PISAC, PUBLICIST I POLEMIČAR

IGOR MANDIĆ 'Država nam puca po svim šavovima, raspadaju se i ekonomija, i pravo, i zdravstvo, i sudstvo. Ali, dobro, baš me briga, ja neću još dugo'

Zagreb, 221117.
Ulica grada Mainza.
Igor Mandic, pisac, kriticar i novinar.
Na fotografiji: Igor Mandic i Ante Tomic.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

 

Novembarsko sunce je darežljivo grijalo Zagreb dok smo Slavica, Igor i ja klasično dalmatinski ručali, lešo junetinu i restani krumpir s umakom od kapara i kiselih krastavaca, a na televiziji išao direktni prijenos kolapsa moderne hrvatske države. Sve ono za što su naraštaji mladića izginuli, pouzdano je odlazilo u guzicu.

Časni zastupnici neobuzdano su se vrijeđali, lupali i vikali, a nas troje ispred malog ekrana smo se s vremena na vrijeme zaustavljali sa zalogajem na viljuški na pola puta do usta, zapanjeni glupošću i prostaštvom. Ako su to bili naši najbolji ljudi, najgore smo jedva mogli zamisliti. Kad vidite Mira Bulja i Gordana Jandrokovića, primijetio sam, ne možete se više zapravo sjetiti zašto ste jednom davno jadikovali zbog Stipe Šuvara. Ni Igoru Mandiću to danas nije jasno, a bio je obilježen kao jedan od opasnijih državnih neprijatelja u Šuvarovoj Bijeloj knjizi.

- Ma, Stipe je bio odličan - kaže Mandić. - Na kraju sam ja shvatio da on nije komunističko čudovište, a on da ja nisam nacionalist.

- Je li riječ o optimizmu pamćenja ili su glupi i nepismeni seljaci u blatnjavim čizmama četrdeset pete zaista napravili bolju državu od ove?

- Bila je apsolutno solidnija. Mudro je preuzela naslijeđe bivših sistema, lukavo to ugradila u svoje dogmatske i autoritarne strukture, da bi već nakon deset godina Hrvatska postala najbogatiji i najnapredniji dio Jugoslavije - uvjeren je Mandić.

Ugodno mi je bilo vrijeme koje smo u srijedu zajedno proveli u njegovu stanu na vrhu črnomerečkog nebodera. Nekima se čini usporen, iscrpljen i obeshrabren, ali ja sam se osvjedočio kako je to još uvijek onaj pisac kojega sam prije mnogo ljeta zavolio, onaj zločesti Mandić koji se nikoga ne boji i koji još kako zna ujesti.

- Kao što se neki prije putovanja potrude pročitati sve o mjestu u koje idu, iz turističkih vodiča se informiraju o povijesti i običajima, o muzejima, galerijama, restoranima i cijenama taksija, vi ste se za svoje umiranje štreberski pripremili, detaljno proučili sve što je ikad itko od Sokrata do Ciorana kazao o smrti. U “Predsmrtnom dnevniku” me zaprepastila vaša morbidna upućenost u našu zadnju destinaciju.

- Istina, možda sam u knjizi malo i pretjerao s citatima. Valjda je to taština, čak i sada u predsmrtnom času, želja da pokažem uredničkim mediokritetima koji su vazda podcjenjivali moje pisanje, prezirno ga nazivali publicistikom, kako nisam bez­veznjak koji se snalazi u teškoj, filozofskoj literaturi, već sam je čitao i probavio i, evo, nakon svega, dolazim sa svojim idejama.

- Zar nisu čudne bezbrojne knjige o smrti, hiljade i hiljade stranica o nečemu o čemu nijedan od nas zapravo ne zna ništa?

- Svi koji su pisali o tome zaustavili su se na rubu s istim zaključkom, ne možemo ništa reći o smrti jer je nitko nije doživio da bi je ispričao. I filozofi su pred smrti ostali dosta nijemi.

Zagreb, 171117.
Pisac Igor Mandic, fotografiran u svom domu.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX
 

Uskraćene iluzije

- Vi kažete, ja čekam ništavilo. Vaš je stav, dakle, radikalno materijalistički, ateistički, nema besmrtne duše...

- Ne, duše nema uopće, a kamoli da je besmrtna. Ja se držim onoga Epikurovog, napisanog još na prijelazu iz četvrtog u treće stoljeće prije naše ere: “Kad je smrt tu, nas nema. Dok smo mi, nema smrti”. To je sve što se može kazati o ništavilu koje nas čeka i ja to dosljedno ponavljam od početka do kraja svoje knjige.

- Kao materijalist i ateist potpuno jednak vama, ja u cijelosti dijelim vaše stavove, ali zar ne bi ipak, pred užasom ništavila, bilo ugodno vjerovati da će biti nešto poslije smrti, da će nas naši mrtvi dočekati s druge strane rijeke razdragano mašući? Nama su, nažalost, takve iluzije uskraćene.

- Pa, dobro je da su uskraćene. Pred kraj života treba se odreći iluzija. Ali, nije užas smrti, kako kažeš, jer nećeš znati da si umro. Nitko od nas neće nakon smrti kazati: “Uh, pa ja sam nešto sasvim drugo zamišljao” jer nas u tome trenutku više neće biti. Naša će se organska materija raspasti. Crvi će nas pojesti, što je jedna vrlo lijepa perspektiva.

- No, jeste li ipak poželjeli da možete vjerovati u besmrtnu dušu i vječni život?

- Ne, jer je to povezano s mnoštvom pogrešnih i glupih ideja. Za početak, s kršćanskom idejom istočnog grijeha, grijeha naših praotaca. Bezbrojne naraštaje upropastila je bedastoća kako je smrt Božja kazna. Da su ljudi kažnjeni smrću zbog svoje seksualnosti, da smo mi sami krivi za to. Smrt je fizička činjenica koja nema veze sa mnom. Želja za iluzijom o besmrtnoj duši je razum­ljiva, čak i prijatna, ali ja sam sebe potpuno anestezirao i odbijam svaku pomisao o onostranosti.

- Zvučite beznadno i turobno, nije u vama, čini se, ostalo mnogo veselja.

- Nekad sam bio veseliji, ali to je bilo uvjetovano mlađim godinama. Između svoje dvadeset pete i, recimo, šezdesete bio sam i poletan i zaigran i energičan i poduzetan. Ne spadam u one koji su srođeni s idejom umiranja, poput mnogih naših filozofa, da spomenem Stanka Lasića koji kaže da je uvijek razmišljao o vlastitoj smrti. Meni je to bilo strano. Sve do smrti naše kćeri.

- Ja bih ipak kazao kako vama uspijeva biti duhovit i vrckav i u bezvoljnosti, kako god proturječno zvučalo, imate strasti u mlitavosti, erosa u thanatosu, u žudnji za smrću krije se žudnja za životom. Unatoč mračnim recima u “Predsmrtnom dnevniku”, na mnogo mjesta mi je došlo kako je to samo jedna od onih šaljivih provokacija po kojima ste čitav život poznati, kao vaša morbidna zajebancija.

Da je umrijeti u tren oka

- Možda si u pravu, da se strast predsmrtnog pisanja naposljetku opet obistinila kao strast života, ali ja na to nisam bio spreman. Mislio sam da ću potonuti u jednu mračnu, mutnu filozofsko-metafizičku splačinu, i vlastitu i tuđu, da ću nestati u žabokrečini užasnih teorija, ali čini se da sam uspio nekako isplivati, snagom neke radoznalosti i, kako kažeš, životnog erosa. Ne bih ipak to nazvao erosom, nego nekakvom upornošću organizma za trajanjem. Upornošću koju ja proklinjem. Knjiga me je zaista slomila. I ona je moja zadnja, nemam više snage ni za pet slova otipkati.

- Ali, što ćete drugo raditi po cijele dane?

- Krepavati.

- Ma, znam vas, nećete se ipak lako predati.

- Neću se predati samo zato jer moram raditi da bih dočekao smrt. Opet jedan glup oksimoron. Moram se truditi da preživim do smrti. Kakva penzija, od penzije se ne može živjeti. Jedino što još priželjkujem je nagla i bezbolna smrt, kao što valjda priželjkuju svi ljudi na svijetu. Kada bih mogao umrijeti u tren oka, od jednog strahovito snažnog, masivnog srčanog udara koji momentalno, kao katapultom izbacuje iz života, to bih odmah prihvatio, ali nemam se kome preporučiti, nema službe ni šaltera gdje bih se obratio, nemam kome napisati molbu u tri primjerka.

Mogu samo čekati i nadati se da me neće pogoditi moždani udar od kojega ću ostati sluzava razmočena alga u invalidskim kolicima, ili da mi neće pasti cigla na glavu, ili da me neki biciklist neće gurnuti pod tramvaj, što mi se čini još najvjerojatnije jer su ovi današnji biciklisti prava napast i užas. Umjesto da se voze po Sljemenu, oni po pločnicima guraju ljude.

- Volite šokirati ljude, biti primijećeni nekakvim radikalnim stajalištem.

Komunisti i nacionalisti

- Ne da ja volim biti primijećen radikalnim stajalištima, već ih imam. U ovoj knjizi napisao sam ih mnogo i većina će proći nezapaženo jer ljudi ne vole čitati. Čitanje im je mučno. Upamtit će se samo ono što sam kazao na televiziji, nekoliko radikalnih misli zbog kojih će se neki šokirati jer strše u našoj prosječnoj banalnosti mišljenja gdje je omiljena zabavna pjesma, nogomet, električna gitara, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, mediokritetsko slaganje s mediokritetskom stvarnošću.

Pokušavam iskočiti iz te kolotečine, kritički misliti o svemu pa i o takozvanim očiglednostima, otkrivati kako je lažno ono što obično uzimamo zdravo za gotovo. Ne znam kako sam u sebi uspio odgojiti tu vrstu sposobnosti za paradoksalnost, za iznenađujuće, vjerojatno kroz literaturu.

- Premda ćete reći da ste umoran i slomljen i samo čekate smrt, vi ste još onaj Mandić kojega znamo posljednjih pedeset godina, tvrdoglav pojedinac protiv svih kolektiva i kolektiviteta.

- Teško je to reći. Imao sam i ja kompromisa. Kako bih, za početak, bio društveno biće, odlazio u restoran ili kino da se nisam prilagođavao.

- Dobro, niste bili u strankama, ni komunisti ni nacionalisti nisu vas zaveli.

- A ne, ja sam htio ući u Partiju. Kao marksistički, ljevičarski odgojen mladić u srednjoj školi, splitskoj Klasičnoj gimnaziji, svesrdno sam se trudio ugurati među komuniste. Apsolutno sam odobravao cijelu demagogiju autoritarnosti socijalističkog režima. Danas, kada se komunističke prošlosti većinom niječu, ja vam moram iskreno priznati da sam želio biti novi Tito. Ali me nisu htjeli primiti u Partiju. Nikad mi nitko nije objasnio zašto. Pretpostavljam da je razlog da su me držali za malograđanskog sina. Zbog oca knjižara, kojemu su nacionalizirali radnju, nisam bio prihvatljiv, premda su, kao što znamo, u Drugom svjetskom ratu mnogi buržuji bili u vrhu Komunističke partije.

- Koča Popović, Ivan Ribar, Miko Tripalo...

- Tako je. No, nakon četrdeset pete sve se okrenulo, buržuji više nisu bili podobni. Pravovjerni su mrko gledali nekoga tko svira violinu, skuplja marke, ispunjava sve uvjete za malograđanskog idiota.

- I tako su vas komunisti odbili, a vi ste za osvetu...

- Postao antikomunist. Da, po prilici. To me je osvijestilo da ja ne mogu živjeti u jednom sistemu, šezdeset godina, non-stop pod jednom partijom i jednim vođom.

- Ipak, to vas nije na drugoj strani odvelo nacionalistima, kao što su mnogi od komunizma otišli u nacionalizam. I s nacionalistima ste jednako bili u nesporazumu.

- Nije baš jednako jer komunisti su me odbili, a nacionalisti su me htjeli. Sedamdeset prve su se otimali za mene. Nekoliko njih, uglednih imena, neki su živi, neki su pokojni, neću ih spominjati, vrbovali su me, ali sam im se žestoko odupro. Nisam želio prići Maspoku ni po cijenu potpune autiranosti. Koju sam naposljetku, evala, i doživio. Da zaključim, kako sam još prije tridesetak godina u jednom intervjuu rekao, ja sam želio višepartijski sistem da ne uđem ni u jednu partiju.

Sramotno stanje duha

- Znam što ćete reći, ali svejedno moram pitati, što vas je odbilo od nacionalizma?

- Nacionalizam je jedno sramotno stanje duha. U bijedni i zaostali projekt konstruiranja nacija Hrvatska i Jugoslavija su zakasnile pedeset, ako ne i stotinu godina, i to nisu mogle učiniti kako su druge europske nacije učinile, poput Francuske i Njemačke, koje su se kroz nacionalizme ujedinile. Mi smo se u nacionalizmima bacili u bratoubilačke ratove, prvo onaj devetsto četrdeset prve, a potom i drugi, gori, devedeset prve.

Odbila me je glupost nacionalizma. Svi pristojni ljudi, napokon, nacionaliste danas smatraju idiotima i profiterskim huljama što za svoje sebične interese čitav svijet upropaštavaju. Nije mi bilo teško takvima reći ne i nikad nisam zažalio zbog toga, iako, ponavljam, nisam uvijek bio tvrd i beskompromisan. Imao sam i ja svoje slabosti i otkliz­nuća. Ne želim se praviti svecem i govoriti kako sam ja proživio ovaj život neokrnjen. Nisam ja Vlado Gotovac pa da budem beskompromisan.

- Ako ste imali neke kompromise, ja bih rekao da su oni samo bili komotni. Ali nikad nisu bili sramotni.

- Hvala, mislim da je tako.

- Nije li zastrašujuće kako se stalno suočavamo s istim iskušenjima? Mijenjaju se ideologije, ali uvijek nam zapravo prijeti ista glupost i nasilje, nekakvi nas idioti žele slomiti i pokoriti. Svaki se dan moramo boriti za svoju slobodu jer jer diktatura čitavo vrijeme tu, iza ugla, i čeka da skoči na nas.

- Gomila vapi za diktaturom, za bičem, za čvrstom rukom. Sramota je to reći, ali ona stara Njegoševa je istinita: “Pučina je stoka jedna grdna, dobre duše kad joj rebra puču”.

- Zbog toga su meni dragocjene pojave poput vas, neustrašivog pojedinca koji svojim kritičkim stavom trajno provocira tu pučinu. Mislim da nam takvi ljudi ne trebaju manje nego u vrijeme crne komunističke diktature, pedesetih godina prošlog stoljeća. Nama se danas naočigled smanjuje prostor slobode, Hrvatska se televizija, vidjeli ste možda jučer, pod pritiskom branitelja ogradila od Aleksandra Stankovića...

- Dakle, to je goli užas. To je nešto najsramotnije što se dogodilo u zadnje vrijeme. Braniteljske udruge postale su strašnije od onoga Saveza boraca, što je kao pomoćni alat Partije nekad kontrolirao društveni život. Nule se, onda kao i danas, spajaju u lance da nas svežu i zarobe. Ljudi koji su bili branitelji, a koji su prije i poslije ostali samo neki ratari, računovođe, postolari, sad se proglašavaju sucima u svim pitanjima. Hiljade nedoučenih žele biti redatelji kazališnih predstava. Žele biti urednici na televiziji, voditi televizijske dnevnike, iako većina njih nije napisala ni tri rečenice suvisloga teksta. Jer ni ne može ništa suvislo napisati. Gomila nema stava, njezin je stav uvijek samo linč.

- Cinični je paradoks da se oni što nam žele oduzeti slobodu u isto vrijeme u slobodu zaklinju. Jer oni su nas, kao, oslobodili. Zbog slobode koju su nam dali moramo im biti trajno zahvalni, i šutjeti i trpjeti kad smjenjuju televizijske urednike.

- Naravno. Oni su nas oslobodili da bi nas ponovno tlačili.

- Da, smiješno...

Odjavna špica

- Kao i ideja da je Hrvatska zasnovana na takozvanom Domovinskom ratu, što je totalna laž i historijska besmislica. Ono malo Hrvatske, što postoji kao jedna hrpica loše spojenih plemena, postoji barem dvjesto godina, a kao čvrsta, organizirana zajednica je tu od 1945. kao Socijalistička Republika Hrvatska. Svi drugi projekti hulja su propadali. Otpočetka su bili osuđeni na propast i završavali kao fijasko. Pa i sada gledamo jedan fijasko, ovo s Agrokorom, koji je metafora za propast Hrvatske. Banda koja se razularila devedesetih stvorila je Agrokor, i to je bio rak koji je razjeo tijelo jedne jedva oblikovane uboge male nacije.

- I što je budućnost?

- Raselit ćemo se, izumrijeti, demokratske statistike ne ostavljaju mjesta sumnji. Ali, ja se ne uzrujavam zbog toga. Pa što onda? Koliki su narodi nestali iz povijesti, koliki su jezici umrli, i nikome ništa. Dobro, neke oaze jezika, neke nacionalne svijesti će preživjeti izolirane i pokušavati se ponovno oploditi, ali kao cjelina ćemo vjerojatno iščeznuti.

- To vas ne rastužuje?

- Naravno da me rastužuje. Ja bih želio živjeti u dobro uređenoj, samostalnoj i zreloj, demokratskoj državi, ali mi to nismo u stanju imati. Ova nesposobna gomila to ne može napraviti. Država, ili barem ono što oni zovu državom, puca po svim šavovima. Raspadaju se i ekonomija, i pravo, i zdravstvo, i sudstvo. Ali, dobro, baš me briga - zaključio je Mandić sa svojom poznatom turobnom duhovitošću. - Ja neću još dugo.

- Da - složio sam se. - Što bi pokojni Arsen rekao, vama teče odjavna špica. 

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo