Naravno da je u početku Dražen Kokanović mislio da će to biti genijalan klub, jer snovi nemaju ograničenja, ali sasvim sigurno nije ni sanjao da će napraviti mjesto gdje će se ravnopravno izmjenjivati slam poezija i glamurozne modne revije, fetish partyji i ozbiljne knjižne večeri, da će mu se na stageu pojaviti David Byrne, Steve Earle i David Thomas, tamo neki vrlo važni američki veleposlanik Galbraith kojega se plašio i sam Predsjednik Prvi.
Nije razmišljao da će mu se na sceni glumci ubadati iglama i puštati si krv, da će napraviti rasadište zagrebačke, a umnogome to znači hrvatske kulturne i alternativne scene, kultno mjesto koje će obilježiti živote desecima tisuća ljudi koji su u Gjuri 2 formirali sebe i svoje stavove, izgradili prostor slobode, mjesto gdje su se na ulazu skidale sve krinke i živjelo bez predrasuda, stigmi i okova. Jedan će ga autor opisati ovako: “Izgleda kao zvijezda iz nekog davno izgubljenog filma Jima Jarmuscha, ima unazad zalizanu prosijedu kosu, crne naočale i čitav niz skupocjenih odijela. Neka vrsta hrvatskog Ricka iz Casablance, preko dana radi u odvjetničkoj kancelariji, noću vodi svoj bar.” Stvar je bila puno gora. Možda ju je dobro dočarati kroz rečenice Feđe Vukića koji je u Servusu pisao o noći 23. studenoga 1990. kada je, nakon preuređenja otvoren klub Đuro 2.
“Petak, 23. studenog, AD 1990. donio je i u Zagreb naplavine bjelosvjetskog happening štimunga - iste noći tresli su se temelji dviju potpuno različitih građevina u dva potpuno različita dijela grada. Najprije je u tek preimenovanoj ulici Medveščak, u podrumu historicističke zgradurine tik do rezidencijalnog predjela grada, ponovno otvoren dobri stari ‘Đuro’, nekoć tzv. omladinski klub s dodatkom ‘Đaković’. Jedna od kultnih luka zagrebačkog nightclubbing krstarenja sada je dobila nešto otmjeniji interijer autora Damira Radakovića i Zorana Zidarića, koji su mjestimično (pre)naglasili elemente (malo)građanskog namještaja, što, obavijeno tutnjanjem najnovijih electro-body-rap-hop-psycho-soul ritmova, može biti shvaćeno i kao ironični odmak. Kako bilo, te je večeri u Đuri bio tout Zagreb d’culture jeunesse, kao u najboljim danima, suknje i haljine bile su decentno kratke, momci uredno počešljani, parfemi usklađeni, konobari dovoljno hitri, vino prikladno rashlađeno, garderoba barem prve večeri nenametljiva. No, u diskoteci The Best, u podrumu bazena Mladost, na samom rubu grada prema Savi, od garderobe je ostalo samo Garde. Već na ulazu Šafranićevi su uvijek pristojni Sokolovi ukazivali da se unutra zbiva zaista jedinstveni događaj: predsjednik Republike prisustvuje otvaranju diskoteke uz obavezne savjetnike... The Best je uređen u najboljoj maniri velikih zabavnih postrojenja kakve su širom mondenih ljetovališta ostavili anonimni talijanski dizajneri, tako da na stropu ne manjka ni znakova zodijaka. Ogromni je prostor bio prigodom otvaranja ispunjen do posljednjeg kvadrata elitnom, pretežno nouveau riche publikom koja se do Save dovezla visokokoturažnim spravama, primjerice jednim Rollsom i jednim specijalno uređenim čudovištem s trokrakom zvijezdom, među inima. I dok se Đuro davio u dimu, kroz široki polumrak novog diska The Best kretale su se persone u nevjerojatno kratkim suknjama s nemogućim izrezima sprijeda i pozadi”, opisao je Vukić otvaranje dvaju klubova.
- Ljudi koji su radili dizajn bili su, primjerice, Bruketa & Žinić, napravili smo stotine izložbi, svih mogućih fotografa, hrpu modnih revija - kaže danas Kokanović, skinuvši hrabro masku da ga konobar ne vidi u kafiću Kinoteke. I dalje pažljivo bira garderobu, nosi naočale i kosu češlja unazad. Smije se na isti način kako se osmjehivao kada je prije trideset godina otvarao Gjuru 2 i zbog njega u jednom trenutku kao odvjetnički pripravnik završio u pritvoru Remetinca, gdje mu je Miroslav Kutle kuhao kavu dobrodošlice, a pritvorska murja se smijala kada im je govorio da je zabunom dospio usred noći u pritvor. “Da, svi su ovdje zabunom”, replicirali su odvjetniku koji je obično dolazio radi klijenata, a ne kao netko kome će uzeti žnirance iz cipela.
Radi fakticiteta treba navesti da je klub Đuro Đaković dobio ime po onom narodnom heroju one države iz onoga rata, a 1984. godine je prvi put otvoren. U njemu su kao DJ-i nastupali svi koji se i danas bave glazbom, od Dubravka Jagatića, Ilka Ćulića, Martina Milinkovića, Ozrena Kanceljaka, gotovo svih koji znače nešto u životu zagrebačkih DJ pultova. Đuro je radio do ‘89., kada je zatvoren, bio je to prvi život kluba na Medveščaku, uz Malu scenu.
Širokim stepenicama spuštalo se u ogroman dugački podrum koji se na svojem kraju otvarao u ogromnu prostoriju u kojoj je bio plesni prostor. Tako je klub izgledao prazan. U svim ostalim situacijama, kada bi se prošli redari na ulazu, ulazilo se u najzavodljiviji pakao. Dim u kojem su se krila tijela ozbiljno zgodnih komada i vjerojatno neki frajeri, natiskani u gužvu kroz koju se trebalo znati probijati da bi se došlo do šanka ili plesnog podija. Energija tuluma bila je u svakom djeliću kluba, tuđa su tijela jednostavno prolazila kroz ruke, govorilo se na vratu, u kosu sugovornice ili deranjem kako bi frend nešto čuo, bilo je sve točno onako zločesto primamljivo kako treba i kako bi svaki roditelj zabranio. Kada je to počeo stvarati, Kokanović je imao 29 godina i bio je zaposlen u jednoj zagrebačkoj kompaniji kao uredski pravnik, a bez ambicije da utone u rutinu sigurnog života. Tada se prihvatio Đure.
Kokanović je, naime, radeći tijekom faksa u “Kugli glumište” kao scenski radnik i DJ u Lapidariju i Kulušiću, znao kako postaviti klub, znao je i sve koji su vodili druge klubove, ljude iz ondašnjih omladinskih organizacija, a kako je, očito, prirodno talentiran za menadžerske poduhvate, našao se u razgovoru o otvaranju kluba. Preuzeo je obavezu otvoriti klub, okupio nekoliko bliskih prijatelja, među njima Miroslava Mikija Balenta i Antuna Petkovića, koji su bili zaduženi za ugostiteljski dio, te Nikolu Devčića Mišu kako bi složili program. Godinu dana su preuređivali prostor i otvorili ga svima, autorima i publici.
- Sami smo sve uredili, Miki je studirao fiziku i znao je sa strujom, šank su napravili arhitekti Damir Radaković i Zoran Zidarić. Oni su sve smislili, gdje će se nalaziti šank, gdje toalet, a mi smo zidali, lijepili pločice - govori Kokanović. Gjuro 2 je imao vjerojatno najveći šank u gradu, duž cijele prve prostorije, proziran s raznim stvarima ugrađenim u neku epoksi masu. To su izlili Greiner i Kropilak, Mišo je za sobom dovukao Vjekoslava Zaninovića, Marija Kovača, Bruketu i Žinića, sve ih je uvalio u kaos Gjure 2. Svi su, naravno, rado pristali jer je to bilo nešto gdje je bilo mjesta za sve. Godinu dana kasnije dogodila se scena koju je opisao Feđa Vukić, otvoren je Gjuro 2. No, to je uvijek bio jedan klub, ovaj kasniji je prihvatio prošlost i napravio svoju budućnost.
- Sve je eksplodiralo nakon dva, tri mjeseca, već početkom 1991. bili smo hit - kaže Kokanović. Klub je do tada bio u nadležnosti Saveza socijalističke omladine, a odande su svi polako odlazili i ostavili klub u sigurnim rukama.
- U početku je utorak držao Saša Dragaš. Tamo su časopisi Quorum, Godine nove i drugi organizirali promocije. Likovni su umjetnici držali izložbe. Bili smo pravi klub s ogromnim članstvom, vjerojatno su tri do četiri tisuće ljudi u Zagrebu bili članovi kluba. To je, naravno, bilo i zbog toga što članovi nisu plaćali upad, iako se ulaz naplaćivao tek nakon 23 sata i vjerojatno su ulaznicu kupovali samo oni koji su prvi put došli u Zagreb. Do 23 sata bi završio program, promocija ili nešto slično i nakon toga bi se plesalo - prisjeća se Kokanović.
