Kim Kosanović u petak navečer prošetala je modnom pistom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Učinila je to u sklopu obilježavanja "Dana crvenih haljina". Deset žena koje su preživjele moždani udar nosilo je tu reviju - sve su bile odjevene u crvene haljine, koje su kreirali domaći dizajneri. Svaka od njih ima svoju priču: o onome što je doživjela, načinu na koji se nosila s tim i novim životom koji je izgradila nakon toga. Jer, da, moždani udar posve mijenja život, kaže Kim.
Ona je prije tog nemilog dana u srpnju 2017. godine bila sasvim druga osoba. Druge je stvari smatrala važnima, kaže iskreno i otvoreno. Kim je, naime, te iste godine započela svoju svjetsku manekensku karijeru. Zaposlio ju je brend Guess. Uslijedio je život iz snova: putovanje na luksuzne destinacije, spavanje u elitnim hotelima, najskuplja hrana... Bilo je neprospavanih noći i zabave, priznaje.
- Bila sam na vrhu svijeta, barem sam ja to tako gledala. Zarađivala sam zaista jako, jako puno i mislila sam da mi se ništa ne može dogoditi. Ali jest. Bila sam u Podgorici s prijateljima, na odmoru. Gledali smo neki film. Otišla sam u kupaonicu, zaključala vrata i srušila se na pod. Shvatila sam da ću umrijeti, da je to to. Snagom koju sam skupila tko zna kako, podigla sam se i izašla iz prostorije. Ne sjećam se onoga što je uslijedilo - kaže Kim.
Kim Kosanović
A uslijedio je užas. Sreća je što su pad vidjeli njezini prijatelji i odmah su pozvali hitnu. Da je ostala u kupaonici, proteklo bi neko vrijeme prije nego što bi shvatili da se nešto loše događa. Možda bi pomoć u tom slučaju došla prekrasno, kaže Kim. U bolnici je odmah smještena na intenzivnu njegu. Utvrdili su da je pad u nesvijest zapravo koma i pozvali su njene roditelje da se dođu oprostiti od kćeri. Dojurili su s Korčule, gdje su tada bili na odmoru. Doktori su im rekli da neće dočekati jutro. No, dočekala ga je. Prebacili su je u Zagreb, a u komi je bila 12 dana. Onda se probudila.
- Mojim su roditeljima rekli da sam paralizirana i da nema nade da ću prohodati. Rekli su i da nikoga neću prepoznati, ali na svu sreću, pogriješili su. Prepoznala sam sve koje sam vidjela i s mojim je pamćenjem bilo sve u redu. Što se tiče paralize, moja mama se borila za mene kao lavica. Radila je sa mnom, podizala mi ruke i noge, pripremala razne igrice. Ne bih se ovako dobro oporavila da nije bilo nje, sigurna sam. Onda mi je počela dolaziti fizioterapeutkinja, s kojom sam radila tri mjeseca - sjeća se Kim najtežih dana u svom životu. Između ostalog je morala, sjeća se, ponovno naučiti gutati. Pomogla joj je neka posebna žličica, koja, svaki put kad je osoba stisne, škljocne. Bolni su i teški bili ti mali koraci da nauči nešto što svi smatramo normalnim i uzimamo zdravo za gotovo. Bila je jadna i nesretna, kaže, jer sve to ponovno učenje oduzima hrabrost i volju. No, ako je i ona željela odustati, njezina obitelj nije.
- Odlično sam se oporavila, a onda sam otišla na tri operacije u Francuskoj, koje sam morala obaviti. Inače se u toj klinici red čeka godinama, no ja sam ga dobila jako brzo, jer je netko odustao. Sve je prošlo u redu, no na izlasku iz bolnice mi je pukla žilica u mozgu. Onesvijestila sam se. Puta nazad u Zagreb se sjećam jako loše, jer mi je to puknuće oštetilo vid. Imala sam osjećaj da gledam kao kroz mutno staklo i roditeljima uopće nisam znala objasniti kako točno vidim svijet oko sebe - sjeća se Kim. Njezina majka odmah je htjela nabaviti naočale za kćer, no otac je smatrao da je najbolje malo pričekati. Bio je u pravu. Vid se malo po malo vratio. Ne u potpunosti, priznaje. Još uvijek povremeno ima poteškoća s vidom, no nada se najboljem.
- Nitko ne zna hoće li se situacija poboljšati ili ne. No, ako je ovo najgora posljedica ovoga što mi se dogodilo, dobro je. Živa sam, hodam, prepoznajem ljude, dobro mi je. Čak sam se vratila i na fakultet. Doduše, teško mi ide jer se ne mogu koncentrirati. Prije sam smatrala normalnim da sjednem i učim, ali sad to jako, jako teško ide. Pala sam sve kolokvije, ali profesori imaju razumijevanja za mene. No, neću odustati - kaže Kim.
Fakultetu se nakon moždanog udara vratila, no manekenstvu ipak nije. Shvatila je da je to više ni najmanje ne zanima i ni u jednom trenutku nije požalila što nije nastavila graditi svoju karijeru u modnim vodama. Sada ima jasan cilj: želi završiti fakultet i raditi. Premda je prije željela raditi u klinici, to se promijenilo. Sebe sada vidi kao motivacijskog govornika - ljudima bi voljela prenijeti svoje iskustvo i reći im da uzmu život u svoje ruke. On je kratak, loman i sutra možda ne postoji, reći će im Kim.
Kim Kosanović
- Nisam ni ja to shvaćala dok mi se ovo nije dogodilo. Vidim da ljudi stvari ostavljaju za sutra, a ne bi trebali. Imala sam nepune 23 godine kada sam doživjela moždani. Mislila sam da se to događa nekome drugome i nekome starijem, a nipošto meni. No, eto, dogodilo se i ja sam odlučila iz toga izvući najbolje što mogu - kaže Kim i priznaje kako je u njezinom životu sada sve drugačije. Redovito vježba, a vrijeme koje je provela ćelava, jer su je obrijali zbog zahvata, a perike nije željela nositi, naučilo ju je da voli samu sebe. Postala je jutarnji tip, a lude tulume zamijenili su odlasci na doručak s prijateljicama. Shopping je više uopće ne zanima.
- Kad sam počela raditi za Guess, probahatila sam se. Sad to vidim. Bila sam jako mlada i taj uspjeh mi je lupio u glavu. Ljude sam počela gledati svisoka, a zapravo uopće nije bilo razloga za to. Mislim da je udar bio upozorenje i nešto što me vratilo na pravi put. Revija koju sam nosila u Lisinskom je nešto što sam rado prihvatila, ali sam jasno osjetila da to više nije to za mene. Prije godinu i pol bih u tome uživala, a sad i ne baš. To pokazuje koliko sam drugačija postala i ponosna sam na sebe zbog toga - zaključuje Kim i ponavlja nam važnu činjenicu: svake godine moždani udar ubije dvostruko više žena nego karcinom dojke. Važno je to znati, dodaje. Moramo biti svjesni da se moždani udar može dogoditi svima nama, bez obzira na to koliko godina imamo.