- Ne može se imati dva boga, niti se može istodobno klanjati Spasitelju i novcu; zato sam se ja odlučio za ovoga prvoga. Stoga ću ostatak života posvetiti spasu duše, a istodobno ću uživati u poeziji kojom slavim svoju zamišljenu ljubav, onu koja me čeka na Nebu jer je ovdje nisam uspio pronaći - svoju životnu priču i planovima za budućnost započinje 60-godišnji Mirko Omrčen, pjesnik iz Tijarice.
Čovjek, dakle, koji je upravo u tom mjestu u zaseoku Vranji Dolcu na širem području grada Trilja našao mir i posvetio se pisanju poezije, nakon što se u "prethodnom životu" nauživao i naše metropole, i bijeloga svijeta. Odmah recimo da je ukoričio već četiri zbirke, uglavnom ljubavne poezije, a u pripremi ima materijala za još tri, piše Slobodna Dalmacija.
- Kad malo vratim film unatrag, u vrijeme kad sam financijski težio mjerljivo u milijunima maraka, primjerice u Berlinu, dok sam imao svoj restoran, uviđam da sam upravo tada bio i najmanje sretan. Tako sam se osjećao iz dva osnovna razloga: kao prvo, radio sam od jutra do mraka, znate kako je to kad imate svoj lokal u Njemačkoj. Tako sam, neprestano radeći, proveo dvanaest godina, od svoje tridesete. Živio sam u stanu odmah iznad restorana, nisam vidio sunca ni mjeseca danima. Samo sakupljanje, sabiranje, da tako kažem. Gomilanje, da, novca. Čemu to? - pita se Omrčen koji, čini se, danas zna odgovor.
Kao drugi razlog svojem duboko ukorijenjenom nezadovoljstvu tih godina, pak, navodi sljedeće:
- Nisam imao ni dobar brak, kad sagledam iz današnje perspektive; razveden sam, naime, još 2001. godine, ali prethodno sam u bračnoj zajednici proveo skoro dva desetljeća i dobio četvero (danas odrasle) djece. Znam da možda zvuči blesavo, ali ja sam cijelo vrijeme patio u tom braku jer sam nekako osjećao da nisam uistinu voljen, ljubljen; bio sam, da tako kažem, usamljen. Mislim da se i moja bračna družica tako osjećala. Ne osuđujem je, ali taj me nedostatak prave bliskosti tištio, osjećao sam se kao sudionik u nekom projektu koji mi je nametnut, iako je moja ljubav bila iskrena. No, ta jednostranost bila mi je teško podnošljiva, pa sam vjerovao da ću pronaći onu istinsku ljubav nakon razvoda. Ah, kako krivo! Znate, tada sam, prije osamnaest godina, još bio dosta imućan jer sam nakon Berlina kupio u gotovini poslovni prostor u Zagrebu, gdje sam neko vrijeme trgovao sportskom opremom - prisjeća se Omrčen.
- Prva djevojka koju sam upoznao nakon razvoda tražila mi je novac; zamislite, jedva smo se i poznavali, a ona me iskala da joj platim popravak zuba u Beogradu! Pa koji je to način?! - veli Omrčen, ali bez ljutnje, čak s dozom trpkog humora. Niz su, veli, nastavile druge koristoljubive žene, dok nije polagano odustao od ovozemaljske potrage za "onom pravom". Za njega, veli, nisu prihvatljive niti bračno-ljubavne kombinacije preko čuvenog Gangstera ili drugih posrednika jer vjeruje isključivo u sudbinu, onu iskonsku i ničim potaknutu.
- Dvije tisuće šeste godine objavio sam zbirku pjesama "Slutnja duše", jer sam tada još vjerovao da ću za sebe i ostatak života pronaći onu pravu. Nastavio sam izdanjima "Rukopis srca" (2009.), "Kao tren" (2016.), te nedavno objavljenom zbirkom "Putić zanesenosti". U zrelijim djelima okrenuo sam se ljubavi kakvu nisam pronašao, ali sam je zamislio. Moja imaginarna ljubav koja me, vjerujem, čeka na nebu, ta slika iz snova, dakle, donijela mi je smiraj - povjerava sugovornik Slobodne Dalmacije, podjednako zaljubljen u poeziju koja slavi njegovu buduću ljubav, kao i slikarstvo te - vinilne ploče.
- Otkad sam se razveo te razočarao u ljubav i ljude, nakon Berlina i Zagreba, najprije sam se vratio k sestri u Split, a prije tri godine, pak, došao ovdje, na Tijaricu. U zaseoku Vranjin Dolcu, gdje živi svega petnaestak "glava", moja je djedovina, ali i mjesto u kojem sam proveo svoje djetinje vrijeme prije školovanja. Znate, završio sam ja i fakultet, Višu ekonomsku u Splitu - napominje pjesnik, te nastavlja:
- Dakle otkad živim ovdje gdje su ljeta ugodno svježa, a zimi napadne i snijega, ja guštam kao nikad prije. Ovdje sam našao ono najvrjednije, a to je duševni mir. Tomu je pridonijela i moja odluka da prodam televizor i ukinem slušanje radija, ne želim se dezinformirati medijskim lažima koje podilaze raznim moćnicima. Informiram se samo preko Facebooka na kojemu svakodnevno objavljujem korisne postove i mudre citate. Ponekad kupim i Slobodnu Dalmaciju koja redovito dolazi u naš mali dućan u Tijarici, a svaka tri mjeseca odem i u jedan antikvarijat u Splitu, gdje kupim knjiga u vrijednosti oko petsto kuna. To su knjige o iluminatima, tajnim moćnicima, masonima, o novom svjetskom poretku i drugim temama koje voli moja internetska publika.
Često citiram i Bibliju, knjigu koju uvijek iznova čitam i iz nje učim. Znate, nisam uvijek bio dobar čovjek, varao sam ljude. Kako? Pa, ponekad bih umjesto rosea gostima u restoranu podvalio bijelo vino pomiješano s malo crvenog vermuta, zbog boje. Oprostite, ali to je varanje! K tomu, nisam uvijek svetkovao Dan Gospodnji kako propisuje Deset Božjih zapovijedi, a znao sam i opsovati - skrušeno će pjesnik, danas revniji na misi, uglavnom petkom u crkvi u Sinju.
- Čovjek mora odlučiti: ili će služiti imutku, ili svome spasu! Možeš imati deset kuća, ali ćeš svejedno umrijeti gol, kakav si se i rodio. Ja živim skromno, ali sretno; sadim raštiku, kapulu i mahune, osušim malo mesa, napravim svoj višnjevac. Imam nekoliko mačaka i svakoj sam nadjenuo osobno ime, slušam ploče, slikam, odem nekad na kavu u Trilj, Livno, Tomislavgrad, u Cistu Provo. Ljeti se odem i okupati, najčešće na Buško jezero, puno rjeđe u Makarsku, na more. Kad zimi napada snijeg, nasiječem drva, upalim dvije peći koje sam kupio u "Bauhausa", upalim gramofon i guštam, baš guštam. I stalno pišem, da, moje pjesme o ljubavi koja me čeka u nekoj drugoj dimenziji - zaneseno će za Slobodnu Dalmaciju Mirko Omrčen, pjesnik iz Tijarice.