim, a Morić policijskim poslom, i zaduženja im se nisu preklopila sve do ljeta 1994. godine. Bila su to vremena intenzivnih pregovora sa, kako se to voljelo reći, predstavnicima lokalnih Srba pod patronatom međunarodne zajednice. U ljeto 1994. predsjedatelji Konferencije o bivšoj Jugoslaviji, David Owen i Thorvald Stoltenberg odlučili su prvi put organizirati jednu rundu pregovora u Kninu. Hrvatsku komisiju za pregovore vodio je Hrvoje Šarinić, a Morić i Stipetić su bili članovi.

“U tijeku priprema nazvao me Petar i pitao što mislim o njegovoj ideji da nas dvojica, koji jedini prema prirodi posla u hrvatskom izaslanstvu na to imamo pravo, u Knin idemo u odorama. Uključujući sva državna obilježja i odličja koja smo tada već imali. Bio sam apsolutno za to. Rekao mi je da pripremim naše izaslanstvo za to, a on će one s kojima on komunicira. Izvijestio sam ministra Jarnjaka da ćemo ići u odorama i kako je moguć prekid razgovora. Jarnjak mi rekao da vidim sa Šarinićem”.

Pojačano osiguranje

Obojica su odjenuli svoje odore i izaslanstvo je iz Zagreba krenulo vladinim avionom u Split, gdje ih je preuzeo francuski bataljun UNPROFOR-a kako bi ih prebacio u Knin. U hrvatskom izaslanstvu nije bilo glasnog protivljenja nošenju odora, ali bilo je razmišljanja kako će Srbi i međunarodni predstavnici reagirati.

“Kad su nas Francuzi vidjeli u Splitu, nastalo je komešanje. Nisu nam ništa govorili, ali bilo je jasno da imaju neki problem. Petar i ja komentirali smo kako možda imaju problem s nama dvojicom, ali nitko nam to nije rekao”. Francuzi su pojačali osiguranje pa je delegacija do Knina letjela u helikopteru u pratnji dva borbena helikoptera. “Tijekom leta Francuzi su posebno meni i Stipetiću objašnjavali pravila postupanja kad sletimo u Knin. Rekli su nam da možemo izaći tek kad se elisa zaustavi, kako će do letjelice doći minibus koji će nas dovesti direktno do zgrade u kojoj je sastanak. Bilo je smiješno koliko se trude učiniti nevidljivim nešto što nije moguće - da mi uđemo u zgradu, a da nas nitko ne vidi. Dok su nam oni to govorili, Petar se smješkao, gurkao me”.

Uoči slijetanja Stipetić je smislio pakleni plan u vezi toga kako bi bilo viđeno da su u Kninu hrvatski časnici, i predložio ga Moriću. “Predložio je da kad sletimo ne žurimo s ulaskom u bus. Mi kao časnici moramo popraviti odoru nakon puta, dovesti se u red, pristojno izgledati, dostojanstveno. Dogovorili smo se da kad izađemo svaki izađe na jednu stranu iz helikoptera i malo se popravljamo. Ja sam mu rekao: “Petre, kad izađemo, ja ću uz odoru morati popraviti i žnirance”, na što mi je simpatično rekao “zajebavaš”.

Nestrpljivi Francuzi

Sletjeli su u UN-ovu bazu, a kako je to bio prvi dolazak hrvatskog izaslanstva u Knin, svi lokalci koji su tamo radili natiskali su se na prozore da ih vide. I nisu očekivali da će netko doći u hrvatskoj policijskoj i vojnoj odori. “Kad smo izašli, Petar i ja smo se popravljali, gledali u prozore minibusa kako izgledamo, ja sam popravljao žniranac na jednoj cipeli. Francuzi su nas požurivali. Čuo se neki huk s prozora. Kad smo izašli iz busa, opet smo nešto prtljali da nas se vidi”. Bili su prvi hrvatski policijski i vojni časnik koji su u službenim odorama hrvatske policije i vojske došli u Knin nakon srpske pobune.

U sobi za sastanke već je bila srpska delegacija u kojoj je bio i general Mile Novaković te predsjedavatelji Owen i Stoltenberg. Svi osim Novakovića bili su šokirani kad su vidjeli Stipetića i Morića. “Owen je postavio pitanje jesmo li mi normalni te zašto smo nas dvojica došli u odorama. Kako sam ja do tada bio na više tih sastanaka, Petar me pitao hoću li mu ja odgovoriti. Postavio sam Owenu protupitanje: ‘U čemu je problem? General Stipetić i ja smo u odorama Republike Hrvatske, međunarodno priznate države, i nalazimo se na njezinom teritoriju. Logičnije je da se pitanje uniforme postavi generalu Novakoviću, koji je u odori paravojske jedne paradržave”. U dvorani su svi bili iznenađeni našom drskošću i hrabrošću. Osim Novakovića. Danas mislim kako je shvaćao da je to pitanje časti i kako je možda pomislio da bi i on bio u svojoj odori da je sastanak u Zagrebu.”

Stipetićev savjet

U pauzama višesatnog razgovora Stipetić je, naravno uz cigaretu, nasamo razgovarao s Novakovićem, ali kasnije nije otkrio o čemu. Na samom sastanku Stipetić je više puta inzistirao na tome da se problem riješi politički, a ne da se prepusti vojnicima da to riješe na svoj način. “Rezultat će biti isti. Hrvatska će biti u svojim međunarodno priznatim granicama, ali će se izbjeći velike žrtve. Upozoravao je čak očinski - dajte ljudi da ne ginemo”.

No, njegov savjet srpska strana nije poslušala, i za manje od godinu dana pokrenuta je operacija Bljesak. General Stipetić bio je zapovjednik jednog od pravaca djelovanja. “Potkraj operacije u sjeverozapadnom dijelu sektora Zapad, u našem se okruženju stvorio džep u kojem je bilo nekoliko tisuća civila i pripadnika paravojske i paramilicije. UN je tražio zaustavljanje operacije kako bi se izbjegle velike žrtve. Na političkoj razini pojavila se procjena da bi međunarodna zajednica preko UNPROFOR-a mogla tražiti formiranje neke zaštićene zone i zaustaviti operaciju. Tada je Petar dobio zadatak da to riješi u vojnom smislu, a ja da obavim policijski dio posla.”

Joško Morić bio je na sastanku na kojem je Stipetić uvjerio belgijskog generala Piera Petersona, koji je bio na čelu UNPROFOR-a, da je srpskoj strani jedini izlaz predaja, jer u suprotnom Hrvatska vojska kreće u napad. “Bio je iznimno odlučan i uvjerljiv. Kazao mu je da je artiljerija, uključujući i VBR-ove, spremna za ispaljenje, i neka poruči drugoj strani da se vojska prestane miješati sa stanovništvom jer mi nećemo nasjesti na priču da su sve to civili. Dodao je da ima koordinate gdje su vojnici te kako će početi s artiljerijskom pripremom ako oni ne prihvate mirno rješenje. U jedno popodne Stipetić je uvjerio unproforce, ali i drugu stranu, da se sve mirno riješi”.

Kada je predaja dogovorena, Stipetić je Moriću dao preporuke oko toga što policija mora raditi, kojih se Morić i danas sjeća. “Striktno je tražio poštivanje Ženevske konvencije i humano postupanje. Rekao mi je da kasnije ne smije biti nikakvih repova. Sugerirao nam je da moramo biti pažljivi kako nam se ne bi prigovaralo da radimo sabirne logore. To su bile dragocjene upute. Shvatili smo da trebamo biti pažljivi”. Morić priznaje kako su njegovi savjeti utjecali na to da policija kvalitetnije organizira akciju preuzimanja prostora, spriječi palež, pljačku. U toj operaciji Morić je spoznao svu veličinu Stipetića kao časnika i zapovjednika. “Bilo je potpuno jasno da je školovan, hrabar, hladnokrvan, kako se ne da impresionirati nikakvim, pa ni najtežim problemima. Respektirali su ga kako vojnici, tako i mi policajci, ali i civili i protivnici. Mislim da je jedan od rijetkih ljudi koje je neprijatelj respektirao.”

“Susret je bio kod motela Brijuni kod Topuskog. Sam taj susret i mene je umnogome iznenadio, jer se pojavio moj prijatelj Čedo Bulat. On mi je bio podčinjen u V. vojnoj oblasti. Kako ga od tada nisam vidio, nisam ni znao da je zapovjednik 21. kordunskog korpusa. Naš susret bio je na cesti. Zaustavili smo vozila na 50-ak metara. Izašao sam iz vozila i vidio kako s druge strane iz vozila izlazi Čedo. Kad me je ugledao, počeo je gaziti strojevim korakom. Krenuo sam prema njemu i stali smo na šest koraka jedan od drugog. Propisno je pozdravio, ja odzdravio, i on je podnio prijavak ovim riječima: ‘Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa, predajem vam korpus i čestitam Hrvatskoj vojsci na pobjedi.’ Čedo pozdravlja, ja odzdravljam, a onda sam mu prišao. Pružio sam mu ruku i pitao ga kako je. A on je rekao: ‘A što da ti kažem? Nikako!’, tim je riječima Petar Stipetić opisao jedan od najslavnijih događaja u vojnoj operaciji Oluja. Bilo je to 5. kolovoza 1995. godine.”

Samo 48 sati prije toga Stipetić je preuzeo zapovijedanje tim dijelom operacije, nakon što je situacija na tom dijelu bojišta bila pomalo bezizgledna za Hrvatsku vojsku. Zapravo se tu vidjelo koliko ga predsjednik Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak cijene kao vojnika. “Da su ga Tuđman i Šušak poštovali može se iščitati iz konteksta zadataka koje su mu zadavali, a to je uvijek bilo ‘vađenje tuđih kestenja iz vatre’. Iz toga je bilo jasno da njega posebno respektiraju.”

Potpis na haubi

Već dan kasnije, dogovor s ceste formaliziran je potpisom na haubi policijskog auta kod Topuskog. Tu je nastala jedna od najslavnijih fotografija Domovinskog rata, kada srpski pukovnik hrvatskom generalu potpisuje predaju.

general Petar Stipetić, zapovjednik napadnog pravca Sjever (sasvim lijevo); general Čedo Bulat, zapovjednik 21. korpusa “vojske RSK” (u sredini, potpisuje predaju); satnik Miroslav Vidović, Stipetićev pobočnik (stoji lijevo iza Bulata); stožerni brigadir Marijan Biškić, zamjenik načelnika Uprave Vojne policije (stoji iza Bulata); Tošo Pajić, ministar unutarnjih poslova tzv. RSK (stoji kraj Bulata s papirima u ruci)

 

“Dobio sam nalog ministra unutarnjih poslova da idem na teren jer se priprema predaja nekoliko tisuća ljudi i da pronađem Petra. Pronašao sam ga na punktu Brijuni. Rečeno mi je da preuzmem parapoliciju, a Petar će paravojsku te da dogovorimo što ćemo s civilima. Kad sam ga našao, rekao mi je da je već sve pripremio te kako se priprema sporazum o bezuvjetnoj predaji. Rekao mi je kako je s naše strane bilo prijedloga da se to riješiti vojno, ali da je on uvjerio ljude u svojoj hijerarhiji kako se sve može riješiti na miran način”, prisjeća se danas Joško Morić.

Šokirani protivnici

Bulat je Stipetiću predao vojsku, a Tošo Pajić, ministar unutarnjih poslova tzv. RSK, parapoliciju Moriću. “Sve je trajalo vrlo kratko. Stipetić je bio miran i staložen, kao i uvijek superioran u smislu osobnog autoriteta. Nije bio ni bahat ni drzak. Vidjelo se da je ponosan i zadovoljan, ali bez iskazivanja superiornosti. S uvažavanjem je sa svakim razgovarao. On i Bulat normalno su komunicirali, ali svatko je bio svjestan tko je na kojoj strani. Bulat je bio svjestan da je poražen. Nakon Bulatova odlaska nije bilo nikakvog emotivnog i psihološkog trenutka ‘pražnjenja’, emotivne erupcije slavlja”.

Naime, postavilo se pitanje što s više desetaka tisuća ljudi, civila i vojske. “Petar je došao na ideju da im ponudi da se vrate kući, da ne bježe. Otišao je među civile i pozvao ih da se vrate kući, ali oni su to odbili”. Tada su Bulat i Pajić kazali kako žele evakuaciju najkraćim putem u Srbiju, a to je bilo autocestom. “Petar ih je uvjeravao u neke stvari, što bi za njih bilo pametnije kako bi se izbjegla konfuzija. Uvjeravao ih je kako je bolje da prvo idu civili, a onda vojska i policija. No, kad su već tako odlučili, Stipetić je poštivao njihovu volju i onda je šokirao protivnika. Sasvim neočekivano rekao je da svi njihovi časnici mogu zadržati tzv. bočno oružje, pištolje sa streljivom. Nisu to očekivali. Od mene je tražio da im osiguramo put prema Srbiji.”

Nakon Oluje, profesionalni putevi Morića i Stipetića su se razišli. Povremeno bi se sreli te razgovarali o prošlosti i sadašnjosti. Uvijek uz obaveznu cigaretu. “Mislim da sam ga bez nje vidio jedino onoliko koliko mu je trebalo za pripaljenje nove nakon što mu se stara ugasila.”

Goran Mehkek / HANZA MEDIA
 

S odmakom od svih događaja, Morić danas tvrdi kako su ga educiranost, samouvjerenost, hrabrost te odlučnost da obavi svoj posao, razlikovali od svih drugih. I stilom života razlikovao se od drugih. “Nije volio masovke, nije mislio da je osobno zaslužan za bilo što posebno. Iz statusa branitelja ništa nije iskoristio. Ne znam je li bio ikad na proslavama u Kninu ili Vukovaru. Svojim je načinom života pokazao da je to što smo tada radili bila naša dužnost, naša ustavna i građanska obaveza te kako zbog toga ne zaslužujemo biti drugačiji građani od drugih. Zbog toga što smo radili to što jesmo, ne zaslužujemo neki posebni status.”

Nakon njegova odlaska ostao je samo još jedan stožerni general Hrvatske vojske. Nema više Bobetka, Špegelja, Červenka, Stipetića. Ostao je samo još - Anton Tus.

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo