Na portalu Nismo same koji pruža podršku ženama koje su pobijedile malignu bolest ili se liječe od nje, 40-godišnja Kristina Mlađenović iz Zagreba odlučila je podijeliti svoju priču koju prenosimo u cijelosti:
'Sve je počelo prošle godine. Unatrag pet godina išla sam na redovite kontrole, UZV i mamografiju, budući da sam imala obiteljsku anamnezu. Od raka dojke umrle su i moja mama i sestra.
Posljednju kontrolu obavila sam lani u siječnju. Nalaz ultrazvuka bio je uredan, no liječnica je s obzirom na obiteljsku anamnezu preporučila da obavim i MR. Naručila sam se i dobila termin u srpnju 2016. Ispod lijeve ruke boljelo me već duže vremena, no kada bih god pitala zašto na tom mjestu osjećam bol rekli su da su to „mišići“.
Krajem svibnja 2016., dok sam gledala televiziju, napipala kvržicu na lijevoj dojci, odmah ispod lijeve ruke. U sebi sam odmah znala što je. Imala sam previše iskustva s tim podstanarom. Drugi sam se dan naručila na pregled. Liječnica je napravila citopunkciju koja, naravno, nije bila dobra pa me naručila i za biopsiju. Nalaz biopsije pokazao je da imam rak dojke. Bez obzira što sam i sama osjećala da sam i ja dobila rak, kada sam čula potvrdu da imam karcinom samo su mi moja djeca bila na pameti. Moja sestra umrla je od raka u dobi od 40 godina. Šogor je ostao sam s dvoje male djece. Djeca moje sestre imala su tada tri i pet godina. Znala sam da ja moram biti dobro. Nikakva druga solucija nije dolazila u obzir. I zbog moje djece i zbog sestrine. Ali, biti stalno suočen s vlastitim krajem nešto je što oni koji nikada nisu bili teško bolesni ne mogu razumjeti.
Krajem srpnja išla sam na operaciju. Dva dana prije operacije išla sam na MR po terminu koji sam imala dogovoren još početkom godine. Zaprimljena sam u bolnicu i napravljene su sve pretrage potrebne za operaciju.
Tako sam išla i na markiranje tumora, a liječnik je na ultrazvuku obilježio dva tumora na lijevoj i jedan na desnoj dojci. Tada sam doznala da je došao nalaz MR-a koji je pokazao da osim na lijevoj imam tumorske stanice i na desnoj dojci. Šok!
Prolazili su sati, a ja nikako nisam dolazila na red za operaciju. Poslijepodne je došao kirurg i rekao da odustaje od operacije jer nije bilo u planu da mi operira i desnu dojku. Dobila sam novi termin za operaciju sljedeći tjedan, a za vikend su me pustili kući.
Znala sam samo da želim da mi odstrane obje dojke. Jer, ako trebam birati između pet i 30 godina, definitivno biram još barem 30 godina života. Znam koliko su se dugo i kako moja mama i sestra borile s rakom pa sam se zarekla sam da nema odustajanja. Operirana sam i odstranjenje su mi obje dojke, napravljena je rekonstrukcija i izvađeni su mi limfni čvorovi čuvari iz obje ruke.
Oporavak je bio dug. Nalazi s patologije bili su relativno dobri tako da na kraju nisam dobila kemoterapiju. Samo sam na hormonskoj terapiji. Pijem Nolvadex i jednom mjesečno idem na Rebro na terapiju Lupronom.
Najtužnije je to što je dio moje okoline shvatio kako mi nije ništa. Trudila sam se biti dobro, sve sam odrađivala pa je ispalo da ni nisam bolesna. Kao da sam sve umislila. I dijagnozu i mjesec dana bolnice. Kod nas se priznaje da si teško bolestan samo ako jaučeš, ležiš preklopljen u krevetu i ako si ćelav.
Moja me bolest jako promijenila. I mijenjam se još uvijek. Nekima oko mene to i ne paše, ali ja se više ne mogu toliko davati drugima. Počela sam sebe stavljati na prvo mjesto. To mi je uvijek bilo sebično razmišljanje, ali i to se promijenilo. Shvatila sam da svoje sinove ne mogu naučiti da vole i cijene sebe ako se ja samu sebe ne volim.
U jednom trenutku, kada sam sva sretna rekla kako sam počela voljeti sebe, moj je stariji sin odmahnuo rukom i rekao da sam još daleko od toga da volim sebe. Kada ti to kaže tvoje dijete, onda se stvarno zamisliš…
Uvijek čovjek misli da se tebi ne mogu dogoditi takve stvari. I ja sam mislila da će rak dojke barem mene zaobići nakon što su od te bolesti umrle i moja mama i sestra, dok je tata prije 16 godina umro od raka pluća. Ja sam vjerovala i još uvijek vjerujem da ću biti dobro i da ću iz ove bitke izaći kao pobjednica jer na ništa manje nisam spremna. Vjerujem da su ispred mene još godine i godine života. Moram biti tu. I zbog moje i zbog sestrine djece jer znam da sam njima najpotrebnija. Znam kako je teško kada izgubiš roditelja i zarekla sam se da to njima neću priuštiti.
Ja ću živjeti i doživjeti starost!', piše Kristina Mladenović za portal Nismo same.