ULTRAMARATONKE

HRVATSKA IMA MOĆNU REPREZENTACIJU U EKSTREMNOJ DISCIPLINI Ove žene trče 24 sata bez pauze: 'Imamo ih malo, ali su zato sve svjetska klasa!'

 

Trčati 24 sata, cijeli jedan dan, repetitivno kružiti na stazi od 1400 metara, ne traži samo izdržljivo tijelo nego i jaku glavu. Hrvatska ima malu, ali moćnu reprezentaciju u trčanju ultramaratona.

Žensku. Prije nekoliko tjedana njih šest trkačica u francuskom Albiju na svjetskom prvenstvu, najjačem dosad održanom, nakon 24 sata trčanja plasiralo se na osmo mjesto. Sudjelovale su reprezentacije četrdeset i pet zemalja.

Od hrvatskih je trkačica najdalje dospjela Marija Vrajić. Pretrčala je 233 kilometra, osvojila pojedinačno jedanaesto mjesto i postavila novi hrvatski rekord u ovoj disciplini.

Bez logistike

Vjerojatno nema na svijetu zemlje u kojoj se tako malo ljudi bavi ultraškim trčanjem, u kojoj institucije i država gotovo ništa u to ne ulažu, a koja, unatoč nikakvoj institucionalnoj logistici, ima toliko dobre rezultate. Kako kaže trener Dragan Janković, žene koje su bile na prvenstvu - Veronika Jurišić (istrčala je 209 km), Martina Bezek (195 km), Antonija Orlić (188 km), Adrijana Šimić (182 km) te Maja Bonačić (106 km) - plus možda još dvije, tri koje su ostale kod kuće, svi su naši ultraši, točnije - sve naše ultrašice.

“Nemamo mi ultraški pokret, nemamo mi četiri ili pet stotina trkača pa da uoči prvenstva možemo puno birati tko ide. Imamo ih malo, ali su zato svi svjetska klasa. Ispred nas su na prvenstvu po rezultatu bile samo ekonomski jake i velike zemlje - Amerika, Japan, Njemačka, Italija, Francuska, Velika Britanija te ultraško čudo Poljska. Iza nas su, pak, ostale velike zemlje poput Brazila, Argentine, Kanade, Meksika, Australije i Španjolske”, komentira Janković.

Kako to da imamo žensku, a nemamo mušku reprezentaciju?

Trener ultrašica na to, nemajući ni sam posve jasan odgovor, odvraća da se trčanje jednostavno nekako tako razvilo u nas.

“Na ovim su se prostorima žene dugo, zbog patrijarhalnog načina života, puno manje od muškaraca bavile sportom. Sad su se vremena promijenila, žene danas kao da to kompenziraju, dapače, idu i daleko iznad prosjeka. Muškarci su, što se trčanja tiče, kod nas danas slabiji negoli su bili prije dvadeset godina. Konačno, i u školama trčanja 90 posto su žene.”

 

Bolje od muškaraca

Govoreći pak o ultri, ističe da su “žene genetski predisponiranije od muškaraca, od fizioloških do mentalnih komponenti, u stanju su više trpjeti, imaju manje mišića, više masti, bolje podnose bol, pedantnije su, discipliniranije. Nije to tako samo kod nas nego i u svijetu, općenito. Što je utrka duža, žene su na njoj bolje, jače od muškaraca. Na rang-listi discipline trčanje 48 sati prvi put u povijesti sporta dogodilo se da je na kraju godine jedna žena imala bolji rezultat od bilo kojeg muškarca na svijetu. To je u bilo kojoj drugoj disciplini ili sportu nezamislivo.”

Riječ je o poljskoj trkačici Patrycji Bereznowskoj. Lani je postavila svjetski rekord na 48 sati, istrčala je oko 401 km.

“Niti jedan muškarac nije trčao tu disciplinu bolje od nje. Zamislite da neka žena trči bolje od Usaina Bolta!? Točno to se događa na ultri.”

Marija Vrajić Trošić, naša najbolja ultramaratonka na 24 sata trčanja, prvi put je bila na ovako dugoj utrci. “Nisam imala pojma što me čeka niti kako ću to podnijeti. Prva kriza me uhvatila oko 90. kilometra, jako sam usporila, razmišljala sam: evo 90. kilometar, a treba istrčati barem 230. Kad ti takvo što prođe glavom, bude prilično demotivirajuće. Nakon te krize, sljedećih 70 kilometara bila sam dobro, ali je tijekom noći uslijedila nova.

Pomislila sam: ‘Pa, tek trčim četrnaest, a treba trčati još deset sati’, ušla u šator, navukla topliju odjeću, pitala sama sebe kako ću sada van iz tog šatora, jer tek sam se ugrijala, kako ponovo krenuti vrtjeti te krugove. Ubijalo me u pojam kad sam vidjela kako te žene idu, kako kroz noć postojano migolji kolona, kako se krugovi non-stop vrte. Nisam spavala ništa. Nisam mogla.”

Na u listopadu održanom svjetskom prvenstvu u Francuskoj američka trkačica Camille Herron postavila je novi svjetski rekord za žene na 24 sata, istrčala je 270 kilometara, kilometar trčala u tempu 5:20. Osim po izdržljivosti i brzini, Herron će ostati zapamćena i po tome što je nekoliko sati, posve fokusirana, trčala umrljana vlastitom stolicom koja je iscurila od gaćica do gležnja. Jer, odbijala je izgubiti i minutu radi odlaska na toalet.

“Bili smo zapanjeni čvrstinom glave te žene, nije htjela da ništa omete njezin tempo, makar je to izgledalo degutantno, svi su komentirali, gledali, ali to nju nije ometalo da se fokusira. Trčala je u takvom stanju bez imalo pada u tempu. Nevjerojatno, ne znam tko bi to drugi napravio! To se i osjetilo, smrdjelo je, letjelo po stazi, da joj nisu zaprijetili diskvalifikacijom, sigurno bi u takvom stanju išla do kraja. Bio sam baš na tom dijelu staze kad je Herron napokon išla na presvlačenje, a za manje od dvije minute već je bila ponovo na stazi. U posljednjem satu imala je istu situaciju i opet je nastavila dalje”, komentira Janković.

 

Nije za mlađe od 30

Marija Vrajić Trošić oduševljena je Camille Herron. “Izuzetno je otvorena osoba, zrači pozitivnom energijom. Htjela je srušiti svjetski rekord, a svako stajanje znači da se počneš hladiti i teško je ponovo krenuti, treba nadoći na stari tempo. Pokazala je da se mogu pomicati granice. Otpočetka je držala tempo, gledala sam je prvih minuta utrke i razmišljala kako se usudi krenuti tako jako odmah na početku, a ispred sebe ima čitava 24 sata trčanja.

Krenula je u tempu ispod pet minuta po kilometru. To je… što da vam kažem!?”, dodaje Vrajić Trošić, koja smatra da ultra na 24 sata nije za mlade trkače. “U ovu disciplinu ne treba prerano ući. Moje je mišljenje - i ne moram biti u pravu, ali to je moje iskustvo - da je to ipak za stariju generaciju, da treba odraditi određen broj maratona i dugih utrka.” Iza sebe ima više do 200 maratona, 80 ultramaratona, ogroman trkački staž.

“Ultra traži i ultra iskustvo, čisto da ti se ne zgadi, jer ako dođeš na 24-satnu utrku i ne prođeš dobro, može se dogoditi da više i ne želiš nikada nešto takvo niti probati. Mislim da to nije za mlađe od 30 godina.”

Za disciplinu 24 sata trčanja, kaže Janković, “gotovo da moraš mentalno biti malo i pomaknut”. “Od svih atletskih disciplina, ovdje je najmanje bitan trening, bitan jest, ali nije ključ, nego samo pomoćno sredstvo. Jer, moraš imati dobar želudac da u trci, u naponu, možeš primati i probavljati hranu, pretvarati ju u gorivo. Potom, primjerice, pitanje je jesi li u stanju, pun adrenalina, usred utrke, leći i brzo se odmoriti, odspavati 10 do 15 minuta, dakle dobro kontrolirati emocije, ili možeš li pak trčati bez spavanja. Ima tu još jako puno faktora”, zaključuje Janković.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo