INSPIRATIVNA ISPOVIJEST

ISKRENA, DIRLJIVA I HRABRA PRIČA SPLIĆANKE OBOLJELE OD RAKA 'Liječnica je prislonila ultrazvuk na dojku. 'Imaš monstruma! Gdje si do sad?', rekla je'

Na portalu Nismo same koji pruža podršku ženama koje su pobijedile malignu bolest ili se liječe od nje svako toliko jedna lavica koju je zadesila teška sudbina ispriča svoju priču, kako bi ohrabrila druge oboljele i ukazala im upravo na to - da nisu same.

Na to se odlučila i 44-godišnjakinja iz Splita, Sonja Grgat, koja je svoju borbu započela prije točno tri godine, a njezina priča pod nazivom 'S perikom i bez perike, s dojkom ili bez nje –ja sam žena!' izazvala je lavinu pozitivnih reakcija na društvenim mrežama.

Dugogodišnja novinarka koja je pokrenula web stranicu nakon što se i sama suočila s dijagnozom raka dojke, Ivana Kalogjera, ističe kako toliko lajkova i komentara podrške nije dobio nijedan tekst prije.

Nama je jasno i zašto - zato što je Sonjina priča, kako je netko napisao u komentarima - iskrena, dirljiva i hrabra, ali i nadasve inspirativna.

Zato je s portala Nismo same prenosimo u cijelosti:

'Sve je počelo prije tri godine, nekako u ovo vrijeme, na pragu ljeta, kupanja i svih onih radosti koje ljeto nosi sa sobom. U to sam vrijeme radila u jednom restoranu u Splitu kao pomoćna kuharica. Vrućine su bile strašne, u kuhinji smo se doslovce kuhali. Dnevno smo radili i po 12 sati. Nakon nekog vremena primijetila sam da se sve više umaram i da sam izgubila nekoliko kilograma. Ali, svi smo bili umorni pa sam to prepisivala napornom radu i vrućini. Sve dok jedne večeri, sredinom lipnja 2014., nisam napipala kvrgu u lijevoj dojci.

Iako sam već ranije imala problema s tom dojkom (dva puta godišnje kroz posljednjih 12 godina znao mi se upaliti aterom) ovoga je puta bilo drugačije. Sam dodir te kvrge kod mene je proizvodio nelagodu i grč. Znala sam da nešto ne štima. Ali, u žrvnju života često sebe zanemarimo, pa sam tako i ja nastavila istim tempom. Mislila sam: mamografiju sam napravila prije pola godine, nalaz je bio uredan i rečeno mi je da se javim za dvije godine. Nema mjesta panici. I tako je prošlo još 15 dana. No, moja je ruka sve češće sama letjela na mjesto na kojem se nalazila kvrga. Početkom srpnja javila sam se svojoj onkologici i dogovorila pregled ultrazvukom za 15. srpnja. Ni prvi ni posljednji put da idem na ultrazvuk, ali osjećaj da nešto ne valja nije me popuštao.

Kad sam došla, budući da sam njezina stalna pacijentica, liječnica me pitala kako sam, a ja sam joj odgovorila kako nešto pipam u dojci što mi se ne sviđa. „Pa nemoj se pipati“, odgovorila mi je u šali. Legla sam na krevet, a liječnica je prislonila ultrazvuk na dojku. Njezin me komentar zatekao. „Dušo, imaš monstruma! Gdje si do sad?“, rekla je. U tom trenutku sve je stalo. Doduše na kratko, jer ja se brzo saberem i krenem dalje. Pa ipak, nakon te njezine rečenice svijet je za mene postao mjesto na kojem se borim za goli život. Još ništa ne znam, ali jedno znam: Nema predaje! Dalje se sve odvijalo brzinom svjetlosti. Punkciju sam obavila isto poslijepodne, nalaz je bio gotov za dva dana. Invazivni karcinom NOS gradus III.

Operacija je bila zakazana za 30. srpnja. Čeka me uklanjanje cijele dojke s rekonstrukcijom. Jedino dobro oko te operacije je to što su mi prije operacije ubrizgali radioaktivni jod i detektirali sentinel limfni čvor i izvadili samo njega. Hvala Bogu bio je negativan. Nalaz patologije pokazao je kako je riječ o karcinomu koji je 100 posto ovisan na estrogen i progesteron s visokim KI 67 faktorom (iznosio je 70 posto). Propisali su mi kemoterapiju i hormonsku terapiju idućih 10 godina. Nakon operacije sve mi je bilo upaljeno.

Mjesec dana pila sam antibiotike i stavljala led. Ljeto je bilo u svom punom jeku. Obožavam more i sunce. „Da mi se barem jednom okupati“, mislila sam. Došao je i 17. rujan, dan prve kemoterapije. Znala sam da me čeka ružan period, ali nema suza. Ni jednu suzu nisam pustila, samo osmijeh i naprijed. Prva je kemoterapija prošla dosta dobro. Nisam imala mučnine, osjećala sam se super. Otišla sam na plažu i okupala sam se. Prvi i posljednji put to ljeto, ali duša mi se smirila. Male stvari život znače. Prije prve kemoterapije otišla sam kod frizera da mi skrati kosu. Imala sam dugu kosu, do struka. Skratila sam je do ramena i za mene je to bila dobrodošla promjena. Kako su prolazili dani glava me je sve više počela svrbjeti, a tjeme mi je postalo sve bolnije. Neki glup osjećaj. Shvatila sam da je vrijeme za još jedno šišanje. Uzela sam mašinicu u ruke. Obavit ću to sama. Samo ja i ogledalo i idemo.

Ošišala sam se na dva centimetra i mogu vam reći nije bilo loše. Čak mi se i sviđala tako kratka kosa, nekako sam se osjećala rasterećeno. Nakon svake sljedeće kemoterapije kose je bilo sve manje, ali ja sam stalno razmišljala o tome kako će kosa ponovno narasti. Bližili su se blagdani. Božić je bio pred vratima, a ja sam odradila već dobar dio kemoterapija. Bila sam već na pola Taxola. I dalje samo uz osmijeh, bez i jedne suze. U međuvremenu sam imala jaku reakciju na Taxol, ali i to sam uspjela savladati. Lijek koji dobijemo u premedikaciji na mene je djelovao euforično. Nakon terapije dva se dana nisam mogla smiriti, samo sam radila. Zahvaljujući liječenju te sam godine s prijateljicom napravila 20 vrsta kolača! Nikada ih toliko nisam napravila, ni prije ni kasnije. Ipak ima i dobrih stvari u ovoj kemoterapiji.

No, bilo je i onih dana kada mi se sve činilo kao ružan san. Bilo je dana u kojima sam se znala pogledati u ogledalo i ne bih prepoznala osobu koja me gleda. U takvim danima imala sam anđele oko sebe, drage ljude koji su me podržavali, hrabrili, dali mi snagu da se podignem i idem dalje. Znala sam da me ti ljudi bezuvjetno vole, iako ponekad ni sami ne znaju što bi mi rekli i kako da se postave. Bili su tu, a to je za mene bilo najvažnije. Nadam se da svi vi imate onog jednog prijatelja koji je skakao s vama po bolnici i čekao po čekaonicama dva sata dok vam lijek teče. I smijao se s vama.

Obitelj kao utočište, s puno uspona i padova i neshvaćanja i shvaćanja, puno nervoznih, ali i puno mirnih dana. Sve to čini mogućim jedan period preživljavanja.

Imam troje djece i mogu reći da sam veoma sretna i zadovoljna s njima. Moja je kći u to vrijeme završavala srednju školu i pripremala se za maturalnu večeru. Zajedno smo izabrale haljinu, bila sam uz nju 100 posto. Išla sam i na večeru. Obula sam štikle, namazala oči, perika je postojana. I idemo, nema predaje! Još par Taxola i to je to. Mrzila sam taj lijek. Od njega sam bila sva natečena, stalno sam se osjećala naduto. Pri kraju sam ga osjećala i u grlu. Ali, neću odustati. Trebam ih primiti 12, primit ću ih 12.

Danas sam zahvalna na tome što sam i u bolesti smogla snage da budem ono što jesam – žena. Kada mi je otpala prva trepavica donijela sam odluku da više nikad neću izaći bilo gdje, a da se nisam našminkala, premda samo malo. Jer, ja sam ŽENA…S perikom i bez perike, s dojkom ili bez nje! Drage moje, zapamtite vi ste ŽENE. Bez nas sve staje.

U cijelom tom ludilu bila sam na jednoj misi koju je organizirala moja onkologica za svoje pacijente. Svećenik je rekao nekoliko rečenica koje su me vodile kroz liječenje i koje me još uvijek vode.

Spomenuo je strpljivog Joba. Rekao je da je život na zemlji borba i da to tako moramo shvatiti. Još je rekao nešto što me se jako dojmilo. Rekao je da smo svi smrtni, čim se rodimo. Zato se nemojte pitati zašto i kako, treba živjeti ovo naše vrijeme na zemlji. Bili bolesni ili zdravi, drugog vremena nemamo. Svima želim puno hrabrosti i osmijeha. Ja i dalje idem samo naprijed!

Na kraju moram zahvaliti dragim ljudima na splitskoj onkologiji, od liječnika do sestara u dnevnoj bolnici. Svi su bili iznimno ljubazni i susretljivi. Ne želim nikoga posebno isticati, mada imam svoje favorite. Ipak taj karcinom i nije tako velik frajer kad se svi zajedno udružimo i pokažemo mu da ga s dobrim duhom možemo pobijediti.'

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. ožujak 2024 17:08