Na neki način je Gjuro 2 sudjelovao u sociološkoj podjeli u Zagrebu. Jedna je ekipa, šminkeri, odlazila u Saloon, a druga, kojoj bi pripadali mladi umjetnici, rockeri, studenti, odlazila je u Gjuru 2. - Cijeli je grad kreirao program - opisuje Kokanović.
- Mislim da ne postoji nitko tko nije imao svoju promociju knjige, koncert, radio nešto kreativno za publiku, a da nije gostovao u Gjuri - kaže Kokanović. Klub se sam financirao po jednostavnom principu, prodaš milijun piva i dio odvojiš za program. S vremenom su se ustalile večeri koje su držali pojedini DJ-i. Legendarni su bili, primjerice, utorci i after partyji četvrtkom.
- David Bryne je došao jer se povezao s Mišom po makrobiotičko-vegetarijanskoj liniji i došao je na jednu izložbu. Ustvari je došao na tulum. Bryne je htio da dovedemo neke etno grupe, pa smo pozvali Legen i Edija Maružina iz Gustafa. Nismo to uopće reklamirali jer smo znali da bi došao cijeli grad, a mi ne bismo preživjeli. Tada nije bilo ni mobitela u širokoj upotrebi i postojale su samo pozivnice. Pojavio se i američki veleposlanik Galbraith. Kada je Byrne ušao u dvoranu, ovi su svirali. Uzeo je gitaru, stao na pozornicu i počeo svirati s njima, između ostalih, ‘Psycho Killer’. Publika je otkinula na tih pola sata svirke koja nije niti bila dogovorena. I sad je to povijest - da je David Byrne iz Talking Headsa svirao u maloj šupi na Medveščaku - smije se Kokanović tom događaju.
I spomene kako su u klubu nastupali brojni strani bandovi i muzičari kao David Thomas ili Steve Earle, kojega se uspoređuje sa Springsteenom. - Što to vrijedi, na koncertu je bilo pedesetak ljudi - kaže Kokanović i nabraja kako je tamo izvođen i legendarni Zagreb Cabaret, u kojem su nastupali braća Mirković, Goran Navojec, Nenad Cvetko, ali se to tada krilo jer su tek bili na početku Akademije. Matej Meštrović radio je glazbu, nastupala je i Darija Mikulandra, izgledajući kao “milijun dolara u kešu”. Likovi su bili neizbježni Zagorci kao Tito i Franjo Tuđman, ali i Josip Manolić i Antun Vrdoljak, svi.
- Dvije godine su nastupali, najebali se majke HDZ-u, sve je bilo dupkom puno, karta se nije mogla kupiti i svi su htjeli vidjeti tu predstavu - govori Kokanović o dvije godine kada je Gjuro 2 bio adresa te predstave u podrumu. Zbog programa su nekoliko puta bili na ispitivanju, ali je to bilo prihvatljiva žrtva za klub. Ustvari je teško sastaviti pametnu kronologiju jer su sva sjećanja ubačena u jednu sliku, u Gjuru.
U klubu se održavao i FAK, Festival alternativne književnosti, svoje su rečenice tamo čitali Boro Radaković, Čićo Senjanović, Rujana Jeger, Simo Mraović, Miljenko Jergović, Kruno Lokotar, Drago Jančar, Ante Tomić, Damir Karakaš, Ivica Ivanišević, Matt Thorne, Irvine Welsh, Edo Popović, Vedrana Rudan, Milko Valent, Jurica Pavičić, Gordan Nuhanović, Michel Houellbecq i drugi. Thorne je u The Independentu pisao o boravku na Festivalu novih puritanaca, koji je u Gjuri 2 organizirao Boro Radaković.
“Devet je sati ujutro, Ben Richards, romanopisac i kolega novi puritanac, lupa mi na vrata, uvjeren da sam umro. S obzirom na stanje u kojem me prošle noći ostavio, to mu i nije bila nerazumna pretpostavka. Odlazi do recepcije, gdje nas čekaju dvije studentice novinarstva i jedna žena iz hrvatskog izdanja Cosmopolitana da nas intervjuiraju. Posuđuje mobitel, naziva Dražena Kokanovića, jednog od naših hrvatskih domaćina i objašnjava mu situaciju. ‘Nema problema’, kaže mu Dražen, ‘nazvat ćemo London i reći njegovoj djevojci da je ostao u Hrvatskoj s mnogo lijepih žena’”, stoji u jednom od tekstova koji će izaći u monografiji koju Nikola Devčić Mišo mukotrpno gura da izađe za nekoliko mjeseci. Krvnički naganja ljude da mu pišu i dostavljaju fotografije kako bi dopunio kolekciju koju je sam nabavio, a koje se pojavljuju i na ovim stranicama.
Kada se pojavio Irvine Welsh, red za ulaznice je bio do Fanatica, nasred ulice Medveščak, pa su morali preseliti tu književnu večer u Centar Kaptol kako bi osigurali prostor za 800 ljudi koji su ga htjeli slušati. - Čitao je na svojem edinghburškom slengu koji nitko nije razumio, ali su ozbiljno pljeskali. Nakon toga smo svi prešli u Gjuru - kaže Kokanović.
U klubu su nastupili vjerojatno svi bendovi koji su nastali u Hrvatskoj u posljednjih četrdeset godina, od Majki, Pipsa, Psihomodo popa, Ede Maajke, do Urbana, Miladojke Youneed, Kojota... Jednostavno, Gjuro 2 bio je mali kulturni centar, govori Kokanović nedužno. Nedužno pritom nije pretjerivanje, on uistinu priča o tome kao o nečemu sasvim logičnom i prirodnom, iako bi, da je makar pridruženi član HDZ-a, dobio ulicu s fontanom u Zagrebu. Spominje pritom dizajnera Dejana Kršića koji je izrađivao flyere jer tada nije bilo interneta u današnjem smislu, a ni novca za oglašavanje.
Programi za pojedine događaje su se otiskivali na flyerima i ostavljali na strateškim lokacijama u Zagrebu, u KIC-u, Kinoteci, knjižari Moderna vremena i drugim mjestima. A onda je publika shvatila gdje će saznati što se planira. Klub je imao najbolju reklamu po sistemu word of mouth, samo što su tome služili flyeri. Od 2000. do 2005. godine legendarni su bili utorci u Gjuri, četvrtak je postao after party, s programom odmah nakon radnog vremena, prvi klub s takvim sadržajem. Uvijek su kužili što je in, nisu propuštali priliku biti na vrhu.
Seks je bio i na sceni, u Gjuri 2 su nastupili i newyorški transvestiti izvevši show Nymphomania, u kojem je bilo bičevanja, pjevanja i plesanja na pozornici, iako je sve počelo prigodnom modnom revijom, za zagrijavanje. Izostao je seksualni odnos koji su inače priređivali na drugim nastupima, a zagrebačka ih je publika dostojno dočekala, publika je bila jednako luda i zabavna, seksepilna i dostupno gola, zagrebački su se transvestiti pojavili kao da izlaze na kućni tulum, a ne u klub u kojem su i policijske patrole dolazile na cugu i visile na šanku. Najhrabriji u publici bili su nagrađeni ljubljenjem. Uostalom, odlično su se uklopili u Bizzare partyje, na kojima su performeri, odjeveni u kostime od gume i plastike, bušili vlastita tijela.
“Ne mogu vjerovati da su ženi krila stvarno bila zašivena za kožu. Kad ih je muškarac počeo parati, mislila sam da mi se to samo čini. No, krv joj je stvarno počela teći. Vrhunac je bio kad joj je iglom probio kožu na leđima i kroz rupu provukao metalne šipke”, opisala je jedna 19-godišnja gledateljica scenu. Da, Gjuro 2 bio je i sigurno mjesto za gay publiku, svi koji su živjeli tada u Zagrebu, imali su svoje mjesto i pravo na svoje mjesto u Gjuri 2. Postojanje i uvažavanje bilo je pravo tog kluba znatno prije nego što se shvatilo da isto pravo postoji i u Ustavu Hrvatske.
Klub je imao svoj vrlo ozbiljan raspored noći i točno se znalo kada se treba pojaviti jer se po DJ-ima mijenjao sadržaj i stil. Utorak je bio važan dan, tada su svi koji su htjeli nešto značiti u gradu dolazili u Gjuru 2. Za pultom je bio Mario Kovač. Pred kraj programa je puštao senzacionalnu stvar, snimku nastalu u danu kada je objavljeno da je umro drug Tito. Svi znaju da je emitirana u 15.05, igrale su se utakmice. Kovač je puštao snimku nastalu na Radio Beogradu. Gordan Nuhanović je u jednom tekstu napisao kako je drug Tito tamo umirao svakog utorka između jedan i dva u noći, a ne, kako svi vjeruju, u 15.05.
U Gjuri je Kokanović započeo i s odvjetničkom karijerom. Ozbiljan rad u ozbiljnoj odvjetničkoj kancelariji, a to je bio Kokanovićev službeni život, značio je trčkaranje po sudnicama na najbezveznije rasprave dok se stvar nije zakuhala i on postao seriozan odvjetnik čije pojavljivanje u sudnici znači da je klijent u velikom dreku i prijeti mu nekoliko godina zatvora, pa je zato angažirao odvjetnika koji će ga stajati bogatstvo, ali sloboda se osvaja i novcem. Poslijepodneva su i tada značila vrijeme provedeno nad spisima i zakonima kako bi se uspješno pregurao sljedeći dan, a onda, kada bi pala noć i svi normalni otišli u svoj krevet, Kokanović bi otišao u Gjuru. Tamo bi dočekivao jutro s ekipom kojoj je ponudio najopakije kulturno mjesto u Zagrebu, s onima koje je doveo da bi Gjuro 2 mogao biti tako dobar, od konobara koji su, baš kao u filmskom klišeju, ustvari bili studenti medicine i drugih ozbiljnih fakulteta, ljudi koji su imali velike ambicije da postanu ozbiljni i ugledni članovi društva i koji su ih i ostvarili. Sve uz “toksičnu buku”, kako će to opisati i Nikola Devčić Mišo, Kokanovićev frend s kojim je mladi odvjetnik u usponu napravio Gjuru 2, a to su bili ogromni rezervoari dobre glazbe koji su se otvarali u noćima na Medveščaku, gomilu cuge, razuzdanog smijeha, seksa, filozofije i obične životne banalnosti, jednostavno, života u njegovu najboljem izdanju.
- Nismo imali ništa, nismo imali svoje stanove, jedva studentske sobe, nismo imali žene ni obitelji. Imali smo samo Zagreb i noć. Morali smo napraviti nešto - kaže Kokanović s osmijehom čovjeka koji mora na brzinu smisliti opravdanje za jednu od boljih ludosti koje je napravio u životu.
Kokanovićevo je ime upisano u rubrici važnih kreatora kulturnog života, ipak je riječ o čovjeku koji je organizirao više od 150 jazz koncerata, dovukao u ovu malu zemlju zbrčkanih ljudi najbolje svjetske jazz glazbenike, organizirao dvadesetak jazz festivala, punio Adrisove hotele imenima jazz zvijezda do kojih je rijetko tko mogao doći, a pritom je čovjek koji je desetljeća probdio u najluđem podrumu Zagreba, Gjuri 2. Za one koji su ga samo površno poznavali, lako je moguće da je djelovao kao tip koji ima blizanca i svaki od njih ima svoj, sasvim drugačiji život. Ustvari je u životu htio biti nogometaš. Igrao je u slavonsko-brodskoj zoni, na području od Gradiške do Vinkovaca. Bio je dobar. Kao ljevak, bio je poseban, nastupao je za kadetsku reprezentaciju, trčao je terenom s Mlinarićem i Deverićem u ekipi. Trenirao ih je Belin, a Jozić je bio selektor. Imao je sve predispozicije da postane heroj sportskih stranica. No, zavela su ga večernja svjetla velegrada, zbog njih je odlučio upisati faks u Zagrebu i ostati ovdje umjesto da je ostvarivao neku ideju svojih roditelja, završio strojarstvo ili nešto slično, zaposlio se u rodnom Slavonskom Brodu i bio normalan čovjek.
Ne, on je, da bi imao alibi za odlazak u Zagreb, odlučio upisati arhitekturu i pravo, trebao je prijeći iz kluba BSK u NK Zagreb i onda je na brzinu odlučio da će ostati samo uz pravo jer je tu trebalo samo štrebati dok je arhitektura tražila i ozbiljan rad. A htio je biti slobodan noću. Nogomet je otpao usputno, nije se više uklapao u njegov stil života. Studirao je u studentskom domu, učio u Sveučilišnoj, a navečer se uvijek neki vrag slavilo u domu. - Živjeli smo na cesti - smije se i opisuje život s indeksom, u kojem zadnji tramvaj odlazi u pola jedan noću, koncerti su u Studenskom centru, na Trgu se kupuju strane novine u kojima se čita o novoj glazbi, gleda se po dva, tri filma dnevno u kinima, radi se po raznim podzećima, neke glupe studentske poslove koji su zahtijevali fizički angažman, ali tamo se zarađivalo. Sve je to Kokanović ostavio iza sebe kada mu je Gjuro 2 postao adresa u životu.
U Gjuri 2 intenzivno je bio od 30. do 40. godine života, šest noći tjedno. I onda je shvatio da je dosta. Otišao je 2000. godine. Pokrenuo je VIP club, jazz okupljalište. Gjuro 2 se ugasio 2005. godine.