Ekipa sportske redakcije HTV-a, kao i njezin član, reporter Edin Mahmuljin, broji 14. dan otkad su stigli na SP u Rusiji. Malo je iza njih prospavanih sati, puno prijeđenih kilometara, a koliko je u tom razdoblju Mahmuljin isporučio reportaža i priloga, trenutačno ni sam ne zna.
Zbrka u glavi
- Iskreno, nemam ideju koji je dan u tjednu. Kad uđemo u srpanj, i dalje ću vjerojatno na milijardu kontrola koje prolazimo svakodnevno, u formulare automatski upisivati lipanj. Ako se dobro pogledaju moje reportaže, siguran sam da sam nenamjerno Rostov nazvao Nižnjim, ili Nižnji Kalinjingradom, jer smo svaki drugi dan u nekom drugom gradu, tako da stvarno ne znam njihov broj. Znam samo da ih moram poslati otprilike dvije na dan, zbog čega me i sada boli glava, a za sve je zaslužan gonič robova, šef ‘Zabivake’ Marko Šapit! - uz smijeh odgovara Mahmuljin, čiji su izvještaji s terena oduševili ne samo publiku, nego i kolege iz drugih medija.
Tridesetpetogodišnji Mahmuljin, koji je ove godine nagrađen priznanjem Hrvatskog zbora sportskih novinara u kategoriji TV reportaže za seriju reportaža s biciklističke utrke Tour of Croatia, dvije je godine član Sportske redakcije HTV-a.
Studirao je na Fakultetu političkih znanosti novinarstvo, usavršavao se u Americi, radio na Novoj TV, a sada je dio HRT-ova tima i svakodnevno donosi gledateljima sve što se zbiva izvan sportskih terena, a vezano je uz SP i Hrvatsku.
Na pitanje o njegovu “ruskom” danu, dobili smo vrlo živopisan odgovor koji najbolje dočarava kako izgleda rad novinara na terenu.
- Nakon igre s Argentinom, završili smo s poslom oko 1 sat, otišli do hotela, spakirali se i odmah na vlak, po priču o navijačima, željeznici i putovanju kroz Rusiju. Vlakom smo putovali 18 sati od Nižnjeg Novgoroda preko Moskve do Sankt Peterburga, gdje je baza reprezentacije. Došli smo sljedeći dan kasno u noći, napravili prilog, dogovorili se za nekoliko novih i u 2.30 krenuli za Rostov. Taj put avionom trajao je devet sati zbog presjedanja u Moskvi.
10 minuta predaha
Došli smo oko 14 sati, ostavili stvari u hotelu i u 15 bili u gradu. Snimili smo prilog, vratili se u hotel, napravio sam grubu verziju i otišao dočekati hrvatsku reprezentaciju koja je došla oko 20 sati po ruskom vremenu. Javljao sam se u Dnevnik, vratio u hotel, završio prilog za ‘Zabivaku’, otišao s ekipom u grad, gdje smo imali dogovoreno javljanje uživo - to je bilo oko 23.15... A kad imam 10 minuta slobodnog, tada spavam sjedećki na stolici u press centru - rekao nam je jučer Mahmuljin.
Najkompliciranije mu je, kaže, ako mu se žuri, objasniti Rusima što mu treba.
- Najljubazniji su na svijetu, ali većina ih jako loše govori engleski. Upravo s tim ruskim engleskim ima bezbroj anegdota. Kolega tonac tako je otišao u ljekarnu pa prvo na engleskom, a potom rukama i nogama pokušavao objasniti da mu daju nešto za prehladu.
Obred uz pjesmu
A kad je odustao, od jada je naglas opsovao: ‘J... mu sve, sad me uhvati prokleta gripa’. Kad je to čula prodavačica, uskliknula je: ‘Aaaa, gripa! No problem’ i dala mu lijekove.
Ali puno je tu već anegdota. Jednu večer, oko ponoći, naletjeli smo na blagoslov nove stanice podzemne željeznice u Nižnjem Novgorodu. Nevjerojatna situacija! Ulazimo u podzemnu, očekujemo da je prazna, a u unutra pravoslavni svećenici imaju obred uz pjesmu i blagoslov.
Potom su sa svetom vodicom obišli cijelu stanicu, a među ostalim i nas poškropili od glave do pete tako da se tu večer nismo trebali tuširati - prepričava Mahmuljin.
Nije zaboravio ni ekipu s kojom radi i dijeli te anegdote - Bojana Drakslera, Sinišu Galara i trojicu Saša - Petrića, Anetića i Dedića. U Rusiji će ostati koliko i hrvatska reprezentacija, a to, kaže, znači - do finala.