Prošlog je srpnja napunila stotinu i jednu godinu. Najstarija je partizanka, nositeljica partizanske spomenice iz 1941., nekadašnja članica Predsjedništva SFR Jugoslavije i zastupnica u Skupštini Srbije, jedna od samo devet žena u to doba.
Ida Sabo dočekuje nas uređene frizure, dotjerana, iako vidno slaba, tijela utonula u sofu, ne pristaje rukovati se dok ne ustane, inzistira da pričekamo dok se drhtavim rukama hvata za hodalicu te odlučno kaže s dozom autoironije: “Ovdje se gosti dočekuju na nogama!”
Makar se u životu nije puno selila, ratovi i politički dogovori uredili su, kako je slučaj sa stogodišnjacima na ovim prostorima, da je često mijenjala dokumente, živjela u puno istih, a različitih zemalja. Rođena je u austrougarskom, Pečuhu 1915., veći dio života provela u Novom Sadu, tamo je i danas.
“Ovih mojih dosadašnjih stotinu i jedna nevjerojatno su brzo prošle”, kaže zamišljeno, kao da je to i samu čudi. “Bio je to, nemam tu što dvojiti, lijep i bogat život, ne materijalno bogat, ali to mi nikad nije ni bilo bitno. Važno je da sam se osjećala ispunjeno i da sam znala zašto živim. Uvijek mi se činilo da još imam puno toga bitnog napraviti. Doživjela sam da na svoje oči gledam raspadanje svijeta koji sam gradila, to nije lako promatrati, a to doba propadanja i društvene regresije već jako dugo traje. Nacionalizam je prvo oružje buržoazije, kapitala, kapitalu svako toliko treba rat. Nacionalizam nikome nije urođen, njemu se ljudi uče, a čovjek je podložan manipulaciji. Da sam samo malo mlađa i zdravija, i danas bih se borila, pogledajte u što se to pretvaraju Europa i svijet oko nas.”
Nema jedinstva
Iako se govoreći lako umara, povremeno je gotovo sasvim izdaju glasnice, važno joj je reći što ima, naglo se uspravi, pa iz sebe izvuče snažan, gotovo dramatičan ton kojim kaže: “Viktor Orbán je zvijer. Samo se životinja tako može ponašati prema ljudima kako se on ponaša prema izbjeglicama. Orbán, kad govori o opasnosti od izbjeglica, svjesno radi na tome da kod domaćih ljudi stvara osjećaj straha i ugroženosti, a mislim da bi se prvenstveno trebalo bojati posljedica svojih nedjela. Mi danas, općenito, živimo u svijetu koji je izgubio osjećaj za temeljna načela humanosti i pravednosti. U moje se vrijeme išlo i u španjolski građanski rat, boriti se protiv fašizma, odavde su odlazili članovi radničkog pokreta, neki od vodećih revolucionara, članova najužeg vodstva KP, jer smo osjećali da je to zajednička borba. No, danas u Europi kao da je povezana samo desnica, a ljevica je raštrkana, razjedinjena, jako slabo vidljiva. Opet urlaju fašisti. Ono što je najrazornije danas u Europi jest to što nema ni ljevice, ali ni jedinstva. I sasvim je realno bojati se rata kad pogledate kako izgleda ovaj svijet oko nas. Političari nemaju osjećaj odgovornosti. Evo, kako je moguće da se danas po Srbiji četnici izjednačuju s partizanima?”
Kao trinaestogodišnjakinja morala je, zbog neimaštine, napustiti nižu gimnaziju i zaposlila se u tvornici tekstila. Nije prošlo dugo da se priključila radničkom pokretu, a 1934. je primljena u SKOJ. Prelazi raditi u subotičku tiskaru, a pet godina kasnije bježi u Ljubljanu - nakon što su mađarski fašisti dobili podatke s imenima pripadnika sjevernobačkog radničkog pokreta, morala je napustiti Suboticu ne bi li izbjegla uhićenje. U Ljubljani je bila sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a, 1941. bila je u grupi komunista koji su u Sloveniji pokrenuli ustanak.
Prvih godinu dana rata provodi u Ljubljani gdje je koordinirala gerilski pokret. I danas priča anegdote vezane uz akcije rasturanja letaka, ispisivanja antifašističkih parola po zidovima, dostavljanja poruka među komunistima... No, 1942. je uhićena i zatvorena. Nakon što su je talijanski fašisti pustili iz zatvora pridružila se partizanima, kraj rata dočekala je u Glavnom štabu partizanskih odreda Slovenije. “Još do prije dvije godine zvali su me iz Slovenije da dođem na proslavu Dana pobjede. Fizički sam tad bila puno jača i možda sam i mogla otići, no kad sam čula da sam jedina živa partizanka, odustala sam. To je račun koji čovjek plaća s ovako dubokom starošću, da gdje god ode, čuje da je ‘jedini preostao’, ‘zadnji preživjeli’.”
Borba
Na upit što ju je održalo u životu, malaksala i vidno umorna od razgovora, a svaki dulji je za nju veliki fizički napor, stisne malenu, mršavu šaku i bez razmišljanja, rezolutnim tonom kaže: “Borba. Ne znam je li bilo teže boriti se tijekom rata s puškom u ruci, u šumi, ili poslije oslobođenja voditi bitku za ravnopravnost žena i muškaraca. Nepismenost je tad, iz ove perspektive, bila frapantna, a najveći dio nepismenih bile su žene. Pokret za ravnopravnost žena bio je jak, a bitan temelj tome bilo je sudjelovanje brojnih žena u ratu. Žene su se na fronti izborile za svoj bolji društveni položaj jer ženu koja se bori ne može nitko ignorirati. Život po svojoj prirodi i jest stalna borba. Mojoj generaciji baš ništa nije bilo poklonjeno, u to se doba baš ništa nije podrazumijevalo. Sve smo morali stvoriti sami. Od najbanalnijih stvari pa dalje. Kad se rodiš usred Prvoga svjetskog rata, a tek što se zadjevojčiš već si u šumi, usred Drugoga svjetskog rata, u partizanima, pa dođe vrijeme mira i siromašne zemlje koju je trebalo graditi, život ti je stalna borba. Ni kasnije ta borba ne prestaje.”
Unatoč tome, kaže, “iako je bilo teško, nama je možda bilo i lakše negoli je danas. Jer, mi smo bili puni vjere i jedinstveni. To povjerenje koje sam ja imala u svoje drugove, u to da niti jedan, ako padne u ruke Talijanima, neće odati nas druge, ne znam imaju li danas ljudi jedni u druge. A to međusobno povjerenje i vjera u ono za što sam se borila držali su me i u zatvoru Miklósa Horthya i u Mussolinijevu. Iz ove perspektive mi je jasno da smo mi preživjeli na zanosu, da je to bilo naše najjače oružje protiv fašizma, danas je možda nemoguće i razumjeti koliko smo mi apsolutno međusobno povjerenje imali, nas je nosila ta borba i znali smo da idemo samo prema boljem. Zato nam je bilo puno lakše. Taj optimizam je bio nepobjediv, zato smo i pobijedili mi, a ne oni, zato antifašizam nisu mogli razoriti”, kaže. “Kad se Matko Luković, pripadnik Crvene armije, vratio u Suboticu, uhitili su ga mađarski fašisti i mučeći ubili u zatvoru. O tome mi je pričala majka, sva u strahu, jer se bojala za mene nakon što sam se priključila pokretu. Opisivala mi je kako je izgledao Luković nakon tortura koje je prošao. Bojala se da ću i ja tako proći. Ubili su ga, ali nije progovorio. Takvi smo i mi bili. Ljudi su umirali, ali nisu izdali druge.”
Ženska prava
Borba za ženska prava, ističe, “nije završila, ali mi smo ostavili dobre temelje. Poslije rata veliki je zadatak bio raditi na opismenjavanju žena, nekad su i legislativno držane manje vrijednima, gotovo pa bile izjednačene s maloumnima. Pamtim slučaj da su djevojčicu od 12 godina roditelji prodali za suprugu. Dok taj dječak za kojeg su je vjenčali nije sazrio, iskorištavali su je njegov otac i starija braća. U 20. godini je uzela pušku u ruke i sve ih poubijala. Osudili su je na smrt, a potom kaznu smanjili na 40 godina.”
Udavala se dvaput, oba supruga bili su partizani. Prvi, Janoš Kovač, ubijen je nekoliko dana prije samog kraja rata, zajedno su se borili u Sloveniji.
Drugi suprug, Filo Kozmidis, umro je prije 12 godina. Kozmidis je bio Grk koji je zbog sukoba s nekadašnjim kolegama iz tamošnje Komunističke partije morao napustiti zemlju i u Grčku se nikad više nije vratio. S Filom Kozmidisom Ida Sabo ima dvije kćeri, brojne unuke i praunuke. Kćeri su obje u 60-ima, profesorice s doktoratima iz fizike, starija joj, kaže, i danas zna reći, zamjerajući joj, da se u mladosti više bavila mijenjanjem društva, negoli odgajanjem vlastite djece. “Moja djeca bila su dobro i izrasla su u odlične ljude, a ja sam tad bila potrebna i drugima. I sad me obilaze djeca mojih pokojnih suradnika. Nisu me zaboravili ni prijatelji iz Slovenije, kćerka Edvarda Kardelja me obilazi.”
Od svega u životu danas je, priča, najviše raduje “onaj tamo mali”. Mahne glavom prema polici na kojoj stoji fotografija dječaka od nekoliko mjeseci. “To je moj praunuk, Vid, sad će u prosincu imati godinu dana. Cijeli je stan u stanju propuzati, i jako je brz u tome. I samo se smije i smije”, razdragano govori. S lijeve strane, tik do Vidove fotografije, manja je skulptura, odljev Tita. U kuhinji na zidu stoji kalendar za aktualnu godinu s dvanaest velikih Titovih fotografija što ga je izdala udruga komunista Subotice. Sa stranice listopada 2016. Tito nas gleda iz radionice, uhvaćen pokraj stroja za brušenje.
Starost je teška
Ima tome samo nekoliko godina, već je bila duboko u devedesetima, kad je umalo ponovno završila u zatvoru, spominje, smijući se. U parku nedaleko od kuće hranila je pse i mačke, lutalice, kad je iz grmlja iskočio muškarac. Pomislila je da je riječ o lopovu, stala ga torbicom udarati po glavi. Pokazalo se da je čovjek komunalni inspektor. “Rekla sam mu da iz grmlja jedino iskaču partizani i lopovi, a kako partizana odavno nema, onda se valjda može očekivati da čovjek za njega pomisli da je - lopov”, tako Ida Sabo vidi današnji svijet. “I onda su me, zbog napada na službenu osobu, tužili sudu. Bilo je ili plati kaznu ili ideš u zatvor. Nije mi palo na pamet plaćati im, bila sam spremna ići i u Tadićev zatvor, pa ne bi mi bilo prvi put.” Novčanu je kaznu, krijući od majke, platila kći i tako slučaj stavila ad acta.
“Pustite priče o tome da je starost lijepa. Starost je teška. Do prije nekoliko godina bila sam aktivna, danas više ne mogu. Starost je samotna jer moja generacija više ne postoji. Svi moji drugovi su umrli, a čovjeku najteže pada ta samoća. Ali, u svemu treba tražiti nešto pozitivno. I u lošim danima. Čovjek mora gledati da ne pada u depresiju, da sam sebi olakša dobrim stavom u glavi”, kaže Ida Sabo.